Ovo je . dio od 48 u serijalu Propisi vlasti i borbe

Rekao je Uzvišeni:

يَٰٓأَيُّهَا ٱلَّذِينَ ءَامَنُوٓا۟ أَطِيعُوا۟ ٱللَّهَ وَأَطِيعُوا۟ ٱلرَّسُولَ وَأُو۟لِى ٱلْأَمْرِ مِنكُمْ فَإِن تَنَٰزَعْتُمْ فِى شَىْءٍ فَرُدُّوهُ إِلَى ٱللَّهِ وَٱلرَّسُولِ إِن كُنتُمْ تُؤْمِنُونَ بِٱللَّهِ وَٱلْيَوْمِ ٱلْءَاخِرِ ذَٰلِكَ خَيْرٌ وَأَحْسَنُ تَأْوِيلًا ٥٩

59 O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.

En-Nisa', 59

Razlika između uprave koju izvršava musliman i uprave koju izvršava nevjernik

Usmjerenje sadržaja ovog ajeta vjernicima predstavlja dokaz da pokornost biva od vjernika prema vjernicima, ne od vjernika prema nevjernicima, tj. ne pokorava se nevjerniku na način da se time ispoljava vjera ili čini ibadet, već mu se pokorava samo u oblasti prava i emaneta zbog koristi i interesa, ne po osnovi iskazivanja vjere time. Otuda je onaj koji ovo zadnje prekrši griješan onoliko koliko prispije opšteg nereda iz njegovog postupka i konkretne štete uzrokovane nekome. Dakle, kada je Allah uopštio da pokornost pripada pretpostavljenim isto upućuje da se cilja na upravu koju izvršava musliman. Ukazi u samom ovom ajetu su sljedeći:

Prvo: Govor je upućen vjernicima, odnosno postavlja se obaveza njima prema drugima od njih. Na ovo ukazuje to što Allah kaže: و أوْلى الأمر منكم – ‘ …i vašim predstavnicima’, tj. od vjernika, a ne od drugih;

Drugo: Allah je postavio pokornost nadređenim nakon pokornosti Njemu i pokornosti Njegovom Vjerovjesniku sallallahu 'alejhi ve sellem , jer važi kao osnova da ne postoji pri nadređenim vjernicima kontriranje Allahovom propisu, zapravo, oni to samo slijede;

Treće: Allah je pridodao poslušnost nadređenim poslušnošću Vjerovjesniku sallallahu 'alejhi ve sellem . Odnosno, Allah je postavio pokornost Njemu naredbom أطيعوا الله – ‘pokoravajte se Allahu…’ , a onda je postavio pokornost Njegovom Vjerovjesniku sallallahu 'alejhi ve sellem i nadređenim sa zasebnom naredbomو أطيعوا الرسول و أوْلى الأمر منكم – ‘i pokoravajte se Poslaniku i vašim predstavnicima’. Ovo je išaret da je njihova uprava i nadređenost poput nadređenosti Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem – oboje se ogleda u vjerovanju u Allaha i povinovanju Njemu – i da je njihova nadređenost ustvari ogranak od Vjerovjesnikove sallallahu 'alejhi ve sellem nadređenosti i uprave;
Četvrto: Allah naređuje da se prilikom spora stvar vrati na Allaha i Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem , u Svojim riječima:فإن تنازعتم في شيءٍ فردوه إلى الله و الرسول – ‘…a ako se u nečemu sporite, vratite to Allahu i Poslaniku…’ Ova naredba važi za naredbodavca kao i podređenog, i ne može biti da se ovo tiče ikoga osim vjernika;

Peto: Nakon pomena obaveznosti vraćanja prilikom spora na Allahov sud i sud Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem , Allah to uslovljava imanom/vjerovanjem u Svojim riječima: إن كنتم تؤْمنون بالله و اليوم الآخر – ‘…ako vjerujete u Allaha i onaj svijet’. Znači, ovo je uslov za strane u sporu, kako vladare tako i narod nad kojim se vlada;

Šesto: Allah spominje nakon spora opis slijeđenja, a to u Svom govoruذلك خير و أحسن تأويلا – ‘To vam je bolje i ljepše je to tumačenje’. Naime, ne može ovim biti opisan niko do vjernik, tj.neće mušrik koji je prema sebi nepravedan biti opisan u odnosu prema svom Gospodaru sa hajrijjetom – dobrotom, i u odnosu prema stvorenjima sa ‘lijepim tumačenjem’. Ne može to važiti za nevjernika jer je on nepravedan u pogledu Allahovog prava.

Šta znači da je govor u ajetu usmjeren i vladaru i narodu?

Prva naredba u ajetuو أطيعوا الرسول أطيعوا الله – ‘pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku’ je opšta i važi za sve vjernike. Naredba nakon toga و أوْلى الأمر منكم – ‘ i vašim nadređenim’ je upućena narodu a ne i vladarima. Naredba nakon ove je فإن تنازعتم في شيءٍ فردوه إلى الله و الرسول – ‘…a ako se u nečemu sporite, vratite to Allahu i Poslaniku…’ je skupa za vladare i narod, tj. da Allah među njima svima sudi. Ovdje u ajetu stoji da i vladar i običan svijet se spuštaju na Allahov sud i propis, i da ne postoji politički imunitet za vladara u vezi Allahovog suda, niti da se ponižava pojedinac iz naroda pored vladara; oni su u Allahovom sudu jednaki.
U riječima Uzvišenog: و أحسن تأويلا – ‘i ljepše je to tumačenje’ je dokaz o ispravnosti Allahovog suda za robove u trenutnim i dugoročnim pitanjima. Možda se desi da Allahovi robovi požuruju sud mimo Allahovog jer vide nešto malo hajra naskoro, a ne vide mnogo veći hajr u daljoj budućnosti, ili da vide malo zla u bliskoj budućnosti a ne vide golemo dugoročno zlo; tako se izvrnu propisi nasuprot onoga što Allah želi kroz šerijat i Svoje propise.
U ajetu je takođe naznaka da je pogrešno tumačenje među najvećim uzrocima sporova i rasprava; duše uzmu upravo nakaradno tumačenje za podesno da time izađu van okvira onoga što Allah želi šerijatom, i da uzmu sebi veće pravo u odnosu na prava ostalih ljudi.

Koja su stanja pokornosti podređenog naspram naredbe?

Kada smo ustanovili da se ajet sadržajem obraća vjernicima, i da je ummet saglasan oko toga da ajet ne tretira vladara nevjernika, jer prisega na vjernost1 njemu nije ispravna zato što je uslov prisege pokornost Allahu – da li možemo reći da uopšte nije dozvoljena pokornost vladaru nevjerniku po slobodnom odabiru jedinke u društvu? U ovom pitanju ima detaljisanja, pa stoga kažemo da pokornost podređenog naspram izdate naredbe ima tri moguća stanja:

Prvo stanje: pokornost podređenog zbog samog naredbodavca kao i zbog same izdate naredbe. Ovo stanje pripada samo vladaru muslimanu prema kojem je prisega validna. Naime, ispoljava se vjera kroz pokornost ovakvom vladaru u svemu što je Allah naredio, a nakon što se ista vjera očitovala putem pokornosti Allahu, kao npr. naredba opšte mobilizacije za džihad ili naredba prikupljanja zekata od strane vođe muslimana; Allah je naredio i džihad i zekat, a naredio je i pokornost nadređenom vođi, pa otuda ko se povinuje ovim naredbama biva nagrađen za oboje skupa.

Drugo stanje je pokornost podređenog zbog samog naredbodavca ali ne i naređene stvari. I ovo stanje važi samo za vladara muslimana prema kojem je prisega validna, bila ona opšta ili neka specifična prisega, a tiče se situacije kada naredi dozvoljenu stvar u vezi koje ne postoji dokaz da se na isto podstiče, ili kada naredi pokuđenu stvar koja nije haram a u kojoj se nalazi korist okupljanja i ujedinjenja ljudi – ovakvom se pokorava, i biva nagrađen onaj ko izvršava pokornost prema nadređenom i očekuje nagradu za to, ne zbog samog djela, dozvoljenog ili pokuđenog, jer kada musliman uradi puko dozvoljeno ili pokuđeno djelo nije za isto nagrađen, naprotiv kada bi postavio sebi da time radi ibadet a isto djelo ne predstavlja ibadet onda bi zapravo činio novotariju.
Takođe biva nagrađen i onaj pojedinac koji radi dozvoljenu ili pokuđenu stvar bez da postoji naredba s nekim razlogom za to i bez da mu je isto naređeno, kao kada vidi korist za ljude i odagnavanje neke teškoće od njih u svom postupku – ovakav će biti nagrađen za svoj naum i plodove svoga djela, ne zbog suštog postupka.

Treće stanje je pokornost podređenog zbog onoga što se naređuje, a ne zbog naredbodavca. Ovo stanje je posrijedi u slučaju kada postoji vladar nevjernik prema kojem nije validna prisega. Naime, nije dozvoljeno da se ispoljava ibadet kroz pokornost vladaru nemuslimanu i isto smatra očitovanjem vjere, već mu se pokorava zbog naređene stvari u vezi koje postoji očita korist za ljude, poput opštih dobara u stvarima uprave zajednicama ljudi, uređenja puteva i saobraćaja, službi i prava, sve dok isto nije suprotno sudu Allaha i Njegovog Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem . Kada vladar nemusliman naredi nešto u čemu se ne uočava korist za ljude nije mu obavezna pokornost već je dozvoljeno postupanje kontra tome. Ovo važi zato što pokornost vladaru nemuslimanu nije od vjere i što načelno nije dozvoljeno ispoljavati vjeru kroz pokornost njemu, makar bilo da naredi stvar koja predstavlja pokornost Allahu, odnosno vjera se ispoljava samo zbog Allaha Jedinog u onome što On – slavljen neka je – naredi.

Et-Tefsiru ve-l-bejan: 2/ 866 – 868 ; Šejh ‘Abdul'aziz ibn Merzuk Et-Tarifi, Allah ga sačuvao.

Propisi slučajnog ubistva >>