By Rekao je Uzvišeni Allah:
وَمَن يَقْتُلْ مُؤْمِنًا مُّتَعَمِّدًا فَجَزَآؤُهُۥ جَهَنَّمُ خَٰلِدًا فِيهَا وَغَضِبَ ٱللَّهُ عَلَيْهِ وَلَعَنَهُۥ وَأَعَدَّ لَهُۥ عَذَابًا عَظِيمًا ٩٣
93 Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti – Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti.
En-Nisa', 93
Pokajanje ubice
U suri El-Furkan se spominje primanje pokajanja ubice, i to nakon što su spomenuti širk, ubistvo i blud, gdje naredni ajet glasi:
إِلَّا مَن تَابَ وَءَامَنَ وَعَمِلَ عَمَلًا صَٰلِحًا فَأُو۟لَٰٓئِكَ يُبَدِّلُ ٱللَّهُ سَيِّـَٔاتِهِمْ حَسَنَٰتٍ وَكَانَ ٱللَّهُ غَفُورًا رَّحِيمًا ٧٠
70 ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je;
El-Furkan, 70
Ajet se odnosi na mušrika koji je ubio dok je bio u džahilijjetu, tj. neznanju i širku. Bilježe oba šejha – tj. Buharija i Muslim rahimehumallah – u hadisu od Se'id ibn Džubejra rahimehullah koji kaže: „Naredio mi je ‘Abdurrahman ibnu Ebza rahimehullah rekavši: ‘Pitaj Ibn ‘Abbasa radijellahu 'anhuma o ova dva ajeta, o čemu zapravo govore: وَلَا تَقْتُلُوا النَّفْسَ الَّتِي حَرَّمَ اللَّهُ إِلَّا بِالْحَقِّ – ‘… i ne ubijte onoga koga je Allah zabranio ubiti, osim s pravom propisanim…'(6:151; 17:33) وَمَن يَقْتُلْ مُؤْمِنًا مُّتَعَمِّدًا – ‘A ko ubije vjernika namjerno…'(4:93) Pitao sam Ibn ‘Abbasa radijellahu 'anhuma pa je odgovorio: ‘Kada je objavljen ajet iz sure El-Furkan, rekli su mušrici od stanovnika Mekke: ‘Zaista smo ubili osobu koju je Allah zabranio ubiti, i molili smo se pored Allaha nekom drugom bogu, i radili smo razvrat, pa je Allah objavio:
إِلَّا مَن تَابَ وَءَامَنَ وَعَمِلَ عَمَلًا صَٰلِحًا فَأُو۟لَٰٓئِكَ يُبَدِّلُ ٱللَّهُ سَيِّـَٔاتِهِمْ حَسَنَٰتٍ وَكَانَ ٱللَّهُ غَفُورًا رَّحِيمًا ٧٠
70 ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je;
El-Furkan, 70
Ovaj ajet govori o takvima, dočim ajet u suri En-Nisa govori o čovjeku koji spozna Islam i njegove propise a zatim izvrši ubistvo – njemu je kazna džehennem. Ovo sam spomenuo Mudžahidu rahimehullah pa je rekao: ‘Osim ako se u duši pokaje.'“ 1Dio učenjaka dokazuje da se pokajanje ubice prima navodeći poznatu predaju koja se nalazi u oba Sahiha, u hadisu od Ebu Se'ida radijellahu 'anhu , o čovjeku od Izraelćana koji je ubio devedeset i devet duša a zatim navršio i stoto ubistvo ubivši pobožnjaka koji mu je rekao da ‘nema tebi pokajanja’. Kada je upitao za najučevnijeg od stanovnika Zemlje i uputilo ga se učevna čovjeka, upitao ga je – rekavši da je ubio stotinu ljudi – ima li pokajanja? Pa je ovaj učenjak odgovorio: ‘A ko se to može ispriječiti između njega i pokajanja?! Preneseno značenje hadisa. 2
Ovo važi! Unatoč tome što hadis govori o Izraelćanima, ostaje na snazi pravilo da je ovom ummetu najviše spušteno milosti. Dakle, ovaj ummet još preče podilazi pod značenje gornjeg hadisa.
Najočitije u analizi svih šerijatskih tekstova jeste da predaja koja dolazi od Ibn ‘Abbasa radijellahu 'anhuma se odnosi na pravo čovjeka u pogledu odmazde na ahiretu, gdje se odmazda izvršava putem kompenzacije dobrih i loših djela. Dokazi koji ukazuju na primanje pokajanja ubice – poput hadisa o Izraelćaninu – se odnose na Allahovo pravo koje Allah dokida sa pokajanjem ubice na dunjaluku. A što se tiče pravo ubijenog – dokida se samo njegovim oprostom, međutim, on to neće oprostiti je okončao svoje dunjalučko bivstvovanje sa smrću. Kome Allah oprosti ubistvo zapravo će mu se smilovati tako što će počastiti ubijenog od dobrih djela kojem se on nada kod ubice, i onda se smilovati ubici zbog njegovog pokajanja.
S obzirom da je ubistvo izuzetno golem grijeh otuda iziskuje pokajanje podesno njegovoj veličini, tj. obraćanje Allahu, kajanje, pokornost i strah. Traženo pokajanje neće postići slabašna duša koja se prepusti nadi da će malo pokornosti izbrisati veliku stvar među grijesima. Takav i ako se pokaje, pokaje se bez primanja ozbiljnosti i veličine dotičnog grijeha i njegove konačnice.
Ako se ubica ne pokaje, ili mu se pokajanje ne primi, ostaje pravo ubijenog da uzme od dobrih djela ubice shodno nepravdi koju mu je nanio. Ako je djelo ubice malehno, uzeće mu svo dobro osim tevhida, tj. ne može mu uzeti tevhid, jer tevhid se može ukloniti samo nevjerstvom. A kada mu uzme sva dobra djela ostanu samo loša – pa ako mu Allah oprosti, oprostio mu je ta loša djela, a ako ne, ući će u vatru.
Predaje koje govore da je ubica nevjernik
Nije vjerodostojna nijedna predaja koja govori o tome da je zanevjerovao ko ubije namjerno vjernika, odnosno da se njegovo pokajanje ne prima zbog nevjerstva. Npr. Ibn ‘Adijj rahimehullah bilježi hadis od Zejd ibn Džebireta, od Davuda, od Nafi'a rahimehumullah , od Ibn Omera radijellahu 'anhuma do Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem da je rekao: „Ko ubije vjernika namjerno uistinu je zanevjerovao u Allaha.“ 3 Hadis je munker, dakle, veoma veoma slab, a razlog je prisutnost navedenog Zejda u lancu prenosilaca.
Zatim, iz govora Ibn ‘Abbasa radijellahu 'anhuma da se ne prima pokajanje ubice ne proizilazi da ga on smatra nevjernikom, zapravo to nije rekao niko od ehli-s-sunneta, osim ako se ohalali taj haram, tj. da osoba smatra ubistvo vjernika dozvoljenim. Slučaj ubistva u mišljenju Ibn ‘Abbasa radijellahu 'anhuma je poput slučaja grijeha u vezi kojih će se ljudi međusobno parničiti i zahtjevati svoja prava na Sudnjem danu, dakle kroz odmazdu putem dobrih i loših djela, a od čega su sva prava u vezi kojih se ljudi nisu još na dunjaluku izmirili, odnosno jedan drugome oprostili i zatražili halala.
El-hulud الخلود – vječnost u jeziku Arapa je dugotrajno ostajanje i boravak. Ne cilja se u ajetu sa izrazom ‘haliden-vječno’ da je to ostanak bez prestanka. Takođe Arapi nadjevaju djetetu ime Halid a prisjećanje na nešto nazivaju ‘muhalled-vječna sjećanja’ zbog dugotrajnog ostanka takvim, ne zbog stalnosti kojoj nema kraja.
Kada za ubistvo ubijeni iscrpi dobra djela ubice, ipak neće mu načeti njegov tevhid, jer tevhid ne može izbrisati ništo do nevjerstvo i širk, a ubistvo očito nije nevjerstvo (stoga ubica neće vječno boraviti u vatri). Potvrđeno je u oba Sahiha „da će izaći iz vatre svako u čijem je srcu bilo vjerovanja koliko težina zrna.“ 4
Et-Tefsiru ve-l-bejan: 2/ 956 – 958. ; Šejh ‘Abdul'aziz ibn Merzuk Et-Tarifi, Allah ga sačuvao
