Ovo je 12. dio od 30 u serijalu Propisi vlasti i borbe

Rekao je Uzvišeni:

كُتِبَ عَلَيْكُمُ ٱلْقِتَالُ وَهُوَ كُرْهٌ لَّكُمْ وَعَسَىٰٓ أَن تَكْرَهُوا۟ شَيْـًٔا وَهُوَ خَيْرٌ لَّكُمْ وَعَسَىٰٓ أَن تُحِبُّوا۟ شَيْـًٔا وَهُوَ شَرٌّ لَّكُمْ وَٱللَّهُ يَعْلَمُ وَأَنتُمْ لَا تَعْلَمُونَ ٢١٦

216 Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! – Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.

El-Bekare, 216

Mudrost odgode borbe
Oružana borba nije bila dozvoljena s prva Islama zbog slabosti vjernika a snage mušrika, tj. da je tada bila propisana obaveznom bilo bi to suprotno postupanju po empirijskim uzrocima. Nakon toga, borba biva dozvoljena riječima Uzvišenog:

أُذِنَ لِلَّذِينَ يُقَٰتَلُونَ بِأَنَّهُمْ ظُلِمُوا۟ وَإِنَّ ٱللَّهَ عَلَىٰ نَصْرِهِمْ لَقَدِيرٌ ٣٩

39 Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći –

El-Hadždž, 39

Poslije je spušten ajet o borbi protiv onih koji otpočnu napad na muslimane u suri El-Bekareh 1 , a zatim ovaj ajet. Po vanjštini ovog ajeta vidi se da je spušten od Allaha nakon niza ajeta o propisanim obavezama kao što su post, odmazda i oporuka 2. Zatim je dozvoljeno otpočinjanje borbe ali nije bilo obligatorno niti naređeno, a zatim je isto naredio upravo ovaj ajet i objasnio njegov propis odagnajući ono što čovjek nalazi u svojoj duši od mrzovolje prema borbi usljed gubitaka u životima, imecima i stradanja bližnjih, i da Allah to sve zna, i da je dužnost da sve spomenuto ne utiče kod čovjeka u pogledu Allahovog suda i njegovog propisivanja. Stoga je Allah rekao na kraju ajeta: والله يعلم و أنتم لا تعلمون – ‘Allah zna a vi ne znate’ – išaret da u borbi postoji korist iz domena vanosjetilnog, dakle, korist koja nije očita čovjeku u pojavi koju on doseže svojim čulima3.
Riječi Uzvišenog: و هو كره لكم – a to vam je mrsko“, tj. zbog straha od gubitka života, imetka, napuštanja porodice i otadžbine.
El-kurh الكُره je el-kirahijetu الكراهية – mrzovoljnost i prezir nečega po prirodi putem čula ili misaono.

Vrste prezira i ljubavi
Oboje je dvojako po vrsti: prirodni prezir ili ljubav prema nečemu, te prezir i ljubav zbog vjere.

Prirodni prezir i ljubav
Čovjekov prezir nečega po sopstvenoj prirodi nije u suprotnosti s vjerskim propisom, već momenat gdje se čovjek iskušava da postupi po pokornosti Allahu. Tako na primjer, duša prezire ubistvo makar to bilo na Allahovom putu zbog prirode čovjeka da voli život, prezire trošenje imetka zbog škrtosti duše naspram imetka makar bilo da ga troši na vlastite potrebe ili izdvaja u zekat, prezire da se na hladnoći uzima abdest, ili prezir žene da njezin muž oženi drugu ženu. U ovoj vrsti prirodnog osjećaja nema šerijatskog zaduženja niti grijeha, sve dok isto ne dođe do nivoa gdje se prezire što je Allah propisao nešto u vjeri po određenom propisu. Pod zadnje stanje ne potpada ako prezire posljedice nekog vjerskog propisa nad sobom; u osnovi sud toga jeste da su to misli i sašaptavanja koje dolaze od same duše.
Pokazatelj ovoga je da vjernik nekada nalazi u duši mrzovolju prema posljedici nekog propisa, ali ne prema samom propisu, međutim kada bi znao da npr. u borbi neće biti ubijen otišlo bi iz nj.duše to što nalazi, ili npr. ženi smeta da njezin muž oženi drugu ženu, tj.nalazi ljubomoru u sebi, ali joj ne smeta da neki drugi čovjek to uradi. Dakle, ovo je prirodni osjećaj prezira posljedice nekog vjerskog propisa, ali ne i samog tog propisa; čovjek neće biti obračunavan zbog tog osjećaja, naprotiv, biće nagrađen što se bori sa svojom dušom u pogledu toga i sabura na istom.
S druge strane, da čovjek prezir vjerski propis, kao da prezire džihad makar ga drugi neko izvršavao, ili udjeljivanje u hajrate makar bilo iz tuđeg imetka, onda je to prezir šerijatskog određenja nekog djela, ne prezir nečega čemu duša po prirodi nije sklona. Isto tako je sa ljubavi. Po prirodi čovjek voli imetak i njegovo gomilanje makar to bilo i s povredom tuđeg prava, iako istovremeno prezire krađu i slično. Takođe po prirodi čovjeka njegova duša ga nagovara na zlo u pogledu strasti spolnog organa, dotle da poželi haram iako prezire blud i smatra ga haramom. U navedenim i sličnim primjerima čovjek nije griješan sve dok nešto konkrentno ne uradi ili povjeruje; ako to uradi bez da smatra dozvoljenim učinio je grijeh, ali ako to smatra dozvoljenim 4 makar isto i ne uradio onda je zanevjerovao. Međutim, šta god nalazio u duši od ljubavi i naklonosti (prema zabranjenom) neće ga se za to obračunavati, naprotiv, biće nagrađen kada se s dušom bori da je udalji od uzroka koji vode u određeni haram, jer da duša po svojoj prirodi ne naginje haramima od žena, imetka, hrane, pića, odjeće i drugoga ne bi nagrada za ostavljanje dotičnog harama i njegovog uzroka imala smisla. Zbog toga se vjernika nagrađuje kada ostavlja što voli od harama kojem duša teži, i obratno ne nagrađuje se kada ostavlja ono što mu je po prirodi odvratno i gadljivo.

Prezir i ljubav zbog vjere
Ovo se vraća na svjetonazor i ubjeđenje čovjeka kojim ispoljava svoju vjeru, pa iz tih polaznih osnova voli islamsko vjerovanje, govore i djela koje su naredili Allah i Njegov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem , voli one koji pripadaju Islamu, a prezire ono što je Allah zabranio kao i onoga ko upada u tu zabranu. Ova vrsta ljubavi ili prezira nisu prirodni već stečeni, i kao takvi predmet su šerijatskog zaduženja. Vjernik mora voliti Allahove naredbe i propise poput namaza, zekata, posta, hadždža, džihada, naređivanja dobra, odvraćanje od zla, i voli one koji ovome pripadaju, pa makar bilo da nalazi pri sebi prezir/nelagodu i teškoću u ovim propisima kada se njega tiču, ali isto ne nalazi u sebi kada se na drugoga ovo odnosi. Npr. ko mrzi da se kazna za krađu sprovede nad njim jer se kao kradjivac boji da mu se ruka odsječe, ali ne nalazi u sebi prezir prema ovome kada se kazna odnosi na drugoga, neće biti obračunavan za osjećaje koje nalazi u sebi, takođe i ako u sebi osjeća prirodnu milost prema drugome – sve ovo ne utiče na čovjekovo uvjerenje, akidu i vjerovanje. Isto važi i kod prezira nečega što je Allah zabranio, poput alkoholnih pića, kocke, klađenja, bluda, kamate i ostalog.

U citiranom ajetu Allah je upravo spomenuo prezir prema borbi, a što je dokaz da se Allahovi propisi ne uzimaju po onome kako duša stremi i voli ili pak prezire i bježi, jer nekada duša voli ono o čemu razum jasno kaže da je zlo – pa to nije halal samo zato što to duša voli – ili prezire nešto o čemu razum jasno kaže da je dobro – pa to nije haram samo zato što to duša mrzi! Ovako to izgleda na polju nadmetanja duše i uma, tj. čovjekovog uma koji je slab i ograničen naspram Allahovog znanja koje obuhvaća sve – pa kako onda važi na mejdanu duše i znanja Onoga kome ništa nije skriveno, ni tajno ni javno, ni ovosvjestsko ni onosvjetsko, ni pristuno ni odsutno?!
Riječi Uzvišenog: و عسى أن تكرهوا شيئًا و هو خير لكم – ‘sigurno da nešto mrzite a ono je dobro po vas’
Riječ عسى ‘asa u Kur'anu označava da se nešto ostvaruje i događa. Ciljano značenje je ovo: ‘Sigurno da nešto mrzite a ono dobro po vas’, tj. što prezirete od Allahovih propisa a u njima je ustvari ogromno dobro, međutim vaš odnos je odraz stanja nižeg od toga da to dokuče čovjekova duša i razum.
و عسى أن تحبوا شيئًا و هو شر لكم – ‘sigurno da nešto volite a ono je zlo po vas’, tj. što vole vaše duše od stvari koje je Allah zabranio a u tome je ustvari dominantno zlo.

Zatim, Allah pojašnjava razlog svega ovoga: والله يعلم و أنتم لا تعلمون
Ciljani pojam u riječima ‘ono što prezirete’ jeste džihad, a pod riječima ‘ono što volite’ cilja se izostajanje iz borbe; ovo su rekli Se'id ibn Džubejr rahimehullah i drugi iz generacije selefa. 5
Neznanje ljudskog roda o prostranstvu Allahovog znanja, kao i skučenost sveopćeg ljudskog znanja, je uzrok ljudske zablude i njihovog oponiranja Allahovoj naredbi. Ljudi općenito postupaju ovako jer dosežu samo dokle oni znaju i smatraju da je to svo postojeće znanje, a kada bi znali ono što im je nedostupno omalovažili bi svoj nauk i potčinili se Allahovom sudu. Međutim, Allah ih je iskušao time što mogu obuhvatiti samo ono što znaju, pa su zbog toga upali u smutnju i porekli znanje koje nemaju.
U ajetu je potvrda od Allaha da rob ima volju odabira, ali je ona svakako nakon Allahove volje i dopuštenja. Ljudi nekada vole nešto što Allah prezire, a nekada preziru nešto što Allah voli, pa čine ono što Allah prezire i ostavljaju ono što Allah voli kontrirajući tako Allahovoj naredbi, a zbog svoje slabosti (tj. znanja i vjere) i neposlušnosti (tj. strasti).

Et-Tefsiru ve-l-bejan: 1/346 – 349; Šejh ‘Abdul'aziz ibn Merzuk Et-Tarifi, Allah ga učvrstio.

<< Propisuje vam se borba iako vam je mrska (1.dio) Šta znači ‘o vjernici, živite svi u miru’? >>