By Rekao je Uzvišeni:
يَٰٓأَيُّهَا ٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ لَا تَتَّخِذُوا۟ بِطَانَةً مِّن دُونِكُمْ لَا يَأْلُونَكُمْ خَبَالًا وَدُّوا۟ مَا عَنِتُّمْ قَدْ بَدَتِ ٱلْبَغْضَآءُ مِنْ أَفْوَٰهِهِمْ وَمَا تُخْفِى صُدُورُهُمْ أَكْبَرُ قَدْ بَيَّنَّا لَكُمُ ٱلْءَايَٰتِ إِن كُنتُمْ تَعْقِلُونَ ١١٨
118 O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate.
Alu-Imran, 118
Potpomaganje sa nevjernicima u ratu
Što se tiče potpomaganja sa nevjernicima u ratu – ako je u borbi protiv muslimana, onda nije dozvoljeno. Ako je u borbi protiv drugih nevjernika, onda ovo pravno pitanje ima dva moguća stanja:
Prvo: ako je korist u vojnoj saradnji veća za nevjernike nego za vjernike, i ako oni predstavljaju glavu a muslimani ih slijede u njihovim odlukama, pa time ojača nevjerstvo a oslabi Islam – tada nije dozvoljeno po saglasnosti svih islamskih učenjaka.
Drugo stanje se očituje u tome da je korist sljedbenicima Islama veća, a korist za nevjernike ispod toga1, i da muslimanima pripada vođstvo stvari, a nevjernici ih slijede u njihovim odlukama – tada u ovom pitanju postoji razilaženje među islamskim učenjacima.
Imam Malik rahimehullah je stava da nije dozvoljeno pomagati se sa nevjernicima u ratu zbog općenitosti svih ajeta gdje se zabranjuje da ih se uzima za prisne ljude i zaštitnike, i zbog predaje koja se nalazi u Sahihu a prenosi je ‘Aiša radijellahu 'anha : „da je neki čovjek od mušrika koji bijaše poznat po smjelosti i žestini došao Vjerovjesniku sallallahu 'alejhi ve sellem na dan Bedra tražeči od njega da se bori sa njime, pa mu je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: ‘Vrati se, neću se potpomagati sa mušrikom'“ 2
S druge strane, većina islamskih učenjaka smatra da je ovo dozvoljeno uz neka ograničenja i uslove – ovo je govor Ebu Hanife i Šafije rahimehumallah – a razilaze se u broju i vrsti uslova. Najispravnije mišljenje jeste dozvoljenost potpomaganja sa nevjerncima u gore spomenutom stanju 3uz sljedeće uslove:
Prvi: kada pri muslimanima postoji nemoć da se osamostale u borbi protiv nevjernika koji nasrću na njih ili vrebaju priliku da ih napadnu;
Drugi: kada su muslimani nositelji rješenja i odluka u stvarima rata, da predstavljaju glavu te stvari a nevjernici s kojima se potpomažu ih slijede u tome, poput slučaja unajmljenih radnika kod poslodavca;
Treći: da broj nevjernika bude malehan, odnosno da nemaju silu i moć ako se samostalno bore u ratu, a s razlogom da kao takvi ne mogu napraviti sljedbenicima Islama iznenadni napad prilikom pobjede (nad zajedničkim neprijateljem) pa tako oskrvnariti muslimanske svetinje;
Četvrti: da nevjernik s kojim se potpomaže bude povjerljiv u toj stvari, tj. da nije poznat po izdaji i prevari (u ratu) pa se desi da otkrije neku tajnu (zajedničkom) neprijatelju i isto izazove štetu muslimanima.
Što se tiče Vjerovjesnikovih sallallahu 'alejhi ve sellem riječi u bici na Bedru ‘neću se potpomagati sa mušrikom’ – ovo je rekao jer nisu postojali neki od ovih uvjeta. Zatim, on bijaše jedan čovjek koji ne predstavlja zadovoljenje potrebe, odnosno pri muslimanima je obimnost i dostatnost u ljudima u odnosu na njega jednog. Ovo objašnjenje podržava činjenica da se Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem potpomogao nevjernicima nakon bitke na Bedru, poput potpomaganja sa Jevrejima plemena Benu Kajnuka’ kada im je dodijelio i udio u ratnom plijenu, ili potpomaganja sa Safvan ibn Umejjetom u slučaju Hevazina. Otuda se ne može reći da hadis sa Bedra derogira predaje koje se prenose o Hajberu i Hunejnu jer su se ove bitke desile poslije Bedra!
Ukupno ovo pitanje je stvar pripojena politici i potrebi muslimana, a o nuždi toga sud donose učenjaci shodno novonastalim situacijama i njihovoj raznovrsnosti. Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem je u početku svoje misije tražio pomoć od nevjernika protiv drugog nevjernika jer tada nije postojao bitan broj muslimana koji bi ga pomogli, kao što se pomogao svojim amidžom Ebu Talibom protiv Kurejša, kao što su ashabi radijellahu anhum bježeći od uznemiravanja Kurejša pribjegli kod Nedžašije koji tada bijaše kršćanin, jer nije postojao bitan broj muslimana koji bi pružili pomoć. Takođe je sallallahu 'alejhi ve sellem unajmio sebi vodiča nevjernika na putu svoje hidžre. Dakle, o ovom pitanju sud donose potreba, znanje i vjera, ne strasti (u narodu) niti to biva zbog (prethodnog) prijateljovanja sa nevjernicima i uzimanja njih za zaštitnike.
Et-Tefsiru ve-l-bejan: 2/ 672, 673 ; Šejh ‘Abdul'aziz ibn Merzuk Et-Tarifi, Allah ga na istini učvrstio.
