Ovo je 25. dio od 28 u serijalu Propisi vlasti i borbe

Rekao je Uzvišeni:

يَٰٓأَيُّهَا ٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ خُذُوا۟ حِذْرَكُمْ فَٱنفِرُوا۟ ثُبَاتٍ أَوِ ٱنفِرُوا۟ جَمِيعًا ٧١

71 O vjernici, budite oprezni i nastupajte ili u četama ili odjednom svi.

En-Nisa', 71

Allah u ajetu naređuje opreznost, a to podrazumjeva spremanje brojem i opremom, jer nije oprezan onaj ko to ne pripremi. Dakle, opreznost nije značenje koje je za uspostavu dovoljno samo po sebi, naprotiv, mora mu se pridodati sve čime se čuva od drugoga!
Nadalje, u ajetu je naredba izlaska u borbu nakon što se uzme za opreznost, odnosno nije ovo naredba odlaska u boj bez opreznosti, niti naredba da se bude oprezan a pri tome izostane iz borbe kada se desi ono što je obavezuje.

Naime, Allah u Svojoj Knjizi naređuje opreznost a zabranjuje strah! Zato što se iz straha izrađa kukavičluk, povlačenje i bježanje od neprijatelja. S druge strane, iz opreznosti se izrađa čvrstoća, čuvanje života i žestina u okršaju sa neprijeteljem. Znači, opreznost je iščekivanje zla, računanje da će se ono dogoditi, ali sveobuhvatno zaštićenje od istog.
Allahove riječi: فانفروا ثُباتٍ أو انفروا جميعا – ‘…i nastupajte u četama, ili odjednom svi.’ Riječ ثبات subatin označava zasebnu (izdvojenu) grupu, zasebnu četu.
Otuda je značenje ajeta: izađite kao jedna skupina, ili kao grupacije, izvidnice i čete. Prenosi se da je Ibn ‘Abbas radijellahu 'anhuma rekao u vezi ovih Allahovih riječi: فانفروا ثُباتٍ ‘tj. kao čete i razdvojene izvidnice.’ Slično su rekli Katade, ‘Ata, El-Hurasani i Ed-Dahhak rahimehumullah . 1
Takođe od Ibn ‘Abbasa radijellahu 'anhuma da je rekao: ‘tj. svi.’
2
Prenosi se od Mudžahida rahimehullah da je kazao u vezi istoga: ‘kao malobrojne skupine.’3

Postojanje većeg broja vojski u stanju odbrane.

U ajetu je dokaz o dozvoljenosti postojanja većeg broja vojski, oružanih grupa i bajraka u slučaju odbrambene borbe, a kada postoji potreba za time i kada se nemoguće okupiti i sastaviti u jednu komandu, odnosno zbog žestine neprijatelja i jačine njegove navale. Nekad se dešava da veći broj oružanih skupina pri odbijanju neprijateljevog napada bude uspješniji u zaštiti života i nanese veće gubitke unutar neprijateljskih redova, jer bude ispriječena teškoća ka ujedinjenju muslimana na nekom određenom mjestu i podređenosti sviju samo jednom zapovjedniku. Međutim, čim postoje mogućnost i sposobnost obavezno je zajedništvo u svakom džihadu, i pri odbrani i u slučaju napadanja. Zašto? Zato što rascjepkanost rezultira ružnim mišljenjem među skupinama muslimana, tako da svaka grupa pomišlja da je ona jača i da više uzrokuje štete među neprijateljem. Tako to zaključuje jer svaka skupina vidi svoje gubitke i musibete, a ne vidi žrtvu drugih skupina, i zato što vidi svoje napredovanje a ne i tuđe. Na taj način se pojave razlozi koji jednu oružanu skupinu tjeraju da bude zadovoljna sa samom sobom i da opravdava svoje propuste, a pri tome ne vidi isto kao razloge kod druge skupine. Pa počnu duše da se međusobno mrze i upadnu u međusobnu borbu, pa onda zadominira neprijatelj zbog njihove rascjepkanosti. Možda se počnu sporiti oko ratnog plijena, teritorije, i zaratuju međusobno zbog dunjaluka a da pri tome svaka grupa smatra da je ona u pravu i preča nečega. Naime, šejtan prikaže u dušama svake muslimanske skupine samo njezin trud i džihad, sabur, bol i rane, pa otuda ista vidi da je ona preča od drugih skupina po svakoj osnovi, jer naprosto ljudi tada vide pri sebi sve ono što ne vide kod drugoga! Upravo stoga Allah naređuje zajedništvo u svakom vremenu i zabranjuje cjepkanje u svakom stanju, osim kada postoje nužda i interes a što se određuje po sebi svojstvenim pravilima.
Ovaj ajet je važio u početku Islama u vremenu slabosti, malobrojnosti muslimana i njihove snage. Otuda su neki od selefa rekli da je ajet derogiran, poput Ibn ‘Abbasa radijellahu 'anhuma koji veli da je ajet derogiran riječima Uzvišenog:

وَمَا كَانَ ٱلْمُؤْمِنُونَ لِيَنفِرُوا۟ كَآفَّةً فَلَوْلَا نَفَرَ مِن كُلِّ فِرْقَةٍ مِّنْهُمْ طَآئِفَةٌ لِّيَتَفَقَّهُوا۟ فِى ٱلدِّينِ وَلِيُنذِرُوا۟ قَوْمَهُمْ إِذَا رَجَعُوٓا۟ إِلَيْهِمْ لَعَلَّهُمْ يَحْذَرُونَ ١٢٢

122 Svi vjernici ne trebaju ići u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upute u vjerske nauke i neka opominju narod svoj kad mu se vrate, da bi se Allaha pobojali.

Et-Tewbe, 122

4

Nadalje, u ajetu je dokaz da stoji obaveza čuvanja šerijata iznutra djelovanjem uleme, kao što postoji obaveza čuvanja istoga s vana, a to je djelovanjem mudžahida. Naime, unutar muslimanskih zemalja uvijek postoje praznine i otvori u oblasti akide/svjetonazora, poimanja vjere i isto se mora zaštititi, kao što i na obodima muslimanskih zemalja postoje granice i predjeli koje se čuvaju stražarenjem i borbom protiv neprijatelja. Kad se ova zaštita sprovede zapravo se čuva ummet – iznutra putem znanja i naređivanja dobra i zabranjivanja zla, a s vana putem džihada i oružja; tako u korist ummeta bivaju sačuvani vjera, krv, čast, imetak i zemlja.

Uloga mudžahida koji čuva zemlju bdijući na nekom krajnjem frontu gdje mu se neprijatelj ne približava mjesecima ili godinama – ne što neprijatelj nema interesovanja naspram tog fronta već što odustaje iz strahopoštovanja prema borcima koji čuvaju tu liniju – je poput zaštite i čuvanja koje ulema obavlja unutar muslimanskih zemalja gdje oni obitavaju i djeluju. Ulema ustvari čuva vjeru i muslimane od munafika koji želi da pokaže svoje licemjerstvo, i od griješnika koji bi volio da ispolji svoj grijeh. Makar bilo i da ne ispolje ono što je u njima – nisu to ostavili zato što nemaju sklonosti ka zlu, već iz strahopoštovanja od unutrašnje zaštite muslimanske zajednice, čuvara islamskih svetinja, a to su učenjaci!

Et-Tefsiru ve-l-bejan: 2/ 869 – 871 ; Šejh ‘Abdul'aziz ibn Merzuk Et-Tarifi, Allah ga sačuvao.

<< U stvarima uprave vjernik se pokorava svojim nadređenim Dvoje koje ide skupa: vezivanje za dunjaluk i prezir džihada >>