Ovo je 6. dio od 28 u serijalu Propisi vlasti i borbe

Rekao je Uzvišeni:

يَٰٓأَيُّهَا ٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ كُتِبَ عَلَيْكُمُ ٱلْقِصَاصُ فِى ٱلْقَتْلَى ٱلْحُرُّ بِٱلْحُرِّ وَٱلْعَبْدُ بِٱلْعَبْدِ وَٱلْأُنثَىٰ بِٱلْأُنثَىٰ فَمَنْ عُفِىَ لَهُۥ مِنْ أَخِيهِ شَىْءٌ فَٱتِّبَاعٌۢ بِٱلْمَعْرُوفِ وَأَدَآءٌ إِلَيْهِ بِإِحْسَٰنٍ ذَٰلِكَ تَخْفِيفٌ مِّن رَّبِّكُمْ وَرَحْمَةٌ فَمَنِ ٱعْتَدَىٰ بَعْدَ ذَٰلِكَ فَلَهُۥ عَذَابٌ أَلِيمٌ ١٧٨ وَلَكُمْ فِى ٱلْقِصَاصِ حَيَوٰةٌ يَٰٓأُو۟لِى ٱلْأَلْبَٰبِ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ ١٧٩

178 O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan – za slobodna, i rob – za roba, i žena – za ženu. A onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati. To je olakšanje od Gospodara vašeg, i milost. A ko nasilje izvrši i poslije toga, njega bolna patnja čeka. 179 U odmazdi vam je – opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili!

El-Bekare, 178 - 179


Allah se obraća vjernicima pojašnjavajući propis krivičnih sankcija, posebno odmazde u vezi ubijenih, i ponavlja dozivanje ‘O vi koji vjerujete’, iako je isto prethodilo, samo zbog važnosti ovog sadržaja.

Ovaj ajet je od prvih koji su objavljeni u Medini, u tome je dokaz veličine propisanosti suda i primjene kazni objavljenih od Allaha, i da je isto od prvih inicijativa koje bi trebao vladar da preduzme u sistemu svoje države i zakona jer preuzima vlast koja obuhvata opštu stvar ljudi i opšte uređenje, i da vladaru ne preostaje ništa sem da sudi po Allahovim propisima s kojima je On zadovoljan da se sprovode na Zemlji.

Disciplina koju šerijat postavlja čovjeku i sankcije za njegove greške.
Šerijat sadrži preciziranje pravila za svako stanje u životu pojedinca kao i zajednice, kao što je u hadisu kojeg bilježe Ahmed i Et-Tirmizi rahimehumallah od Ebu Zerra radijellahu 'anhu , da je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: „Boj se Allaha ma gdje god bio…“ 1 Bogobojaznost je važeće pravilo za sve situacije, i zbog toga se čovjekov život ostavlja njemu samom na raspolaganje i upravljanje, uglavnom ga sam on nadzire, i otuda je Allah zabranio uhođenje drugog čovjeka, kada kaže: و لا تجسسوا – „I ne uhodite (jedni druge)“ (49:12) Dakle, određene stvari čovjek radi u osami ali ih ne čini pred ljudima, ali je opet ostavljen da bude sam sebi nadzornik. Kada bi se desilo da mu se pripiše kako je u privatnom životu uradio neki haram, ne javno, opet ne bi bilo dozvoljeno da ga se špijunira kako bi se utvrdilo postojanje takvog harama – znači, važi osnova da ga je Allah ostavio da sam sebe nadgleda.
Došlo je u Muslimovom rahimehullah Sahihu u hadisu En-Nevvas ibn Sem'ana radijellahu 'anhu da je Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: „Grijeh je što te pritišće u prsima i prezireš da to ljudi saznaju.“ 2

Zašto je ovako određeno?
Zato što je nadzor čovjeka nad samim sobom većeg traga i boljeg razultata od toga da se drugi postavi da ga nadzire! Čovjek se uglavnom više osamljuje, tj. bude sam sa sobom, nego li se miješa sa ljudima, i zato dolaze brojni šerijatski tekstovi koji ističu veličinu grijeha u samoći, kao i važnost bogobojaznosti i straha od Allaha u srcu – sve to kako bi se sačinila ravnoteža čuvanja duše u tajnosti i u javnosti. Naime, čovjeku u nj. intimnom životu oslabi prirodna pobuda, jer stid od ljudi nestaje samim nepostojanjem ljudi oko njega.
Što god se više proširi krug djelovanja pojedinca proširuje se od šerijata postavljen krug reguliranja njegovog ponašanja, kao i kontrola i obračun njegovih postupaka. Tu nastupa poglavlje o negiranju i odvraćanju od zla, a kada se stvar postupanja veže za više od jednog aktera, poput djela prodaje, iznajmljivanja, braka, itd., onda se povećava postavljanje pravila i kontrola istih – sve shodno svom stanju – dok ne dospije do nivoa društvenog poretka koji je najšireg djelokruga, gdje važe krivične sankcije, kazne, politika vođenja ljudi i uređivanje propisa u vezi organizacije ljudi.
Ovi i slični ajeti su objavljeni u Medini zato što je stanje muslimana prije toga bilo nestabilno: nije Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem imao opštu upravu niti državu – jer nisu postojali uslovi za to – protiv njega se vodio hibridni rat, tj odvraćanje od nj.puta pa se nije ustabilio na terenu, niti ga je slijedio veliki broj ljudi – pa kako da uspostavi sistem vlasti kada nije imao ni zemlju ni stanovništvo nad kojim upravlja?! Nadalje, onaj koga se progoni i teroriše rijetko ili nikako ne nasrće na svoga brata, jer mu ja glavna briga neprijateljstvo koje izražavaju prema njemu nevjernici, pa otuda slabi interesovanje za dunjaluk, posve je skroman prema ovosvjetskim potrebama, manjka natjecanje i trud prema istim – i tako je u svim sličnim situacijama – pa stoga prvi muslimani nisu nasrtali jedan na drugog prelazeći granice dozvoljenog koje je Islam odredio.

Kada Allah naređuje sprovedbu sankcija i kazni, i kakva je mudrost u tome?
S obzirom da se kazne sprovode za učinjene harame i počinjene grijehe odgovaralo je da se odgodi njihova obavezna primjena kako bi ljudi prihvatili šta je zabranjeno i šta predstavlja grijeh, i usvojili stav da nije dozvoljeno upadati u to. Dakle, nije podesno da se kazna primjenjuje nad nekim ko ne zna da je njegov postupak prijestup, i nije saznao šta predstavlja njegovo djelo, poput konzumiranja opijata, činjenja bluda, potvore za blud itd. U ambijentu Arapa prije Islama bijahu uklonjena znamenja prethodnih vjerozakona, pa je zbog toga šerijat došao sa postepenim objašnjenjima, i tako sve dok se nisu ukorijenila u dušama, a zatim su propisane kazne.
Nakon što se šerijat ustabilio i Allah učinio Svoju Objavu jasnom i upotpunio ummetu vjeru, učinio je obaveznim ummetu da postupa po Knjizi Njegovoj koliko god može. U situacijama gdje Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem nije sproveo kaznu nije to učinio jer mu to nije bilo naređeno – a da mu je naređeno izvršio bi to i ne bi smio da izađe van tih okvira – međutim, Allah je mudar u Svom propisivanju i blag prema Svojim robovima pa je stoga odgodio objavu propisivanja kazni, odnosno objavio isto postepeno. Otuda, ako je musliman u stanju u kakvom je bio Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem u Mekki, u okruženju gdje se musliman smatra čudnog i stranog ponašanja zbog svoje vjere, gdje se ne slaže sa njim u svjetonazoru mnogo ljudi, tada će pozivati ljude da potvrde Istinu prije nego se naredi sprovođenje kazni nad počiniocem krivičnog djela, s razlogom što bi kazna za neki grijeh koji se u narodu ne smatra takvim bila odvraćanje od Istine i otjerivanjem ljudi od toga da se taj grijeh potvrdi ružnim.

Propis onoga čije je stanje poput stanja Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem u Mekki
Vladar koji zaposjedne vlast u nemuslimanskoj zemlji, ili zemlji gdje su iščeznula znamenja Islama, treba da poduči ljude stvarima vjere postepeno, kao što je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem postepeno radio na podučavanju vjeri prvih muslimana, tj. doskorašnjih mušrika. Ne treba da ih odjednom poduči Islamu, nj.osnovama i pojedinačnim propisima, kako se ljudi ne bi udaljili od nj. Vladar je Allahov namjesnik na Zemlji – preduzima i upravlja sprovedbu Njegove vjere kako to Allah hoće, a ne kako čovjekova duša teži kada nešto požuruje ili pak nemarno i ravnodušno (zap)ostavlja.

Propis implementiranja šerijata za svako stanje
Zajednice muslimana je uglavnom u jednom od dva stanja:
Prvo stanje se odražava u postojanju državnog sistema i stabilnosti-održivosti države. U ovom stanju, a kada upravu vlasti obnaša prema sljedbenicima Islama, vladaru nije dozvoljeno da sudi nečim mimo onoga što je Allah objavio. Dočim, kada su ljudi nad kojim ima vlast nemuslimani, onda važi postepeno uvođenje šerijata, kao što je prethodilo objašnjenje.
Obaveza je muslimanima nad kojima se sprovode šerijatske uredbe da svaki oblik suda traže samo pred Allahovom vjerom i zakonom. Onaj ko dadne prednost od čovjeka izmišljenim sudskim sistemima nad šerijatom, i smatra da šerijat ne obezbjeđuje pravdu, ili da ne odgovara jednom vremenu i postignuću pravde u njegovoj zemlji – pa to je veliko/pravo nevjerstvo u vezi kojeg se niko ne razilazi.
Drugo stanje se očituje u stanju rata i nestabilnosti, odnosno predstavlja sitaciju kada muslimani nemaju društveni poredak koji im pruža utočište i precizno uspostavlja njihov sistem života, a koji kao takav mora biti stabilan. Kada u ovakvom stanju postoji korist da se ostavi šerijatska krivična sankcija (الحد)i ista ne izvrši, onda muslimani imaju pravo na to, tj. da ostave nj.izvršenje u pojedinačnom slučaju, ne da isključe takav sud generalno ili da legalizuju alternativni sistem uprave koji će zauzeti mjesto Allahovog suda i sistem kazni od Njega propisanih. Ovo važi zato što je Allahov sud i propis o nečemu pritvrđen u Kur'anu i sunnetu, postojanost i čvrstina toga je kategorična i konačna, i stoga je općenito/apsolutno dozvoljavanje da se ostavi postupanje po Allahovom sudu i propisu zapravo nevjerstvo u Allaha u vezi s čim se učenjaci ne razilaze. Ozakonjenje neke šerijatu alternativne kazne – čak i u slučaju samo jedne krivične sankcije (الحد) koje su od Allaha precizno propisane – znak je da se šerijat ostavio samo zbog nezainteresiranosti i volje za nj., i da se vidi dopuštenim njegovo ostavljanje.

Kad god se ustabili stvar države islama i upotpuni njezin sistem strožije se ophodi u postupanju po islamskom sudu i upravi.

Et-Tefsiru ve-l-bejan: 1/171-175; Šejh ‘Abdul'aziz ibn Merzuk Et-Tarifi, Allah ga učvrstio.

<< Svetost muslimana je jedna(ka) Da li se u ratu izvršavaju šerijatske kazne? >>