By Rekao je Uzvišeni:
فَلْيُقَٰتِلْ فِى سَبِيلِ ٱللَّهِ ٱلَّذِينَ يَشْرُونَ ٱلْحَيَوٰةَ ٱلدُّنْيَا بِٱلْءَاخِرَةِ وَمَن يُقَٰتِلْ فِى سَبِيلِ ٱللَّهِ فَيُقْتَلْ أَوْ يَغْلِبْ فَسَوْفَ نُؤْتِيهِ أَجْرًا عَظِيمًا ٧٤
74 I neka se zato na Allahovu putu bore oni koji ne žale žrtvovati život na ovome svijetu za onaj svijet. A onoga ko se bori na Allahovu putu, pa pogine ili pobijedi, Mi ćemo, sigurno, obilno nagraditi.
En-Nisa', 74
U ajetu je naredba borbe upućena iskrenim, i to nakon što je spomenuto stanje licemjera koji naumljaju da kupe dunjaluk prodajući vjeru1. Dakle, ističe stanje iskrenih kojima se obraća ovom naredbom, a to su oni koji kupuju sa dunjalučkim životom onaj ahiretski.
Ovdje Allah spominje borbu, ali je ne uopštava, već ograničava bitnom odrednicom ‘na Allahovom putu’ , a s razlogom što su istinoljubivost i iskrenost osobine s kojima neko prodaje dunjaluk i kupuje ahiret, i upravo s tim istim osobinama biva čvrstoća i nestaje straha. Međutim, naređuje se nosiocu ovih svojstava da bude na oprezu zbog svoje iskrenosti i spremnosti da ide naprijed. Zašto na oprezu? Naime, nekada se dešava da ide naprijed u borbi želeći brzu smrt (šehadet) a izgubi mu se iz vida ostvarenje svrhe džihada, a to je uspostavljanje istine i pravde!
Vjerovatnoća pobjede u borbi
Postoji spoj dvaju naredbi, prve u Allahovom govoru: خذوا حذركم – ‘…budite na oprezu…’ (4:71), i druge u Njegovim riječima: و من يقاتل في سبيل الله فيُقتل أو يغلب – ‘A ko se bori na Allahovom putu pa bude ubijen ili pobijedi…’
Ovaj spoj upućuje da je osnova u džihadu da nema vrednotu osim uz vjerovatnoću ove dvije stvari: opreza i ostvarenja pobjede, i da pogibija na Allahovom putu ne traži se sama po sebi, tj.traži se samo kada postoji vjerovatnoća pobjede. Pobjeda se nekad ostvaruje fizičko-osjetilnom dominacijom, a nekada se ostvari simbolično kroz unošenje straha, prepasti i panike u redove neprijatelja.
S obzirom da Allah naređuje opreznost isto upućuje na obavezu postojanja vjerovatnoće pobjede i dominacije u džihadu napada, makar bilo da ojača i pretegne vjerovatnoća pogibije, jer da se nakasti i traga za pogibijom (u borbi) – samo po sebi to ne potrebuje za ikakvim oprezom!
Dakle, musliman koji se sam baci među neprijatelje postići će pogibiju, ali se njegovom pogibijom možda neće ostvariti prevaga u boju. Upravo stoga nije dozvoljena borba protiv neprijatelja 2 osim da postoji ispunjena vjerovatnoća pobjede, a o čemu sud donose oni koji pri sebi sastave znanje o šerijatu, stanju prilika i situacije, te se uz to opasaju i hrabrošću; ako pomanjka bilo koji od tri spomenuta uslova uvid i analiza situacije će biti slaba, pa će otuda izostati rezultat.
Zato Allah spominje obje stvari: فيُقتل أو يغلب – ‘pa pogine ili zadominira’. Nije rekao poraz iako postoji i vjerovatnoća poraza. Zašto? Zato što iskreni vjernik ima puno povjerenje u ono što je Allah obećao, a to je pobjeda. Unatoč činjenici da je poraz moguć u domenu vjerovatnoće, ipak nije spomenut, jer pomen i prizivanje toga u svijest rezultira strahom i ružnim mišljenjem o Allahu.
Vrijednost džihada odbrane i njegove odredbe
Kad je u pitanju džihad odbrane, odbija se neprijatelj od časti/porodice, života i imetka, makar bilo da nema vjerovatnoće pobjede! Znači odbrana u ovakvim uslovima je dozvoljena, i ne može biti haramom makar se odbijao napadač zbog nasrtaja na samo jedan dinar! Ovaj propis važi zbog hadisa Ebu Hurejre radijellahu 'anhu koji kaže: „Došao je neki čovjek kod Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem pa rekao: ‘O Allahov Poslaniče, šta kažeš ako neki čovjek dođe i hoće da mi uzme moj imetak?’ Odgovori sallallahu 'alejhi ve sellem : ‘Ne daj mu svoj imetak.’ Ovaj upita: ‘Šta kažeš ako se on bori (da mi uzme imetak)?’ Reče sallallahu 'alejhi ve sellem : ‘I ti se bori protiv njega’. Ovaj opet upita: ‘A šta veliš ako me ubije?’ Odgovori Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem : ‘Ti si onda šehid.’ Reče ovaj: ‘A šta kažeš ako ja njega ubijem?’ Odgovori Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem : ‘On je u vatri.’3
Isto važi i zbog hadisa Kabus ibn Ebi Muharika od Ebu Muharika radijellahu 'anhuma , koji je zabilježen kod imama Ahmeda i En-Nesai rahimehumallah u značenju poput prethodnog hadisa. Takođe, i zbog hadisa ‘Abdullaha ibn ‘Amra radijellahu 'anhuma u oba Sahiha da je rekao Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem : „Ko bude ubijen braneći svoj imetak taj je šehid.“ 4
Odbrambeni džihad nikad ne može biti haram, čak i kada je čovjek ubjeđen da neće pobijediti. Međutim, postoji razilaženje kod učenjaka u vezi obaveznosti ovakve borbe, ili pohvalnosti, ili da je samo dozvoljena napadnutom muslimanu, a momenat polemike je shodno tome koliko će ostvariti plod svog džihada, i koje je vrste i količine pravo koje brani. Tako onaj ko brani jedan dirhem 5 nije poput onoga koji brani cio svoj imetak, pa otuda ko ostavi dirhem ili više njih, ili čak dinare zadržavši time svoj život kako ne bi bio ubijen braneći spomenuto – takav nije griješan. Zapravo, stvar varira od toga da je više ili manje vrednovana, ali uvijek važi da ako bi branio (svoje pravo) pa bio ubijen ima status šehida neosporno. Dočim, onaj što brani svoju čast/porodicu ima strogu pojedinačnu obavezu da to čini u svakom stanju, i razlikuje se od onoga koji brani samo imetak, jer se razlikuju u stepenu ove dvije svetosti.
Et-Tefsiru ve-l-bejan: 2/ 873 – 876 ; Šejh ‘Abdul'aziz ibn Merzuk Et-Tarifi, Allah ga sačuvao.
