By Rekao je Uzvišeni Allah:
فَمَا لَكُمْ فِى ٱلْمُنَٰفِقِينَ فِئَتَيْنِ وَٱللَّهُ أَرْكَسَهُم بِمَا كَسَبُوٓا۟ أَتُرِيدُونَ أَن تَهْدُوا۟ مَنْ أَضَلَّ ٱللَّهُ وَمَن يُضْلِلِ ٱللَّهُ فَلَن تَجِدَ لَهُۥ سَبِيلًا ٨٨
88 Zašto se podvajate kada su u pitanju licemjeri koje je Allah vratio u nevjernike zbog postupaka njihovih? Zar želite da na Pravi put uputite one koje je Allah u zabludi ostavio? A onoga koga Allah u zabludi ostavi – ti nikada nećeš na Pravi put uputiti.
En-Nisa', 88
U vezi objave ovih ajeta postoji nekoliko raznolikih, ali u značenju sličnih, predaja. Najvjerodostojnija predaja je zabilježena u Musnedu i oba Sahiha u hadisu Zejd ibn Sabita radijellahu 'anhu „da je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem izašao na Uhud pa se vratiše neki ljudi koji su bili izašli s njime. U vezi njih se podijeliše ashabi Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem na dvije skupine: skupina koja je govorila ‘pobićemo ih’ i skupina koja je govorila ‘ne, oni su vjernici’. Pa je Allah objavio: فَمَا لَكُمْ فِي الْمُنَافِقِينَ فِئَتَيْنِ – ‘Šta vam je pa se podvajate u dvije skupine zbog munafika…’ Tada Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem reče: „Ona (Medina) je Tajba-izvrsna 1 i zaista ona ništi prljavštinu kao što vatra ništi prljavštinu sa srebra.“ 2
Takođe se vjerodostojno prenosi od Mudžahida rahimehullah da su to „neki ljudi koji su izašli iz Mekke sve dok nisu došli do Medine tvrdeži da su muhadžiri, a zatim su se odmetnuli nakon toga. Zatražili su od Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem dopust da odu do Mekke kako bi došli sa robom kojom će trgovati. Pa su se vjernici razišli u vezi njih: jedni su govorili ‘oni su licemjeri’, a drugi su govorili ‘oni su vjernici’. Tada je Allah objasnio njihovo licemjerstvo i naredio ih ubiti. Ovi su potom došli sa nekom robom želeći Hilal ibn ‘Uvejmira El-Eslemija, a između njega i Muhammeda je postojao savez, pa ih je Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem odbranio jer su se uputili Hilalu, a između njega i Muhammeda je bio ugovor. 3
Razilaženje vjernika zbog munafika
U ajetu se naglašava da se desilo razilaženje vjernika u vezi stanja licemjera dok je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem bio među njima. Proizilazi iz ajeta da razilaženje u vezi pitanja dvoličnjaka nekada pocijepa saf vjernika, osim kada im se milost Allahova ukaže preko Objave koja se spušta, ili posredstvom učenjaka koji poznaje Objavu i Vjerovjesničku sallallahu 'alejhi ve sellem uputu i politiku upravljanja u ophođenju sa vjernicima. Motiv koji vjernike odvede u ovo stanje je iskrenost i zanos za istinom.
Zaokupljenost sa jačim i opasnijim neprijateljem
Ajet sadržava da se muslimani zaposle oko jačeg (vanjskog) neprijatelja – a to su mušrici – naspram slabijeg (prikrivenog) neprijatelja kojeg predstavljaju munafici. Da su ashabi se zaposlili oko licemjera i borili se s njima dok su istovremeno se nalazili sučeljeni sa svojim neprijateljem, Kurejšom, to bi ih oslabilo a ojačalo njihovog neprijatelja protiv njih samih. Upravo je stoga politika Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem u pogledu dvoličnjaka bila da zastrašivanjem odvraća od takvih postupaka, povezuje pojedince od njih iako je Objavom znao da su nevjernici u svojoj unutrašnjosti, međutim bilo mu je naređeno da uzme po vanjštini, tj. da se ophodi prema svakom shodno njegovoj spoljašnosti. Ponekad bude u muslimanskim redovima iskrenih vjernika koje njihov imanski polet nagoni da … kada bi se uzelo za njegovo mišljenje oslabili bi muslimani i slomila bi se njihova sila. Ovo uglavnom biva kod nekih iskrenih duša koje su sazdane na hrabrosti, kod koga duša pomišlja da je istina uvijek istupanje naprijed. Slično tome, neke su duše sazdane plašljive i uvijek se naginju ka sigurnosti i miru; obje vrste duše predočavaju iz tekstova Objave što podržava njihovu narav a ujedno ne primjećuju ono što kontrira njihovoj prirodi, i sve to čine a da to i ne osjete. Iskren vjernik se bori sa svojom dušom kao što se bori protiv svog neprijatelja. I naravi ashaba su bile raznolike, poput naravi ostalih ljudi – nisu sve ljudske naravi skupljene u samo jednom karakteru – ali su ashabi bili najiskreniji među ljudima, zastajali bi pri dokazu i vagali trenutno stanje i buduće, kako dunjalučko tako i ahiretsko, i davali prednost argumentu i interesu ummeta ili zajednice nad onim što im duše po strastima haju.
Blagodat koja se ummetu desi pri teškoćama
Ummet se pri teškoćama čisti od vlastite prljavštine, kako bi ostala čista a otišla njegova pogana tvar. Da su munafici izašli sa Vjerovjesnikom sallallahu 'alejhi ve sellem u borbu sigurno bi ubacili smutnju u njegov saf vjernika i razdjelili njihovo jedinstvo a onda se okrenuli natrag pri susretu s neprijateljem – a tada bi fitna bila mnogo žešća4. S obzirom da su licemjeri izašli iz najboljih safova, a to su ashabi radijellahu anhum , i pod komandom najveličanstvenijeg zapovjednika, a to je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem , onda se isto još prije može desiti nekome drugome! Međutim, Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem je bio optimističan kada su otišli munafici, i vidio je to kao odstanjivanje prljavštine iz bojnog reda a ne kao vid slabljenja vojske. Zaista munafici jako žele da se njima zaposle vjernici i da predstave sebi velikim njihovu ulogu, položaj i snagu. Upravo je veličanje uloge munafika stvar koja lomi duše prosječnih vjernika i slabi njihov entuzijazam!
Riječi Uzvišenog: وَاللَّهُ أَرْكَسَهُم بِمَا كَسَبُوا ‘Allah ih je vratio (u ranije stanje) zbog onoga što su radili…’ znače vratio ih na ono gdje su bili zbog njihovih grijeha, naročito ružnih namjera! Zaista grijesi sprečavaju robu uspješnost u činjenju dobrih djela, a najveći su grijesi unutrašnji grijesi, svejedno da li su to ružne namjere ili nešto što rob čini od tajnih grijeha nasuprot pokornosti koju pokazuje u javnosti.
Opasnost licemjera i otpadnika
Riječi Uzvišenog: أَتُرِيدُونَ أَن تَهْدُوا مَنْ أَضَلَّ اللَّهُ ۖ وَمَن يُضْلِلِ اللَّهُ فَلَن تَجِدَ لَهُ سَبِيلاً – ‘zar vi želite da uputite onoga koga je Allah u zabludu odveo?! A koga Allah u zabludu odvede nećeš mu naći nikakvog puta’ sadrže naznaku na opasnost pojave licemjerstva, takođe da povratnik u zabludu nakon upute, koji se izokrene od istine nakon spoznaje, se malo kad povrati (istini i uputi). Ovo se razumije jer Allah spominje da ga On odvodi u zabludu, tj. kao da je sasjekao nadu u njegovo držanje za uputu. Ovo važi zbog nekoliko uzroka.
Najveći uzrok se ogleda u sljedećem: vjerovanje ima neopisivu slatkoću; ko je okusi neće to ostaviti. Ali onaj ko uđe u Islam ali ostane žedan bdijući po strani Islama, i ne uzme ga ubjeđenje i slast vjerovanja – takvoga otrgnu nedoumice i valovi smutnje, a zato što je ponio malehnu osnovu i bio praznog ubjeđenja! Kada ovakav izađe od istine u nešto drugo uglavnom se istini ne vraća! Zato što pomišlja da je njegov povratak na istinu ustvari povratak na stanje koje je on već živio prije, stanje sumnje, kolebanja i slabosti. Dakle, on objašnjava vjerovanje shodno onome što je sam on živio prije, a ne objašnjava po Islamu u njegovoj suštini.
Od uzroka je i sljedeće: duše su formirane takvim da vole čvrtoću (stava), principijelnost i nekolebanje, a kako ih se ne bi opisalo kao slabiće i povodljive. Ohole duše ne prave razliku između preinačenja sa istine na laž i preobrazbe sa laži na istinu, pa otuda istrajavaju na neistini iz oholosti. Čak se dešava da neke uobražene duše ustrajavaju na istini, ne što je nešto istina, već zbog puke ustrajnosti i dosljednosti. Dakle, ne vole da ih se označi promjenljivim i preokretljivim, pa stoga budu strpljivi i uporni, čak pomognu vjeru na dunjaluku iako će biti naglavačke bačeni u vatru na ahiretu. Jednostavno, ljudska priroda ima traga na ustrajnost kao što i samo vjerovanje ima trag na isto. Ohole duše zanima samo dosljednost i istrajnost, makar bilo na neistini, dok vjerničke duše zanima istina, makar i promijenili stav. Kada je vjerovanje jače od ličnog karaktera ono će i vladati ličnošću, a kada je narav jača od vjerovanja vladaće njime.
Oholost – uticaj oholosti na poslušnost u vjeri
Ohole osobe kada napuste istinu spriječe ih njihove duše da se ponovo vrate istini pod izgovorom čvrstoće u stavu. Ipak, neke duše skupe snage da se jednom povrate, ali im teško pada da se promijene iznova dva puta, dočim postoje i one slabe ličnosti koje pristaju mijenjati stav koliko god puta.
S druge strane, strah od Allaha i jačina vjerovanja čine slabim želju duše da bude dosljedna u stavu, makar bilo da po nekoliko puta promijeni svjetonazor, sve dok ne dođe do istine, odnosno čini tako kako bi došao do istine. Dešava se da čovjek se promjeni nekoliko puta tragajući za istinom, samo usljed snage svoje iskrenosti, poput onoga ko se preobrazi iz ateizma u neki oblik mnogoboštva, zatim iz politeizma u kršćanstvo, a onda iz kršćanstva u Islam. Po srijedi su pretvorbe iz zla u manje zlo, sve dok nije stigao do Islama u njegovom potpunom dobru, praznog od svakog zla.
Većinu ljudi koja istrajavaju na ništavnom stavu o životu ustvari potiče njihova duša da se pridržavaju početne čvrstoće po tom pitanju 5. Ovo je slučaj faraona i njegovog naroda:
وَجَحَدُوا۟ بِهَا وَٱسْتَيْقَنَتْهَآ أَنفُسُهُمْ ظُلْمًا وَعُلُوًّا فَٱنظُرْ كَيْفَ كَانَ عَٰقِبَةُ ٱلْمُفْسِدِينَ ١٤
14 I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.
En-Neml, 14
Takođe slučaj nevjernika iz Kurejša:قَدْ نَعْلَمُ إِنَّهُۥ لَيَحْزُنُكَ ٱلَّذِى يَقُولُونَ فَإِنَّهُمْ لَا يُكَذِّبُونَكَ وَلَٰكِنَّ ٱلظَّٰلِمِينَ بِـَٔايَٰتِ ٱللَّهِ يَجْحَدُونَ ٣٣
33 Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi.
El-En'am, 33
Slična je i stvar Ebu Taliba: znao je za iskrenost Muhammeda sallallahu 'alejhi ve sellem ali ga savladaše sopstvena duša da se drži principa ohole duše, a to je želja da se bude čvrsto u stavu i ne koleba. I reče Vjerovjesniku sallallahu 'alejhi ve sellem : ‘Da Kurejš neće na mene sramotu baciti, govoreći ‘samo su ga strah i nestrpljenje naveli na to’, zaista bih te obradovao.’ 6Umro je govoreći: ‘On je na vjeri ‘Abdulmuttaliba.’7Nevjernik koji odraste na nevjerstvu lakše će ući u Islam od onoga ko je bio nevjernik, zatim primio Islam a zatim zanevjerovao! Kad god se poveća njegovo premještanje iz stanja u stanje oslabi nada u njegov povratak, a ako se vrati nije se vratio na stanje poput prvobitnog. Upravo stoga nije propisano postavljanje na bilo koje upravno mjesto otpadnika od Islama kada se pokaje od toga, niti imenovanje na odgovornost onoga ko se izopači od jasne istine, ko se preinači sa sunneta na neku novotariju a onda sa novotarije vrati na sunnet. Iako se prima istina od ovakvog, ima prava koja imaju i ostali muslimani – isto tako i dužnosti – neće ga se otjerivati od istine, niti grditi za prethodno nevjerstvo ili novotariju, naprotiv povezuje se njegovo srce istinom ali mu se ne dozvoljava istupanje pred narod niti ga se ovlašćuje na neku funkciju – sve s razlogom da ne bi postao predvodnik koga slijedi svijet, pa se vrati drugi puta svojoj zabludi i ostavi time traga na ljude, odnosno da se ne raduje zbog nesreće ummeta njegov neprijatelj.
Ko ispita slučaj Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem i njegovih halifa naći će da nisu ovlastili na položaj nikoga kome je prethodilo otpadništvo, ili ko je prešao sa sunneta na novotariju a zatim se vratio sunnetu – s razlogom što se nema sigurnosti da se neće opet vratiti istome, a zbog učestalosti njegovog preobraćanja.
Poput upravnih funkcija propis važi i za teškoće, a zbog sljedećeg: kada je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem digao svoje ashabe radijellahu anhum u opštu mobilizaciju za džihad, usprotivili su mu se neki munafici pa su izostali iz bitke dok je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem izašao sa iskrenim vjernicima koji bijahu uz njega, pa je Allah rekao:
فَإِن رَّجَعَكَ ٱللَّهُ إِلَىٰ طَآئِفَةٍ مِّنْهُمْ فَٱسْتَـْٔذَنُوكَ لِلْخُرُوجِ فَقُل لَّن تَخْرُجُوا۟ مَعِىَ أَبَدًا وَلَن تُقَٰتِلُوا۟ مَعِىَ عَدُوًّا إِنَّكُمْ رَضِيتُم بِٱلْقُعُودِ أَوَّلَ مَرَّةٍ فَٱقْعُدُوا۟ مَعَ ٱلْخَٰلِفِينَ ٨٣
83 I ako te Allah ponovo vrati nekima od njih, pa te zamole da im dopustiš da pođu s tobom u boj, ti im reci: "Nikad sa mnom u boj nećete ići i nikada se sa mnom protiv neprijatelja nećete boriti! Bili ste zadovoljni što ste prvi put izostali, zato ostanite s onima koji ionako ne idu u boj."
Et-Tewbe, 83
Spriječio ih je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem da izađu s njime drugi put u borbu jer su ostali sjediti prije toga. Dakle, nije se bezbjedno da neće opet kontrirati i izostati iz bitke, ili se vratiti s pola puta, ili pobjeći kada se vojske sukobe.Et-Tefsiru ve-l-bejan: 2/ 927 – 932. ; Šejh ‘Abdul'aziz ibn Merzuk Et-Tarifi, Allah ga sačuvao.
