Rekao je Ibnu-l-Kajjim rahimehullah:
U Musnedu i Sahihu Ebi Hatima zabilježen je hadis od ‘Abdullaha ibn Mes’uda radijellahu 'anhu da je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: „Neće jednog roba pogoditi briga niti tuga a da on kaže:1 O Allahu, ja sam Tvoj rob, sin Tvog roba i robinje Tvoje, moja kika je u Tvojoj ruci, nada mnom važi Tvoj sud, pravedna je Tvoja odredba meni – molim Te svakim imenom koje Ti pripada, kojim si nazvao Sebe, ili ga objavio u Knjizi Svojoj, ili njemu podučio nekoga od Svojih stvorenja, ili ga zadržao za Sebe u tajnom znanju kod Tebe, da učiniš veličanstveni Kur’an proljećem moga srca, svjetlošču mojih prsa, izgonom moje žalosti i odlaskom moje brige i tuge’ osim da će Allah od njega odagnati njegovu brigu i tugu i zamijeniti mu namjesto toga radošću.“ Rekoše (prisutni): ‘O Allahov Poslaniče, hoćemo li ovo naučiti?’ Odgovori: ‘Svakako, trebalo bi da ko ovo čuje i nauči.“ 2

Ovaj veličanstveni hadis sadržava stvari koje se tiču spoznaje, jednoće Allaha i pitanja robovanja Allahu. Od toga je da onaj koji uči ovu dovu otpočinje svoje traženje riječima: ‘ ja sam Tvoj rob, sin Tvog roba i robinje Tvoje…’ ovo obuhvata one koji su iznad njega od očeva i majki pa sve do praoca Adema i prve majke Have. U ovome je uligivanje i potčinavanje pred Allahom te priznanje da je čovjek ustvari samo Allahovo vlasništvo a njegovi preci takođe robovi u Allahovom posjedu. Takođe da rob nema drugog ulaza mimo vrata svoga Gospodara, Njegove dobrote i dobročinstva, i da će on propasti ako ga njegov Gospodar zapostavi i napusti pa mu onda niko neće utočište pružiti, niti će ikakvu simpatiju prema njemu usmjeriti, već će tada stradati na najgori način.

Ovo priznanje sadrži i sljedeće: ja nemam neovisnost od Tebe ni koliko treptaj oka, i nemam drugoga čijim imenom utočište tražim niti nekoga kome pribjegnem osim svoga Gospodara čiji sam ja rob. Unutar ovog priznanja da je čovjek podređen i upravljen, da mu je naređeno i zabranjeno, podrazumjeva da se on ponaša shodno vlastitom statusu robovanja Allahu a ne po osnovi vlastitog odabira – i ovo nije uloga običnog roba već uloga vladara i slobodnih. S druge strane jeste obično roblje koje se ponaša samo u skladu sa šturom prirodom svog statusa da je Allahov rob (tj. Ispunjenje vlastitih potreba od jela, pića, spavanja itd). Dakle, ovi prvi su robovi iz pokornosti koje Uzvišeni pridodaje Sebi u svojim riječima:

إِنَّ عِبَادِى لَيْسَ لَكَ عَلَيْهِمْ سُلْطَٰنٌ إِلَّا مَنِ ٱتَّبَعَكَ مِنَ ٱلْغَاوِينَ ٤٢

42 "Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih."

El-Hidžr, 42


وَعِبَادُ ٱلرَّحْمَٰنِ ٱلَّذِينَ يَمْشُونَ عَلَى ٱلْأَرْضِ هَوْنًا وَإِذَا خَاطَبَهُمُ ٱلْجَٰهِلُونَ قَالُوا۟ سَلَٰمًا ٦٣

63 A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: "Mir vama!",

El-Furkan, 63


Ljudi koji se ubrajaju u robove samo po osnovi potčinjenosti ljudskoj prirodnosti da je podređen zakonitostima koje je Allah stvorio u njima – takve Uzvišeni pridodaje Sebi kao što Sebi i Svojoj vlasti pripiše sve ostale nastambe, dočim pridodavanje Sebi pokornih robova je kao pridodavanje Sebi Časnog Hrama u Mekki, ili Salihove deve, ili pridodavanje Sebi Svoga doma koji je zapravo džennet, ili pridodavanje Sebi robovanje Svoga Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem u Njegovim riječima:

وَإِن كُنتُمْ فِى رَيْبٍ مِّمَّا نَزَّلْنَا عَلَىٰ عَبْدِنَا فَأْتُوا۟ بِسُورَةٍ مِّن مِّثْلِهِۦ وَٱدْعُوا۟ شُهَدَآءَكُم مِّن دُونِ ٱللَّهِ إِن كُنتُمْ صَٰدِقِينَ ٢٣

23 A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite.

El-Bekare, 23


بِسْمِ ٱللَّهِ ٱلرَّحْمَٰنِ ٱلرَّحِيمِ سُبْحَٰنَ ٱلَّذِىٓ أَسْرَىٰ بِعَبْدِهِۦ لَيْلًا مِّنَ ٱلْمَسْجِدِ ٱلْحَرَامِ إِلَى ٱلْمَسْجِدِ ٱلْأَقْصَا ٱلَّذِى بَٰرَكْنَا حَوْلَهُۥ لِنُرِيَهُۥ مِنْ ءَايَٰتِنَآ إِنَّهُۥ هُوَ ٱلسَّمِيعُ ٱلْبَصِيرُ ١

1 Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uistinu, sve čuje i sve vidi.

El-Isra', 1

وَأَنَّهُۥ لَمَّا قَامَ عَبْدُ ٱللَّهِ يَدْعُوهُ كَادُوا۟ يَكُونُونَ عَلَيْهِ لِبَدًا ١٩

19 A kad je Allahov rob ustao da Mu se pomoli, oni su se u gomilama oko njega tiskati stali.

El-Džinn, 19


3

<< Srce ne podnosi u sebi dvije suprotnosti