Rekao je Ibnu-l-Kajjim rahimehullah:
Izražavanje robovanja Allahu u dovi:
اللهم إني عبدك، ابن عبدك، ابن أمتك، ناصيتي بيدك، ماضٍ فيَّ حكمك، عدلٌ فيَّ قضاؤك، أسألك بكل اسمٍ هو لك، سميتَ به نفسَك، أو علَّمتَه أحدًا من خلقك، أو أنزلتَه في كتابك، أو استأثرتَ به في علم الغيب عندك؛ أن تجعل القرآنَ ربيع قلبي، ونور صدري، وجلاء حزني، وذهاب همِّي’
‘O Allahu, ja sam Tvoj rob, sin Tvog roba i robinje Tvoje, moja kika je u Tvojoj ruci, nada mnom važi Tvoj sud, pravedna je Tvoja odredba meni – molim Te svakim imenom koje Ti pripada, kojim si nazvao Sebe, ili ga objavio u Knjizi Svojoj, ili njemu podučio nekoga od Svojih stvorenja, ili ga zadržao za Sebe u tajnom znanju kod Tebe, da učiniš veličanstveni Kur’an proljećem moga srca, svjetlošču mojih prsa, izgonom moje žalosti i odlaskom moje brige i tuge’

Ostvarenje značenja riječi ‘ja sam Tvoj rob’ je pridržavanje robovanja Njemu kroz poniznost, predanost, obraćanje i povinovanje naredbi Gospodara, te klonjenju Njegovih zabrana, konstantnosti očitovanja ovisnosti o Njemu, pribjegavanja Njemu, traženja pomoći od Njega, oslonca na Njega, traženju utočišta Njime, sklanjanja od zla kod Njega, i da se srce ne veže za nekoga mimo Allaha putem ljubavi, straha i nade.
U hadisu je takođe značenje da ja sam rob na svaki način, i malehan i velik, i živ i mrtav, i pokoran i kao griješnik, i zdrav i kada sam kušan bolešću – rob sam dušom svojom, srcem, jezikom i tijelom.
U dovi je takođe da su moj imetak i moja duša Tvoje vlasništvo, jer rob kao i ono što posjeduje pripada Gospodaru.
U dovi je takođe i ovo: Ti si Onaj koji mi je podario sve ono što imam od blagodati – sve je to djelo Tvog ukazivanja blagodati robu Svome.
U hadisu je takođe značenje da ja ne postupam u onome što Si mi dao na dopuštenje u vezi moga imetka i života osim po Tvojoj naredbi, kao što jedan rob-sluga ne postupa osim po dopuštenju svoga vlasnka. I ja sebi ne mogu pribaviti korist niti odbiti štetu, ni smrt, ni život, ni oživljenje. Međutim, sve ovo jedan rob može ispravno posvjedočiti, jer kaže: ‘Ja sam suštinski Tvoj rob’, zatim kaže: ‘moja je kika u Tvojoj ruci’ tj. Ti postupaš u vezi mene, upravljaš me kako hoćeš, a nisam ja taj koji sobom upravljam – a kako da pripada vladanje nad sobom onome čija je duša u ruci njegovog Gospodara i Vlasnika, i kika vlastita u Njegovoj ruci, a srce između dva prsta od prstiju Milostivog. Njegova smrt, život, sreća, nesreća, zdravlje, kušnja – sve je od Uzvišenog, odnosno ne pripada robu od toga ništa, čak, on je u zahvatu svoga Vlasnika slabiji od nemoćnog i prezrenog roblja čija je glava u ruci snažnog sultana, njegovog vladara pod čijom je upravom i moći, štaviše, ova stvar odnosa roba i Allaha je iznad toga.
Kada je rob posvjedočio da su njegova kao i kika svih robova u Allahovoj ruci, da upravlja njima kako On hoće, da ih se On nakon toga ne boji niti im se nada, niti ih je postavio na stepen vlasnika samih sebe, već na stepen podređenih i potčinjenih robova nad kojima postupa drugi mimo njih, i kojima upravlja drugi mimo njih samih. Ko posvjedoči samom sebi ovaj uviđaj postane mu stalna i neodvojiva osobina njegova ovisnost od svoga Gospodara i nužna potreba Njega, i kada ovo isto posvjedoči prema ljudima neće biti u ovisnosti o njima, niti će se vezivati za njih nadom i očekivanjem. Tako postane ustrajno i ispravno njegovo ispoljavanje jednoće Allahu, iskazivanje oslonca na Njega i robovanje samo Njemu. Stoga je Hud rekao svome narodu:

إِنِّى تَوَكَّلْتُ عَلَى ٱللَّهِ رَبِّى وَرَبِّكُم مَّا مِن دَآبَّةٍ إِلَّا هُوَ ءَاخِذٌۢ بِنَاصِيَتِهَآ إِنَّ رَبِّى عَلَىٰ صِرَٰطٍ مُّسْتَقِيمٍ ٥٦

56 ja se uzdam u Allaha, u moga i vašega Gospodara! Nema nijednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj; Gospodar moj zaista postupa pravedno.

Hud, 56


1

Druženje braće muslimana >>