Hadis

21. Ko se bavi liječenjem, a nije poznato od njega znanje u medicini

Ovo je . dio od 45 u serijalu Četrdeset hadisa o odgoju i menhedžu

Od Abdullaha ibn ‘Amra radijellahu 'anhu  da je rekao Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem:

„ Ko se bavi liječenjem, a nije poznato od njega znanje u medicini, – on je jamac/garant za to” 1

Iz hadisa se razumije sljedeće:

  • Ukor onome koji sebi priziva ono što nije pri njemu;
  • Čast poziva i struke koju ima medicina. Rekao je imam Šafija: “Doista je znanje dvije vrste: znanje o vjeri i znanje o dunjaluku. Što se tiče znanja u vjeri, – to je fikh, a što se tiče znanja o dunjaluku, – to je medicina.” 2 Takođe je rekao: “Nemoj živjeti tamo gdje nema učenjaka da te obavijesti o pitanjima tvoje vjere, niti tamo gdje nema liječnika da ti saopšti stvari koje se tiču (zdravlja) tvoga tijela” 3;
  • Hadis išareti da je onaj koji sebi priziva ono što nema od činitelja nereda;
  • Obaveza snošenja štete za ono što se upropasti s (lažnom) tvrdnjom poznavanja stvari;
  • Kada je ovako u stvarima upropaštavanja nečijeg zdravlja/tijela, – pa kako je tek stanje onoga ko se obuče u odjeću uleme i pokazuje učenim, te na taj način upropasti ljudima njihovu vjeru i srca?!;
  • Što se tiče onih koji pozivaju ljude na hajr, svako treba da to čini shodno svom znanju; tako je svaki od njih na dobru. Ono od čega se treba biti oprezno jeste da se neko pretvara učenim u nečemu što ne poznaje; tako se odjene odijelom drugoga pa našteti sebi i drugome. Upravo je ovo razlog što mnogima koji rade na popravljanju društva, – a naročito omladini, – biva zamućeno da napravi razliku između učenjaka za kojeg nam je Allah naredio da ga pitamo u stvarima vjere, i drugoga koji nije učenjak, a kome su otvorena vrata (tj.nadaren) u retorici, ili pisanju, ili djelima ibadeta. Naime, talenat u elokvenciji (rječitosti), pisanju, ili mnoštvo ibadeta pri čovjeku, – sve su to vrata hajra i vrijednosti ako ih njihov posjednik koristi po šerijatskom znanju.

Unatoč svemu tome, pitanje fetve (pravne decizije) ostaje rezervisano samo za učenjaka poznatog po ispravnom vjerovanju, zdravom svjetonazoru i detaljnom poznavanju  vjerskog znanja. Ovo posebno važi za fetve koje se tiču velikih i ozbiljnih pitanja.

Ova zamršenost (nerazlikovanje uleme od ostalih) je dovela u mnogim muslimanskim društvima do nesreće i teškoće u vremenu kada su oni (muslimani) bili najpotrebniji jedinstvenosti i povezanosti. Naime, javno istupanje nekih ljudi koji nisu poznati po šerijatskom znanju, – a kamoli po upućenosti u to znanje -, u oblast fetvi te izdavanje istih bez šerijatskih dokaza je upropastilo mnogo od prethodnog truda (muslimana) i bilo uzrokom zatvaranja vrata hajra i otvaranjem  kapija zla (u muslimanskim društvima).  Često je istupanje takvih bilo iz njihove uzrujane simpatije (prema nekome) ili dodvoravanja/laskanja drugima.

Allaha Uzvišenog molimo da sačuva sve islamske reformatore od spletki šejtana i strasti.

Shodno iznešenom, obaveza je onome koji radi na islamskom buđenju da oklijeva i strpi se sa istupom kada dođe do zamršenosti u određenim pitanjima, i da bude oprezan u uzimanju za sve što čuje makar ga to i zadivilo. Sve vrline kod takvog ne treba da posreduju u uzimanju njegovog stava sa poptunim zadovoljstvom, jer stepen i položaj učenjaka (gotovo da)  ne dostiže bilo koji govornik i retoričar, naročito ako se suzdržavao od traženja šerijatskog znanja.

Takođe je na osobi što radi na popravljanju stanja, a kojoj je Allah dao blagodati elokvencije(rječitosti), ili pisanja, i lijepo mišljenje ljudi o njemu zbog njegova ahlaka i izgleda, – da spozna svoju vlastitu vrijednost i ne izdaje fetve bez znanja, te da se ne oholi niti stidi od riječi: “ne znam”. Tako neće dovesti sebe i drugoga na pogrešku. Trebao bi, da prema svojoj mogućnosti, ukaže na posjednike znanja u stvarima koje on ne poznaje. Tako će biti od onih koji ukazuju na veliki hajr, a dodatno se sustegnuo i od nečega u što je imao sumnju 4