Ovo je 10. dio od 31 u serijalu Propisi vlasti i borbe

Rekao je Uzvišeni:

أَلَمْ تَرَ إِلَى ٱلْمَلَإِ مِنۢ بَنِىٓ إِسْرَٰٓءِيلَ مِنۢ بَعْدِ مُوسَىٰٓ إِذْ قَالُوا۟ لِنَبِىٍّ لَّهُمُ ٱبْعَثْ لَنَا مَلِكًا نُّقَٰتِلْ فِى سَبِيلِ ٱللَّهِ قَالَ هَلْ عَسَيْتُمْ إِن كُتِبَ عَلَيْكُمُ ٱلْقِتَالُ أَلَّا تُقَٰتِلُوا۟ قَالُوا۟ وَمَا لَنَآ أَلَّا نُقَٰتِلَ فِى سَبِيلِ ٱللَّهِ وَقَدْ أُخْرِجْنَا مِن دِيَٰرِنَا وَأَبْنَآئِنَا فَلَمَّا كُتِبَ عَلَيْهِمُ ٱلْقِتَالُ تَوَلَّوْا۟ إِلَّا قَلِيلًا مِّنْهُمْ وَٱللَّهُ عَلِيمٌۢ بِٱلظَّٰلِمِينَ ٢٤٦

246 Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih poslije Musaa svom vjerovjesniku rekli: "Postavi nam vladara da bismo se na Allahovom putu borili!" – "Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?" – reče on. – "Zašto da se ne borimo na Allahovom putu" – rekoše – "mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?" A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni.

El-Bekare, 246

Ujedinjavanje u borbi

U ajetu su dva važna pitanja koja se i ciljaju samim pomenom ajeta.

Prvo je u riječima Uzvišenog: ابعث لنا ملكا نقاتل في سبيل الله – „pošalji nam vladara da se borimo na Allahovom putu…“ , te ajetu poslije: إن الله قد بعث لكم طالوت ملكا – „Allah vam je odredio Taluta za vladara…“ (2: 246, 247)
Oboje govori o obaveznosti postavljanja zapovjednika u džihadu, tj.vođe oko kojeg će se okupiti riječ muslimana pa time biti jaki u suprotstavljanju neprijatelju. Ovo važi zato što džihad potrebuje za uzajamnim pomaganjem i saradnjom među muslimanima, kao i međusobnim savjetovanjem i dogovorom protiv neprijatelja, a sve ovo se ne može postići osim kroz okupljanje i ujedinjavanje. Na ovo upućuju i šerijatski tekstovi ajeta i hadisa, kao i razumski postulat. Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem nije slao vojsku niti izvidnicu osim da bi im odredio zapovjednika. U hadisu stoji: „Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem bi zapovjedniku, kada ga pošalje nad izvidnicom ili vojskom, oporučio da se Allaha boji.“ 1

Određivanje vođe i važnost istog
Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem je podsticao na određivanje vođe na svakom putovanju, makar to bilo u ambijentu sigurnosti, kao što je u hadisu Ebu Se'ida El-Hudrija radijellahu 'anhu : „Kada izađu trojica na putovanje, neka odrede za vođu jednog među sobom.“ 2 Slično je došlo u hadisu Ebu Hurejre radijellahu 'anhu , takođe kod Ebu Davuda rahimehullah . 3
U ovako maloj okupljenoj grupi naređuje se da postoji uprava unutar nje, pa kako tek važi za veće skupine muslimana!? Kad god se poveća broj ljudi a bude bilo slabo njihovo vođstvo oni će posustati. Imam kao vrhovni vođa je taj koji sprovodi krivične kazne, otklanja nepravdu i pomaže onoga kome je nanesena, i ulijeva strah onome ko vreba priliku da napravi nered. Veoma često običan svijet pomisli da je njihova stvar ispravna pod vođstvom ispravnog i bogobojaznog vođe, i da je to tako zbog njih samih pa ne vide da imaju potrebe za svojim vođom, a zatim kada vođe nestane onda narod napravi nered među sobom, počnu se ubijati između sebe, odnosno pojave se požude i skrivene strasti koje je vođa uspjevao svojom pojavom, ugledom i dostojanstvom zakopavat u njih same.
Džihad je najpotrebniji zajednice i jedinstva jer je korist od njega opšta u pomaganju, uzdizanju i omogućenju da vlada vjera, i obratno, šteta je opšta u ostavljanju pomaganja vjere, poniženju i rascjepkanosti muslimana. Džihadom se čuva svih pet islamom zaštićenih svetinja4, i obratno, njegovim napuštanjem upropaštavaju se nužno štićene svetosti u islamu. Upravo je stoga stvar džihada data na vođenje imamu/vođi koji podiže zastavu borbe, sklapa mir, i pravi dogovor s neprijateljem. Neće se ostvariti vjerski interesi i upotpuniti dunjalučke koristi osim sa ispravnim vođstvom i okupljanjem ljudi oko toga; ljudi bez ispravnog vođe su samo tijelo bez glave!5

Kada je džihad na snazi, odnosno kad se desi njegov uzrok vjerom propisan – da li je tada obavezan dopust imama/vođe muslimana? U vezi ovoga postoje tri stava kod uleme: većina učenjaka smatra ovo obaveznim; ovo je govor malikijskih i hanefijskih pravnika i jedan od stavova kod hanbelijskih pravnika, i ovo je najispravniji stav kada se radi o imamu koji primjenjuje džihad i priprema ratnu opremu u tu svrhu, makar bilo da oklijeva i ne požuruje stvar borbe. Šafijski pravnici smatraju ovo pokuđenim ali dozvoljenim, dok zahirijski pravnici vide isto dozvoljenim bez pokuđenosti. Kod svih učenjaka temelji se podudaraju u tome da se ne traži dopust za borbu od onoga ko ne priznaje propisanost džihada u osnovi, jer on ne pritvrđuje osnovu nečega, pa kako da se ima povjerenje u njega u pogledu ogranka ove osnove?!
Dopuštenje se veže za imama/vođu jer on poznaje situaciju i prilike graničnih mjesta, razdoblja bitki, važnije od manje važnog u nekom vremenu, kakve potrebe postoje na kojim mjestima, snagu i slabost neprijatelja, ali ako imam ne vjeruje u vjerozakonost džihada onda se njega ne tiču propisani zahtjevi.
Kada postoji više islamskih zemalja važi da svaka zemlja ima svog imama koji sprovodi džihad, podiže njegov bajrak, pa otuda tome imamu pripadaju sva prava i obaveze džihada a na njemu su njegove posljedice i eventualni loši rezultati. Ne traži se od nekog imama dopust za borbu u zemlji kojom on ne upravlja, jer je njegov dopust pravo koje mu pripada tamo gdje ima vlast; tu poznaje šta mu je korist i vidi gdje je šteta, kao što svaki drugi ima vlast u svojoj zemlji, prati dešavanja, vidi što ne vide drugi i svjedoči onome čemu ne svjedoče ostali.
Ebu Besir radijellahu 'anhu se sa svojom skupinom ljudi borio protiv mušrika, vrebao njihove karavane i konvoje, ali nije bio pod zastavom Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem jer se nije nalazio u njegovoj zemlji, odnosno pod njegovom upravljačkom komandom – iako je bio pod njegovom naredbom s perspektive šerijata – pa mu Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem nije ni naredio ni zabranio što čini, naprotiv, pohvalio ga je sallallahu 'alejhi ve sellem rekavši: „On je bijesan ratnik, još kad bi imao uz sebe koga!“ 6

Uslovi džihada odbrane
Kad je riječ o džihadu odbrane mora se znati da mu šerijat ne postavlja bilo kakve uslove, tj. kada neprijatelj navali na neku zemlju obavezno je njezinom stanovništvu da brani svoje svetinje, svako to čini čime god može, i kao zajednica i pojedinačno, i muškarci i žene, a ako ne mogu da se okupe i objedine pada sa njih uslov obaveznog objedinjavanja pa se bore pojedinačno, čak ako nije moguće da odrede vođu boriće se bez njega!
Ova skupina Izraelćana je od svog vjerovjesnika 'alejhisselam zapravo tražila kralja/vođu s kojim će se boriti, a njihov tadašnji džihad bijaše džihad odbrane, čemu svjedoče Allahove riječi: و ما لنا ألا نقاتل في سبيل الله و قد أخرجنا من ديارنا و أبنائنا – „…šta nam je pa da se ne borimo a već smo istjerani iz svojih domova i odvojeni od svojih sinova…“ (2: 246) Dakle, bili su istjerani iz svoje zemlje gdje se ne mogaše organizovati za odbranu, pa su se okupili u drugoj zemlji, ne svojoj, nakon izgnanstva i htjeli borbu uz imama/vođu jer su tada bili u mogućnosti da to izvrše.
Kada su stanovnici neke zemlje u mogućnosti da se okupe oko jednog vođe s kojim će se boriti braneći svoju zemlju, čast i život, biva im to obavezno, makar se ticalo i džihada odbrane. Međutim, spada obaveza imenovanja vođe u odbrambenom džihadu jer uglavnom postoji nemoć da se to ostvari i omogući. Ako je napadnuta zemlja prostrana i shodno tome budu ljudi nemoćni da se okupe oko jednog imama, onda će se okupiti u nekoliko skupina kako god to mogu, a kada budu u mogućnosti objediniće se u samo jednu skupinu.

Drugo važno pitanje sadržano u ajetu jeste da je odbrana nazvana القتال el-kital – međusobna borba sa nevjernicima, iako su ovi Izraelćani bili u stanju gdje se bore zato što su istjerani iz svojih domova i rastavljeni od djece, a ne da uzdignu Allahovu riječ i uspostave Njegov sud. Ovo važi zato što se kod odbrambenog džihada gdje se brane život, čast i imetak ne uvjetuje nikakav nijjet i namjera7, zbog toga što je došlo u oba Sahiha u hadisu od ‘Abdullaha ibn ‘Amra radijellahu 'anhuma da je rekao Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem : „Ko bude ubijen braneći svoj imetak taj je šehid.“ 8 Zatim, došlo je u djelima Sunena u hadisu od Se'id ibn Zejda radijellahu 'anhu da je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: „Ko bude ubijen štiteći svoj imetak on je šehid, i ko bude ubijen braneći svoju porodicu on je šehid, ili braneći svoj život, ili braneći svoju vjeru – i taj je šehid.“ 9

Et-Tefsiru ve-l-bejan: 1/510 – 513; Šejh ‘Abdul'aziz ibn Merzuk Et-Tarifi, Allah ga učvrstio.

<< Obaveznost borbe pod jednom zajedničkom komandom Propisuje vam se borba iako vam je mrska (1.dio) >>