By Rekao je Uzvišeni Allah:
وَمَا لَكُمْ لَا تُقَٰتِلُونَ فِى سَبِيلِ ٱللَّهِ وَٱلْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ ٱلرِّجَالِ وَٱلنِّسَآءِ وَٱلْوِلْدَٰنِ ٱلَّذِينَ يَقُولُونَ رَبَّنَآ أَخْرِجْنَا مِنْ هَٰذِهِ ٱلْقَرْيَةِ ٱلظَّالِمِ أَهْلُهَا وَٱجْعَل لَّنَا مِن لَّدُنكَ وَلِيًّا وَٱجْعَل لَّنَا مِن لَّدُنكَ نَصِيرًا ٧٥
75 A zašto se vi ne biste borili na Allahovom putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: "Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada, čiji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će nam pomoći!"
En-Nisa', 75
U ajetu je napomena da se slabašni vjernik oslanja na Allaha i od Njega traži pojačanje i pomoć. Ovo je sadržano u dovi potlačenih vjernika: ربنا أخرجنا من هذه القرية الظالم أهلها و اجعل لنا من لدنك وليا و اجعل لنا من لدنك نصيرا – ‘…Gospodaru naš, izbavi nas iz ovog grada čiji su stanovnici nevjernici, i Ti nam odredi zaštitnika, i Ti nam odredi pomagača.’ Dakle, oni traže od Allaha da im dadne pomagača i spasitelja – ne traže to od bilo koga mimo Allaha – jer kada se sastave potpuna potlačenost i potpuni oslonac na Allaha dođe pobjeda i ostvari se Allahov odgovor na dovu.
Oslobađanje zarobljenika.
U ajetu je dokaz da je obavezno osloboditi muslimana zarobljenog od strane mušrika, dok god su muslimani sposobni to izvesti. Naime, zatočenik je većeg prava na zekat od siromaha, odnosno ima prednost nad siromahom! Zašto? Zato što zarobljenik strahuje za svoju egzistenciju i vjeru, dok siromah strahuje samo za vlastitu egzistenciju. Zato je rekao Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem : „Oslobodite zarobljenika , nahranite gladnog i obiđite bolesnog.“ 1
Zatim, osloboditi muslimanku zatočenu kod nevjernika je još obaveznije! Razlog je što se muškarac boji za vlastitu vjeru i život, a žena strahuje za svoju vjeru, život i čast! Zapravo važi da što god je posljedica veća za zarobljenika u pogledu njegovog i života ostalih koje on izdržava, time je i njegovo oslobođenje iz zarobljeništva obaveznije i važnije.
Počevši od činjenice da je borba da se oslobode zarobljenici obavezna, zaključuje se da je žrtvovanje imetka u tu svrhu preče nego žrtvovanje života kroz borbu. Prenose Ešheb i Ibn Nafi’ od Malika rahimehumallah da je bio upitan: „Da li je muslimanima obavezno da iskupe svog čovjeka koji je zarobljen? Odgovori: ‘Da. Zar im nije obaveza da se bore sve dok ih ne izbave (iz zatočeništva)?! Pa kako da ih ne iskupe svojim imecima?!'“ Rekao je imam Ahmed rahimehullah : „Iskupiće se zarobljenim nevjernicima, dočim da se iskupe imetkom – to ne znam.“ 2
Vjerovatno da imam Ahmed rahimehullah ovdje cilja da je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem iskupljao zarobljene muslimane kroz razmjenu za zarobljene nevjernike, a ne imetkom. Takav vid iskupa svakako odaje više snage i respekta muslimanima, odnosno čini da se muslimani ne tlače i ne omalovažavaju, jer je nečiji život na većem stepenu kod njegove skupine nego li imetak. Glava za glavu je uzvraćanje istim, u tome se ne očituje potlačenost nekoga, dočim iskup imetkom izražava slabost iako postoji govor uleme o dozvoljenosti da se uruči imetak, čak govor o obaveznosti toga, kada ne postoje uslovi da se izvrši razmjena ili se ne posjeduje snaga. Imam Ahmed rahimehullah nije ciljao da se ne izvrši otkup zarobljenog muslimana imetkom, već gornje značenje. Prenosi se od Omera radijellahu 'anhu da oslobođenje zarobljenika biva iz državne blagajne. 3
Stepeni priroteta pri oslobađanju zarobljenih muslimana
Najpreče je da oslobođenje zatočenog bude putem borbe ako pri muslimanima postoji snaga i čvrstina, jer time iskazuju ponos i jačinu. Ako su štete od borbe takve da mnogo slabe muslimane, onda će se sprovesti iskup kroz razmjenu – zarobljenik za zarobljenika. Ako je i to otežano, onda će se isto izvršiti imetkom. Oslobođenje zatvorenika putem imetka je treća i zadnja opcija, tj. nakon opcije borbe i razmjene, samo zato što pri metodi otkupa imetkom se pripomaže ispoljavanju snage nevjernika, čak im to budi požudu prema muslimanima pa ih počnu zarobljavati kako bi zadobili plijen putem otkupa zarobljenog imetkom. S druge strane, kada se zatočenik oslobodi borbom ili razmjenom isto biva vid muslimanske snage, te poniženje nevjernicima i metod njihovog odvraćanja od takvih poteza. Oslobođenje zatočenika je preče od svih osam kategorija korisnika zekata iz državnog trezora i imetka muslimana.
Borba u svrhu oslobođenja zarobljenika
Nema razilaženje među ulemom o vrijednosti i obaveznosti oslobođenja jednog muslimanskog zatvorenika zauzvrat grupe zarobljenih nevjernika, odnosno postoji samo razilaženje u vezi borbe s ciljem oslobođenja jednog, dva ili veoma malog broja zarobljenika kada ono zahtjeva veliku borbu. Prisutna su dva govora učenjaka:
Prvi stav je da ovo nije pojedinačna dužnost, već dužnost na nivou zajednice shodno snazi i mogućnostima. Ovo je govor hanbelijskih učenjaka i stav kod dijela šafijskih učenjaka;
Drugi zauzimaju stav da je borba sa ovim ciljem pojedinačna obaveza muslimana, i da nema razlike između mnogo i malo zarobljenih muslimana. Ovo je stav malikijskih, hanefijskih i dijela šafijskih učenjaka zbog općenitosti dokaza u ovom pitanju.
Stvar zarobljenika je velika u Islamu jer zarobljeništvo sadržava omalovažavanje i prezrenost muslimana kao i dominaciju i ponos nevjernika, makar zarobljeni muslimani bili malobrojni. Dakle, oslobođenje zarobljenika je pravo ponosa ummetu, i kao takvo je veće nego u svojstvu prava odagnavanja teškoće nekom muslimanskom zarobljeniku. Gledajući s ovog aspekta mnogi učenjaci nisu razdvajali situaciju kada je malo ili mnogo muslimana zarobljeno, jer je razlog zapravo jedan, tj. može se desiti da se potcijene i drže slabim i prezrenim muslimani preko samo jednog zarobljenika pri čemu nevjernici ispoljavaju snagu i veličinu nad njima upravo na taj način. Međutim, ako muslimani nemaju snage i sposobnosti, a borba u svrhu oslobođenja zarobljenika ih dodatno oslabljuje, dotle da će samo povećati vlastito poniženje usljed snage nevjernika koja je iznad njihove, onda se uzdiže sa njih ova šerijatska obaveza ali ista ne prestaje važiti, tj. kada se domognu snage spušta se isti propis na njih nakon što je bio uzdignut, i uspostavlja se pojedinačna obaveza po pitanju borbe za oslobođenje zarobljenika nakon što je prethodno ista bila ublažena i olakšana.
U osnovi ovog propisa važi da ostavljanje zarobljenika u rukama nevjernika se smatra da ga se predalo njima. U oba Sahiha je došlo u hadisu od Ibn Omera radijellahu 'anhu da je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: „Musliman je brat muslimanu, ne čini mu nepravdu niti ga predaje.“ 4 U Muslimovom rahimehullah Sahihu je došao hadis od Ebu Hurejre radijellahu 'anhu da je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: „Ne čini mu nepravdu niti ga ostavlja na cjedilu.“ 5. U značenju ostavljanja na cjedilu je svakako da ga se ostavi u stanju zarobljeništva.
I posljednje: oslobođenje zarobljenika je bila oporuka Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem svome ummetu. U Sahihu stoji da je ‘Alija radijellahu 'anhu upitan šta je u sahifama/listovima – koje su od Objave – pa je rekao: „Krvarina, oslobođenje zarobljenika, i da se ne ubija musliman zbog nevjernika.“ 6
Et-Tefsiru ve-l-bejan: 2/ 881 – 884. ; Šejh ‘Abdul'aziz ibn Merzuk Et-Tarifi, Allah ga sačuvao.
