Rekao je Ibnu-l-Kajjim rahimehullah:
Korist iz riječi Uzvišenog:
وَأَيُّوبَ إِذْ نَادَىٰ رَبَّهُۥٓ أَنِّى مَسَّنِىَ ٱلضُّرُّ وَأَنتَ أَرْحَمُ ٱلرَّٰحِمِينَ ٨٣
83 I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: "Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!" –
El-Enbija', 83
Allah je sastavio u ovoj dovi između suštine tevhida-ispoljavanja jednoće Allahu i iskazivanja potrebe i ovisnosti za svojim Gospodarom, te postojanju okusa ljubavi u iznošenju simpatije i molbe Njemu, a zatim potvrdu Njemu osobine milosti, i da je On Najmilostiviji od milostivih. Zatim traženje od Njega putem Njegovih osobina – neka je uzvišen, i ujedno isticanje žestine potrebe čovjeka i njegovog siromaštva.
Kada onoj koji je iskušan nađe ovo (pri sebi) biće otklonjeni od njega njegovi belaji, i zasigurno je oprobao i uvjerio se onaj koji je ovo rekao sedam puta – naročito kada to kaže sa ovom spoznajom – da Allah otkloni teškoću i bolest. 1