Ovo je 8. dio od 50 u serijalu Propisi vlasti i borbe

Rekao je Allah Uzvišeni:

يَٰٓأَيُّهَا ٱلَّذِينَ ءَامَنُوٓا۟ إِذَا ضَرَبْتُمْ فِى سَبِيلِ ٱللَّهِ فَتَبَيَّنُوا۟ وَلَا تَقُولُوا۟ لِمَنْ أَلْقَىٰٓ إِلَيْكُمُ ٱلسَّلَٰمَ لَسْتَ مُؤْمِنًا تَبْتَغُونَ عَرَضَ ٱلْحَيَوٰةِ ٱلدُّنْيَا فَعِندَ ٱللَّهِ مَغَانِمُ كَثِيرَةٌ كَذَٰلِكَ كُنتُم مِّن قَبْلُ فَمَنَّ ٱللَّهُ عَلَيْكُمْ فَتَبَيَّنُوٓا۟ إِنَّ ٱللَّهَ كَانَ بِمَا تَعْمَلُونَ خَبِيرًا ٩٤

94 O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onome ko vam nazove selam ne recite: "Ti nisi vjernik!" – kako biste se domogli ovozemaljskih dobara; ta u Allaha su mnoge dobiti! I vi ste prije bili kao oni, pa vam je Allah darovao milost Svoju; zato uvijek sve dobro ispitajte, a Allahu je, zaista, poznato ono što radite.

En-Nisa', 94

Kada nevjernik koji je neprijatelj izgovori dva šehadeta 1

Ako nevjernici protiv kojih se muslimani bore zbog njihovog nevjerstva izgovore šehadet – postoje dvije moguće situacije:

Prva :
Kada se radi o nevjerniku koji izgovara šehadet i prije nego se protiv njih povela borba, poput frakcija koje tvrde da su u Islamu a ustvari nisu muslimani, kako je vajkada Kurejš tvrdio da je na hanifijjetu 2 a nisu bili na hanifijjetu. Ovo je slučaj batinijskih sekti poput rafidija i nusajrija koji inače izgovaraju oba šehadeta i prije nego se muslimani bore protiv njih. Dakle, borba protiv njih je isključivo zbog značenja šehadeta, odnosno zubog njihovog nevjerstva u pogledu značenja šehadeta i tevhida – Allahove jednoće, a ne zbog samog izgovora. Znači, neće ih zaštiti puki izgovor već riječi i djela koja ukazuju da su prihvatili značenje šehadeta.

Druga situacija:
Nevjernik koji ne izgovara šehadet, tj. koji u isto u osnovi ne vjeruje, ne ispoljava vjeru ni izgovorom niti značenjem riječi šehadeta, poput mušrika idolopoklonika, Jevreja i kršćana – za ove važi da ih štiti riječ tevhida ako je izgovore pri susretu u borbi, odnosno kada se vodi džihad protiv njih zbog njihovog nevjerstva.
Propis šehadeta uzima svaki izraz koji ukazuje na isto značenje, tj. da nema boga osim Allaha. Ovo važi za onoga ko je nemoćan da artikulira šehadet zbog svog maternjeg jezika, ili zbog neznanja da treba izgovoriti šehadet. Čak ulazi u značenje šehadeta svaki izraz koji kod nevjernika ukazuje na to, makar bilo da isto ne ukazuje na šehadet kod muslimana, poput govora ondašnjih nevjernika “sabe’na sabe’tu – preinačio sam se, preinačili smo se“. Iako ovaj izraz sam po sebi ne ukazuje na Islam – čak nije pohvalan izraz – onaj ko to izgovori uzima propis po onome što cilja i želi, jer su mušrici koristili ovo izražavanje s pokudom za onoga od njih ko uđe u Islam govoreći da je taj “sabe’e” – preobratio se. Iste ove riječi, ako bi ih pred muslimanima izgovorio musliman koji zna značenje toga ciljavši osobu koja je prihvatila Islam, nad njim bi se primjenile odgojne mjere.

Osnova riječi “ صبأ – sabe’e” kod Arapa označava izlazak iz vjere ka nečemu pogrešnom i neosnovanom, međutim, oni su ih koristili za svakog ko izađe iz njihove vjere koju vide istinom i prihvati drugu koju su smatrali neispravnom i batilom, i ne bi oslovljavali ovako onoga ko se njima vrati u otpadništvu od Islama. Kada je Džemil ibn Ma’mer rekao Kurejšu u Mekki: “O skupino Kurejša, evo sin Hattabov se preobratio (sabe’e), Omer radijellahu 'anhu je odgovorio: ‘Lažeš, nego sam u Islam ušao.’” 3
Iz istog razloga je Halid radijellahu 'anhu ubio ljude koje je ubio (kada su ovo rekli) jer je znao da se ne izražava ovim riječima za nešto pohvalno, da se time ne cilja izlazak iz batila ka istini već suprotno. Međutim, Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem ga je obračunao za ovo ubistvo jer isti ljudi nisu umijeli ljepše da se izraze od toga što su rekli kada su ostavili svoju prijašnju vjeru.
Kada Jevrej ili kršćanin izgovori riječ kojom, u njezinom vanjštinski ispravnom značenju, izražava svoju vjeru, onda ista ne ukazuje na Islam i ispoljavanje hanifijjeta/pravovjernosti. Primjer ovoga je njihov govor ‘mi smo vjernici’. Znači, oni sebe nazivaju tako, i ako ovo kaže isto ga neće zaštititi.

U ajetu se s izrazom “ عَرَضَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا ‘areda-l-hajati-d-dunja – ovozemaljska dobra” cilja na ratni plijen, tj. musliman koji je ubio ovoga što je izazio primanje Islama nije ustvari prihvatio Islam od nevjernika da bi sebi pod kategorijom ratnog plijena ohalalio imetak koji je ovaj imao uza se. Ovo djelo neće izaći osim od muslimana u čijem je srcu oslabila ili nestala volja za plijenom na ahiretu u momentu kada je to izvršio. Zato je Allah odmah u ajetu napomenuo: ” فَعِندَ اللَّهِ مَغَانِمُ كَثِيرَةٌ – …pa u Allaha su mnoge dobiti…”

Prisjećanje na zabludu nakon upute

U vezi riječi Uzvišenog: ” كَذَٰلِكَ كُنتُم مِّن قَبْلُ فَمَنَّ اللَّهُ عَلَيْكُمْ – … i vi ste bili prije kao oni pa vam je Allah darovao milost Svoju…” bilježi Buharija rahimehullah u svome Sahihu kao mu’allek predaju hadis od Ibn ‘Abbasa radijellahu 'anhuma koji kaže: Rekao je Allahov Poslanikl sallallahu 'alejhi ve sellem El-Mikdadu radijellahu 'anhu : “A šta ako to bude čovjek vjernik koji, nalazeći se u skupini nevjernika, krije svoje vjerovanje, a ti ga nakon što iskaže svoje vjerovanje ubiješ. I ti si isto tako prije ovoga dok si bio u Mekki sakrivao svoje vjerovanje.” 4
Ajet sadržava vjersku korist koja se očituje time da se vjernik treba prisjetiti svoga stanja prije upute i Allahove dobrote prema njemu kada ga je uputio, a ako je rođen kao musliman i upućen da postavi sebe na mjesto svoga neprijatelja, kako bi dokučio makar malo od stanja svoga neprijatelja i mogao ga opravdati kada postoji razlog za opravdanje. Bilo je da su neki ashabi krili svoje vjerovanje iz straha od svoga naroda, a bilo je i da čovjek ispolji svoj Islam tek pri borbi kada izađe u istu prisiljen (od mušrika). Rekao je Se’id ibn Džubejr rahimehullah u vezi ajeta: ” كَذَٰلِكَ كُنتُم مِّن قَبْلُ – i vi ste prije bili takvi…” Kazao je: “ I vi ste krili svoje vjerovanje kao što je ovaj pastir krio svoje vjerovanje.” 5
Slično ovome su Allahove riječi:

وَٱذْكُرُوٓا۟ إِذْ أَنتُمْ قَلِيلٌ مُّسْتَضْعَفُونَ فِى ٱلْأَرْضِ تَخَافُونَ أَن يَتَخَطَّفَكُمُ ٱلنَّاسُ فَـَٔاوَىٰكُمْ وَأَيَّدَكُم بِنَصْرِهِۦ وَرَزَقَكُم مِّنَ ٱلطَّيِّبَٰتِ لَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ ٢٦

26 I sjetite se kada vas je bilo malo, kad ste na Zemlji bili potlačeni – bojali ste se da vas ljudi ne pohvataju, pa vam je On sklonište dao i Svojom pomoći vas pomogao i plijenom vas opskrbio da biste bili zahvalni.

El-Enfal, 26

Kada se insan prisjeti svoga prethodnog stanja neminovno je da uoči promjenu ličnog stanja s kojom dokuči Allahovu dobrotu prema njemu. Čovjekovo prisjećanje svoje prošlosti poziva ga u skromnost i neoholjenje, da bude pravedan i pravičan u pogledu sebe, kao i da slomi uobraženost u duši. Ovo svakome treba kako bi očistio svoju dušu i bio pravedan i milostiv prema ljudima. Ko je postao učevan prisjeti se svog neznanja pa otuda bude blag prema neznalici, opravda ga i poduči. Ko je postao musliman nakon nevjerstva prisjeti se svog nevjerstva pa spozna situacije u kojima se nevjernik obračunava za svoje nedjela. Ko je imućan prisjeti se svoje neimaštine pa postane milostan prema siromahu i udijeli mu.
Čovjekovo prisjećanje na stanje prije blagodati ga napominje na Allahovu dobrotu, blagodat i milost prema njemu, stoga se ne oholi, bude milostiv i zahvalan. Svaki čovjek pojedinačno je u potrebi za ovom odgojnom metodom. Naime, Allah govori Svome Vjerovjesniku:

أَلَمْ يَجِدْكَ يَتِيمًا فَـَٔاوَىٰ ٦ وَوَجَدَكَ ضَآلًّا فَهَدَىٰ ٧ وَوَجَدَكَ عَآئِلًا فَأَغْنَىٰ ٨

6 Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, 7 i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio, 8 i siromah si bio, pa te je imućnim učinio?

Ed-Duha, 6 - 8


A zatim Allah pojašnjava šta je rezultat prisjećanja na prethodno stanje:

فَأَمَّا ٱلْيَتِيمَ فَلَا تَقْهَرْ ٩ وَأَمَّا ٱلسَّآئِلَ فَلَا تَنْهَرْ ١٠ وَأَمَّا بِنِعْمَةِ رَبِّكَ فَحَدِّثْ ١١

9 Zato siroče ne ucvili, 10 a na prosjaka ne podvikni, 11 i o blagodati Gospodara svoga kazuj!

Ed-Duha, 9 - 11


Dake, napomenuo ga je na jetimluk – što je odrastao bez roditelja – a onda mu zabranio silu nad siročetom, napomenu ga što nije imao znanje a zatim mu zabranio da otjera neznalicu koji pita nešto ili siromaha koji pita za imetak.
Rekao je Katade rahimehullah u vezi ovih ajeta:

أَلَمْ يَجِدْكَ يَتِيمًا فَـَٔاوَىٰ ٦ وَوَجَدَكَ ضَآلًّا فَهَدَىٰ ٧ وَوَجَدَكَ عَآئِلًا فَأَغْنَىٰ ٨

6 Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, 7 i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio, 8 i siromah si bio, pa te je imućnim učinio?

Ed-Duha, 6 - 8

“Ovo je stanje Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem prije nego ga Allah poslaše vjerovjesnikom. “ 6

Ponavljanje naredbe da se provjere stvari

U ajetu je takođe ponavljanje naredbe da se provjere stvari zbog važnosti toga, te naglašavanje goleme posljedice zapostavljanja istoga. Na početku ajeta je: إِذَا ضَرَبْتُمْ فِي سَبِيلِ اللَّهِ فَتَبَيَّنُوا – “…kada u boj krenete na Allahovom putu sve dobro ispitajte…” S kraja ajeta ponovo kaže: كَذَٰلِكَ كُنتُم مِّن قَبْلُ فَمَنَّ اللَّهُ عَلَيْكُمْ فَتَبَيَّنُوا – “… i vi ste prije bili kao oni, pa vam je Allah milost Svoju darovao, zato sve dobro provjerite…”
Rekao je Se’id ibn Džubejr rahimehullah : “Prijetnja od Allaha ponovljena dva puta ! “ 7

Et-Tefsiru ve-l-bejan: 2/ 963 – 967. ; Šejh ‘Abdul'aziz ibn Merzuk Et-Tarifi, Allah ga sačuvao.

<< Propisi o svjedočenju Islama od strane neprijatelja Džihad nekada bude pojedinačna dužnost samo nekim ljudima >>