Ovo je 11. dio od 28 u serijalu Propisi vlasti i borbe

Rekao je Uzvišeni:

كُتِبَ عَلَيْكُمُ ٱلْقِتَالُ وَهُوَ كُرْهٌ لَّكُمْ وَعَسَىٰٓ أَن تَكْرَهُوا۟ شَيْـًٔا وَهُوَ خَيْرٌ لَّكُمْ وَعَسَىٰٓ أَن تُحِبُّوا۟ شَيْـًٔا وَهُوَ شَرٌّ لَّكُمْ وَٱللَّهُ يَعْلَمُ وَأَنتُمْ لَا تَعْلَمُونَ ٢١٦

216 Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! – Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.

El-Bekare, 216


كُتِب ‘Propisana’ znači da je ova naredba sakupljena i zapisana kao vjerozakon od Allaha za ummet Muhammeda sallallahu 'alejhi ve sellem . Ovako značenje ima svako كَتب'propisao je’ i كتبنا ‘propisali smo’ u Kur'anu.
Allah je ovdje spomenuo القتال el-kital – borbu u smislu oružanog sukoba, a nije rekao الجهاد el-džihad – općenito borba i trud, rječju kojom do vrhunca mogućeg pojašnjava ciljano, jer je sam izraz el-kital razgovjetniji i precizniji od izraza el-džihad. Naime, izraz el-džihad se u Kur'anu, prije nego će oružana borba postati obavezna, upotrebljava za nepoštedno ulaganje truda da se jezikom pozove u islam, zatim za strpljenje na neugodnostima. Od toga su riječi Uzvišenog:

فَلَا تُطِعِ ٱلْكَٰفِرِينَ وَجَٰهِدْهُم بِهِۦ جِهَادًا كَبِيرًا ٥٢

52 zato ne čini nevjernicima ustupke i Kur'anom se svim silama protiv njih bori.

El-Furkan, 52

Ovo je objavljeno u Mekki, a ciljani pojam u sintagmi ‘ جهادا كبيرا – džihaden kebiren’ jeste Kur'an.

Džihad je vjerozakon većine vjerovjesnika
Borba ratnim sredstvima nije odlika samo muhammedanskog ummeta, nego je bila vjerozakon koji je važio za većinu vjerovjesnika 'alejhimusselam i njihovih naroda. Rekao je Allah:

وَكَأَيِّن مِّن نَّبِىٍّ قَٰتَلَ مَعَهُۥ رِبِّيُّونَ كَثِيرٌ فَمَا وَهَنُوا۟ لِمَآ أَصَابَهُمْ فِى سَبِيلِ ٱللَّهِ وَمَا ضَعُفُوا۟ وَمَا ٱسْتَكَانُوا۟ وَٱللَّهُ يُحِبُّ ٱلصَّٰبِرِينَ ١٤٦

146 A koliko je bilo vjerovjesnika uz koje su se mnogi iskreni vjernici borili, pa nisu klonuli zbog nevolja koje su ih na Allahovom putu snalazile, i nisu posustajali niti su se predavali – a Allah izdržljive voli –

Alu-Imran, 146

Naime, nije bilo vjerovjesnika čiji bi narod imao snagu i borbene uslove osim da mu je Allah propisao džihad protiv onih što su se oholili i inatili. Propisao je obaveznim Musau 'alejhisselam i sinovima Israilovim njegove generacije borbu protiv Ken'anaca, zatim je isto tako učinio obaveznim borbu sinovima Israilovim sa Talutom u vremenu Allahovog vjerovjesnika Davuda 'alejhimesselam .
Vjerovjesnicima pri kojima nije bilo uzroka ratne žestine Allah nije naređivao borbu protiv oponentnih inadžija, nego bi ih Allah kažnjavao Svojom nadnaravnom moći, poput Nuhovog i Lutovog 'alejhimesselam naroda. Nuh 'alejhisselam nije imao pri sebi moć i snagu koju bi koristio kao uzroke (borbe), jer و ما آمن معه إلا قليل – ‘nije povjerovao uz njega osim mali broj ljudi’ (11:40). Sličan je slučaj Luta 'alejhisselam koji reče svom narodu:

قَالَ لَوْ أَنَّ لِى بِكُمْ قُوَّةً أَوْ ءَاوِىٓ إِلَىٰ رُكْنٍ شَدِيدٍ ٨٠

80 "Ah, da ja samo imam moć" – reče on – "ili da se mogu osloniti na nekog snažnog!"

Hud, 80

Rekao je Katade rahimehullah da ovo znači: ‘kad bih ja imao protiv vas narod’. Rekao je Es-Suddijj rahimehullah : ‘Kada bih mogao pribjeći u žestoku vojsku borio bih se protiv vas.“ 1
Ovi ajeti su dokaz da spada obaveza borbe usljed slabosti i nemoći, a da je ista obavezna kada se posjeduje snaga i moć. Upravo stoga je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao u vezi ovih Lutovih 'alejhisselam riječi:

قَالَ لَوْ أَنَّ لِى بِكُمْ قُوَّةً أَوْ ءَاوِىٓ إِلَىٰ رُكْنٍ شَدِيدٍ ٨٠

80 "Ah, da ja samo imam moć" – reče on – "ili da se mogu osloniti na nekog snažnog!"

Hud, 80

: „On (Lut) je pribjegavao snažnom osloncu – svome Gospodaru. Zato nije poslan nijedan vjerovjesnik poslije njega osim da bi došao u mnoštvo svog naroda.“ Bilježe Ahmed i Et-Tirmizi rahimehumallah , a s izrazom u hadisu الثروة es-serveh što znači resurs cilja se na mnoštvo, čvrstinu i snagu. 2

Dakle, džihad je u osnovi bio propisan u svim vjerozakonima, međutim kada njegovi uzroci oslabe ne izvršava se, a kada ojačaju sprovodi se. Ovo je važilo za svakog vjerovjesnika i njegov narod, ne i za svakog pojedinca, shodno njihovom stanju. U ovome ummetu ovaj vjerozakon važi za svakog pojedinca od odraslih muškaraca; najviši stepen je borba životom a najniži bodrenje duše na borbu. Najveća obaveza (borbe) spada kada je izvrši dovoljan broj ljudi, dočim najniži stepen ove obaveze nikad ne prestaje važiti ni za jednog muškarca koji je šerijatski obveznik. Došlo je u Sahihu da je rekao Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem : „Ko umre a nije se borio, niti je nagovarao dušu na borbu umire na jednom od ogranaka licemjerstva.“ 3
Ibn Džerir Et-Taberi rahimehullah pripovjeda da su muslimani uopšte na uvjerenju da je osnova u džihadu obaveznost svim pojedincima konkretnim djelom, sve dok ne spadne obaveza time da to izvrši dovoljan broj ljudi. Et-Taberi rahimehullah je džihad ubrojao u kategoriju poput dženaze namaza, gasuljenja i ukopa mrtvih. 4

Ko je obavezan izvršiti džihad?
Ova obaveza se odnosi tačno na vladara i nadređene – oni su to dužni preduzeti kad su kadri za to, a griješni su ako to ostave nakon što se ispune uslovi džihada i nestanu njegove prepreke; u pogledu ovog ne postoj razilaženje između islamskih učenjaka! Prenosi se od Ebu Ishaka El-Fezarijja rahimehullah da je rekao: „Pitao sam El-Evza'ijja rahimehullah o Allahovim riječima: كُتب عليكم القتال و هو كره لكم – ‘Propisuje vam se borba a ona vam je mrska’ ‘Je li borba obavezna svim ljudima?’ Odgovorio je: ‘Ne znam to, ali ne bi trebalo da ummet i običan narod to ostavi. Međutim, da čovjek to sam od sebe uradi – ne!'“ 5

Posebnost ovog ummeta je dozvoljenost ratnog plijena
Ovo je sadržano u riječima Uzvišenog:

فَكُلُوا۟ مِمَّا غَنِمْتُمْ حَلَٰلًا طَيِّبًا وَٱتَّقُوا۟ ٱللَّهَ إِنَّ ٱللَّهَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ ٦٩

69 Sada jedite ono što ste zaplijenili, kao dopušteno i lijepo, i bojte se Allaha. – Allah zaista prašta i milostiv je.

El-Enfal, 69

U hadisu je : „Dozvoljen mi je ratni plijen, a nije bio dozvoljen nikome prije mene…“ 6
Ova odlika ummeta je bitan detalj koji govori da je borba propisana svim muslimanima kada postoje njezini uzroci, jer da nije propisana svima ne bi bilo u pomenu posebnosti Muhammedovog sallallahu 'alejhi ve sellem ummeta u dozvoljenosti plijena nikakve očite mudrosti! Dakle, da ne važi uzrok ratnog plijena za sve – tj. propisanost borbe – ne bi imalo smisla isticati odliku ovog ummeta da mu je ratni plijen dozvoljen, jer je plijen dio plodova i rezultata džihada.

Mudrost zabrane ratnog plijena prethodnim narodima
Ratni plijen bijaše haram prijašnjim narodima iz više razloga i mudrosti. Od toga je kušnja i ispit njima, takođe iz milosti prema njima, kao i da se spriječi požuda duše da vjerniku prikaže borbu da je zbog Allaha u vanjštini a ustvari je u suštini zbog ratnog plijena. Znači, spoljašni uzrok je da se zabrani dunjaluk, međutim Allah je to bio propisao haramom da bi sačuvao vjeru Svog roba i bio mu bezbjedan njegov lijep kraj na ovome svojetu. Sve ovo je važilo jer se vjerovanje sljedbenika prethodnih vjerovjesnika 'alejhimusselam razlikuje od snage vjerovanja kod sljedbenika Muhammedovog sallallahu 'alejhi ve sellem ummeta. Naime, kao što je vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem ovog ummeta odlikovan nad drugim vjerovjesnicima 'alejhimusselam , tako je i njegov ummet odlikovan nad sljedbenicima prijašnjih vjerovjesnika'alejhimusselam , i stoga nema dileme da je općenito vrijednost ashaba Muhammeda sallallahu 'alejhi ve sellem iznad vrijednosti ashaba ostalih vjerovjesnika 'alejhimusselam , posebno nekih jedniki ovog ummeta kao što su Ebu Bekr i Omer radijellahu 'anhuma , a Allah najbolje zna.
Zbog gore navedenog dolazi dokaz u Islamu da ratni plijen umanjuje nagradu borca na Allahovom putu shodno tome koliko se on vezivao srcem za dobitak ratnog plijena. Ovo je potvrđeno u hadisu koji prenosi ‘Abdullah ibn ‘Amr radijellahu 'anhuma da je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: „Nema borbene grupe koja se bori na Allahovom putu pa zadobije ratni plijen osim da su ubrzali dvije trećine od svoje nagrade na ahiretu, a ostane im samo trećina. A ako ne zadobiju ratni plijen upotpuni im se njihova nagrada.“ 7
Tekst hadisa važi za najčešće situacije, ne za slijedom neprekidne – konstantne, tj. shodno vezanosti srca za ratni plijen. Isto je prisutno kod većine ljudi, odnosno možda da gotovo niko nije sačuvan ovoga, osim posve mali broj vjernika. Zašto? Ratni plijen se ogleda u dobitku imetka, roblja 8, plodova, usjeva i odjeće, i kao takvo neminovno je da se zakači za srce nešto od ovoga, makar to bilo i malo, a koliko bude bilo u srcu toliko se umanjuje nagrada na ahiretu. Međutim, nije niko griješan zbog ovoga dok god je nakastio u svojoj borbi da Allahova riječ bude gornja, jer ne može biti da je Allah dozvolio ratni plijen a da su zbog toga ljudi griješni!
S obzirom da je stepen ashaba prethodnih vjerovjesnika 'alejhimusselam manji od stepena ashaba našeg vjerovjesnika Muhammeda sallallahu 'alejhi ve sellem , takođe i stepen uopšte sljedbenika prijašnjih vjerovjesnika 'alejhimusselam niži od stepena sljedbenika ashaba Muhammeda sallallahu 'alejhi ve sellem , stoga im je Allah, iz milosti Svoje prema njima, zabranio ratni plijen iskušavajući ih tako; dakle, to je kušnja dunjalučka ali ujedno milost odgođena za ahiret.

Et-Tefsiru ve-l-bejan: 1/346 – 349; Šejh ‘Abdul'aziz ibn Merzuk Et-Tarifi, Allah ga učvrstio.

<< Obaveznost ujedinjavanja u borbi Propisuje vam se borba iako vam je mrska (2.dio) >>