Ovo je 35. dio od 37 u serijalu Propisi vlasti i borbe

Rekao je Uzvišeni Allah:

وَإِذَا جَآءَهُمْ أَمْرٌ مِّنَ ٱلْأَمْنِ أَوِ ٱلْخَوْفِ أَذَاعُوا۟ بِهِۦ وَلَوْ رَدُّوهُ إِلَى ٱلرَّسُولِ وَإِلَىٰٓ أُو۟لِى ٱلْأَمْرِ مِنْهُمْ لَعَلِمَهُ ٱلَّذِينَ يَسْتَنۢبِطُونَهُۥ مِنْهُمْ وَلَوْلَا فَضْلُ ٱللَّهِ عَلَيْكُمْ وَرَحْمَتُهُۥ لَٱتَّبَعْتُمُ ٱلشَّيْطَٰنَ إِلَّا قَلِيلًا ٨٣

83 Kada saznaju za nešto važno, a tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili.

En-Nisa', 83

Pitanja ummeta ili neke zajednice muslimana su povjerena predstavnicima vlasti koji su izvrsno upoznati o koristima muslimana i njihove vjere. Ovi predstavnici su isključivo ulema.
Povod objave ovog ajeta je slučaj kada su ljudi oglasili da je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem razveo svoje žene – a ustvari se to nije desilo – bez da su tražili pojašnjenje, polahko provjerili stvar ili prepustili vijest i znanje onome ko uistinu zna. Usljed toga nastao je žamor i umnožilo se ‘rekla kazala’. Prenosi imam Muslim rahimehullah u hadisu koji kazuje Omer radijellahu 'anhu : „'Aiša bintu Ebi Bekr i Hafsa radijellahu anhum su se međusobno pomagale nad ostalim Vjerovjesnikovim sallallahu 'alejhi ve sellem ženama. Pa sam rekao: ‘O Allahov Poslaniče, da li si ih (ostale žene) razveo?’ Reče sallallahu 'alejhi ve sellem : ‘Ne.’ Rekoh: ‘O Allahov Poslaniče, bio samo ušao u džamiju a muslimani su bacali kamenčiće o zemlju i govorili: ‘Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem je razveo svoje žene.’ Da siđem i obavjestim ih da ih nisi razveo?’ Odgovori sallallahu 'alejhi ve sellem : ‘Da, ako hoćeš.’ (Veli Omer) Pa nisam prestao da mu se obraćam dok nije splahnula srdžba sa njegovog lica, i sve dok se nije nasmiješio pa zasmijao – a bijaše sallallahu 'alejhi ve sellem najljepših prednjih zubi od svih ljudi. Zatim je sišao Allahov Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem , i ja sam sišao. Sišao sam i zakačio se za stablo. I siđe Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem , kao da hoda nad Zemljom i ne dodiruje svojom rukom. Tada rekoh: ‘O Allahov Poslaniče, bio si u sobi dvadeset i devet dana?’ Reče sallallahu 'alejhi ve sellem : ‘Zaista mjesec bude dvadeset i devet dana.’ Odmah ustadoh na vrata džamije i dozvah na sav svoj glas: ‘Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem nije razveo svoje žene!’ I bi spušten ovaj ajet: وَإِذَا جَآءَهُمْ أَمْرٌ مِّنَ ٱلْأَمْنِ أَوِ ٱلْخَوْفِ أَذَاعُواْ بِهِۦ ۖ وَلَوْ رَدُّوهُ إِلَى ٱلرَّسُولِ وَإِلَىٰٓ أُوْلِى ٱلْأَمْرِ مِنْهُمْ لَعَلِمَهُ ٱلَّذِينَ يَسْتَنۢبِطُونَهُۥ مِنْهُمْ – A kada im dođe neka stvar koja se tiče bezbjednosti ili straha, oni to razglase. A da to oni vrate do Poslanika i pretpostavljenim među njima znali bi to oni od njih koji pronalaze sud…’ Bio sam ja ispitao tu stvar, i Allah je objavio ajet o odabiru.’1 2

Opis učenjaka koji donosi sud o novonastalim pitanjima

Pod sintagmom ‘ulu-l-emr’ أُوْلِى ٱلْأَمْرِ se cilja na nosioce znanja o naredbama i upravljanju. Allah je naredio da se stvar naredbe ostavi rezervisana samo ulemi među ljudima, kako bi isto znao onaj ko umije od uleme istražiti i izvesti sud. Nije svaki učenjak kadar izvesti sud iz svakog dokaza za svaku novonastalu situaciju. Zato je Uzvišeni rekao: أُوْلِى ٱلْأَمْرِ مِنْهُمْ – ‘posjednici naredbe među njima’ tj. među vjernicim, a zatim je rekao : لَعَلِمَهُ ٱلَّذِينَ يَسْتَنۢبِطُونَهُۥ مِنْهُمْ – ‘znali bi to oni od njih koji pronalaze sud, tj. od uleme. Naime, ulema se razlikuje u izvođenju zaključka shodno svojoj spoznaji dokaza, nastalih situacija i razloga koji povezuju novonastale probleme sa dokazima. Najbolji ljudi su učenjaci a najbolji među učenjacima su oni najšireg opsega u izvođenu suda, koji su najprecizniji po tačnosti i slijeđenju Objave.
Učenjak ne donosi sud o novonastalim pitanjima osim kada poznaje sljedeće tri stvari:

Prvo je DOKAZ.
Što god učenjak više obuhvata šerijatske dokaze biće bliži ispravnom stavu, i obratno – manja je njegova tačnost shodno vlastitoj slabosti u obuhvaćanju dokaza spoznajom. Može biti da učenjak poznaje neki dokaz a da ne zna onaj drugi koji je bliži izvjesnom pitanju koje se analazira, pa bude slabo njegovo spuštanje dokaza na situaciju zbog udaljenosti samog dokaza od nastale situacije. Dakle, shodno udaljenosti argumenta (u znanju učenjaka) biva slaboća dokazivanja u nekom pitanju.

Drugo je novonastala situacija
Ko poznaje nastali problem i lično se osvjedoči u njeg biće pronicljiviji u sudu koji je podesan za tu situaciju, a ko je daleko od situacije imaće slab analitički uvid u nju. Kad god je učenjak znaniji o nastalom problemu i obavješteniji o događajima biće i precizniji i tačniji u spoznaji onoga što odgovara od dokaza toj situacji. Sve ovo se ostvaruje kod uleme koja je iščitala historiju, obavještena o situaciji i spoznala slučajeve koji su slični nastalom, i uvijek ovo biva više prisutno kod starijih ljudi nego li kod omladine. Zato je Alijja ibn Ebi Talib radijellahu 'anhu rekao: „Mišljenje starijeg čovjeka je bolje nego ono čemu se osvjedoče momci.“ 3 Ovo važi s razlogom što omladina nekada bude prisutna nekom događaju ali ne poznaje sličan takav, dočim stariji čovjek se već osvjedočio o slična dešavanja, ili je čuo o sličnim događajima makar bilo da im nije prisustvovao. Znači, kada postoji mnogo znanja o nekoj vijesti, isto biva kao da se osvjedočio o nešto, pa čak i više od toga.

Treće je zajednički razlog (koji se obostrano javlja, tj. u domenu dokaza kao i u nastaloj situaciji)
Zajednički razlog podrazumjeva postojanje uzajamnog uzroka između nastale situacije i njoj podesnog dokaza u vjeri. Ko ne poznaje razloge događaja i poveznicu između njih i dokaza Objave i razuma, pogriješiće u spuštanju dokaza na novonastalu situaciju. Možda se desi da učenjak pogriješi u nastaloj situaciji usljed neznanja u objašnjenju povezujućeg razloga, da data situacija zahtjeva žestinu ali on upotrijebi blagost, a možda i kontra tome.

Značenje sintagme أُوْلِى ٱلْأَمْرِ ‘ulu-l-emr – posjednici naredbe’ u ajetu

S izrazom أُوْلِى ٱلْأَمْرِ ‘ulu-l-emr’ u ajetu se cilja na ulemu, a što podržava nekoliko okolnosti u samom ajetu:

Prvo:
Allah je spomenuo ovaj ajet nakon što je spomenuo nepokornost licemjera prema Vjerovjesniku sallallahu 'alejhi ve sellem kada su u njegovom odsustvu, dok istovremeno ispoljavaju pokornost njemu u njegovom sallallahu 'alejhi ve sellem prisustvu Dakle, oni su ciljana kategorija u ovom ajetu kada je riječ o vraćanju nastalog problema, a Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem je ciljana osoba na koju se vraća stvar. Njega slijede u tom svojstvu i propisu oni koji naslijeđuju stvar naredbe od njega sallallahu 'alejhi ve sellem , a to je upravo ulema, kao što je rekao Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem : „Zaista su učenjaci nasljednici vjerovjesnika.“ 4

Drugo:
Allah je rekao: أُوْلِى ٱلْأَمْرِ مِنْهُمْ لَعَلِمَهُ ٱلَّذِينَ يَسْتَنۢبِطُونَهُۥ مِنْهُمْ – ‘…A da to oni vrate Poslaniku i posjednicima naredbe među njima, znali bi to oni od njih koji izvode zaključak (dedukcijom).’5 Ne upotrebljava dedukciju osim učenjak. Dedukcija je izvođenje ispravnog suda za nastalu situaciju iz općeg dokaza. 6Ovo ne preduzima niko drugi do učevan o dokazima, pronicljiv u povezivanju razloga na kojima počivaju propisi.

Treće:
Allah je spomenuo znanje u ajetu: لَعَلِمَهُ ٱلَّذِينَ – ‘znali bi to oni koji…’ Nije rekao: لَأَمَرَ – naredio bi ili zabranio bi. Razlog je što naredba i zabrana nekada dođu iz znanja a nekada iz neznanja. Međutim, izraz لَعَلِمَهُ – ‘znao bi to’ znači: znao bi učenjak šta je ispravno od naredbe za novonastalu situaciju, da li da se razglasi ili pritaji, kako se njome upravlja, kako da ljudi tada postupaju, šta će biti njihov stav i odgovor na situaciju. Ovakvo rezonovanje može doći samo od namjesnika-upravitelja koji je ujedno učenjak, nikako od nadređenog koji nema znanja.

Četvrto:
Nakon toga Allah je rekao: وَلَوْلَا فَضْلُ ٱللَّهِ عَلَيْكُمْ وَرَحْمَتُهُۥ لَٱتَّبَعْتُمُ ٱلشَّيْطَٰنَ إِلَّا قَلِيلًا – ‘…A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, vi biste sigurno – osim malo vas – šejtana slijedili.’ Naime, ništa ne zaštićuje od šejtanskog puta osim ispravnog znanja i postupanja po njemu, i ništa ne privlači Allahovu milost do islamsko znanje i rad po njemu.
Mnogi učenjaci su tekstualno ostavili iza sebe da se u ovom ajetu pod izrazom أُوْلِى ٱلْأَمْرِ ‘ulu-l-emr’ cilja na učenjake, kao što se prenosi od Katade, Hasifa i drugih rahimehumullah . 7

Et-Tefsiru ve-l-bejan: 2/ 901 – 904. ; Šejh ‘Abdul'aziz ibn Merzuk Et-Tarifi, Allah ga sačuvao.

<< Nevaljali odnos uleme prema vladaru kvari cijelo muslimansko društvo Lekcija o širenju vijesti – obavezno gradivo >>