Hadis

Rekreacija u islamu

Ovo je . dio od 45 u serijalu Četrdeset hadisa o odgoju i menhedžu

Prenosi se od Abdullaha ibn Omera radijellahu 'anhuma da je rekao: „Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem se utrkivao na konjima koji su bili trenirani1, i pustio bi ih od El-Hafja2 a cilj im je bio Senijjetu-l-veda’.3 A utrkivao se i na konjima koji nisu bili trenirani, pa bi ih pustio od Senijjetu-l-veda’ , a cilj im je bio mesdžid Benu Zurejka.4 Ibn Omer bijaše od onih koji je u toj utrci pobijedio.“  5

 

U rivajetu kod imama Muslima rahimehullah se dodaje: Rekao je Abdullah ibn Omer radijellahu 'anhuma : „Stigao sam prvi pa je moja kobila preskočila mesdžid“ 6

Bilježi imam Et-Tirmizi rahimehullah s dodatkom riječi Ibn Omera radijellahu 'anhuma : „Bio sam od onih što su se utrkivali, pa je moja kobila (noseći me) preskočila zid (tj.mesdžida).“

 

Nastavak komentara gornjeg hadisa (39-ti iz serijala)

U ovome hadisu, – kao i drugim hadisima koji tretiraju temu rekreacije, – je ukazano na potpunost vjere islama, te da islam nije vjera monaštva i žestine. Naprotiv, to je vjera potpunosti u svim njezinim značenjima, obuhvata dobro dunjaluka i ahireta, u njoj je put odgoja srca i tijela, podstiče na povezanost i jedinstvenost, kao i sve što pomaže u izgradnji duha i tijela poput dozvoljene rekreacije. Sve to čini da duša i tijelo insana poveća činjenje dobra i bude na oprezu od zabranjenih stvari.

Ono što treba ovdje znati i naglasiti jeste da je na muslimanu da, tokom rekreacije i stvari razgaljivanja duše, bude revnosan u pripravljanju lijepog nijeta u tom svom djelu. Nijet čini da uobičajene dnevne aktivnosti budu ibadetom. Tako rob može biti nagrađen tokom stvari rekreacije, a što je od Allahovih subhanehu we te'ala  blagodati Njegovim robovima. Takođe je na muslimanu da bude oprezan od ružnog nijeta u svojoj rekreaciji, jer mu to navlači grijeh, – a Gospodar tvoj nikome ne čini nepravdu.

Ovdje je lijepo za spomenuti govor Ibnu-l-Kajjima rahimehullah iz njegove izvrsne knjige El-Furusijjeh, kada govori o pitanju gađanja strijelom. Kaže: „Trebalo bi da razuman čovjek pripremi svoj odlazak na streljište, kao što se spremi za odlazak u džamiju/mesdžid, da se spremi za okupljanje sa onima koje će tamo sresti kao što se spremi za okupljanje sa vođama i uglednim među ljudima, i drugima kojima se poštovanje treba izražavati. Ne treba da smatra svoj odlazak besmislenom zabavom i uzaludnom igrom, već da je to poput odlaska putem traženje znanja. Treba da ode pod abdestom, spominjući Allaha, s namjerom da zadobije jednu od dženetskih bašči, sa smirenošću i dostojanstvenošću. Kada dođe do ciljanog mjesta ući će s edebom, poselamiti i položiti svoje oružje. Lijepo je da klanja dva rekata, ne iz počasti prema tom mjestu, nego da to bude ključ ka uspjehu i preciznom gađanju. Zaista, stvari kada se otpočnu s namazom budu preče za uspjehom. Zatim će da dovi Allahu tražeći uspjeh i preciznost. Potvrđeno je od Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem da je rekao: „O Alija, traži od Allaha uputu i ispravnost, i spomeni uz uputu da te usmjeri na pravi put, i uz ispravnost da ti podari preciznost sa strijelom.“ 7

Kada bude gađao njegov pratilac neće ga grditi zbog pogreške, niti mu se smijati, jer je sve to od niskosti u ponašanju. Malo je onih što su se time okitili pa uspjeli. Ko bude druge ušutkivao, biće sam ušutkan, ko se bude ljudima smijao, njemu će se drugi smijati, a ko svog brata bude korio za neko djelo, biće iskušan time neminovno.  Neće zavidjeti  svom bratu na pogotku, niti će u svom srcu umanjivati njegov pogodak govoreći: pogodak od onoga ko nije strijelac, i slično ovome govoru. Nije lijepo da uperi svoj pogled prema učesniku u gađanju u vrijeme kada on gađa, jer zaista ga to zaokuplja, ometa njegovo srce i prisebnost. Trebalo bi da se strijelci okane ovoga (ponašanja) između sebe, jer se šteta toga vraća njima.

Kada dođe red na njega, ustaće, zasvući rukave, spomenuti Allahovo ime, i uzeti svoje strijele desnicom a luk lijevicom, i onda stati na svoje mjesto sa edebom, smirenošću i dostojanstvom. Spomenuće Allahovo ime pri svakom gađanju, pa ako pogodi zahvaliće se Allahu Uzvišenom, donijeti riječi hvala na Njega, i reći: Ovo je od blagodati Gospodara moga. A ako promaši neće se nervirati  i galamiti, niti biti zbog toga mrzovoljan, a neće izgubiti ni nadu u Allahovu milost. Zato što je greška u ovom domenu Allahu draža od pogotka u drugim vrstama igre mimo streljaštva. Neće psovati svoj luk i strijelu, niti samog sebe ili učitelja, – jer sve navedeno je do nepravde i prekoračenja granice dobra. Neka bude strpljiv u gađanju pa makar njegovi promašaji bili brojni, jer uvijek malo treba pa da se promašaj preokrene u pogodak, i neka zna da je greška prethodnica ispravnosti i pogotka, a ružno činjenje prethodnica dobročinstva.

Pripovjeda se od nekog velikog učenjaka da je jednog dana govorio o nekom vjerskom pitanju pa kazao ispravno. U tom su se prisutni njemu zadivili i rekli: Kako si to divno kazao, tako nam Allaha. On odgovori : Tako mi Allaha, nije mi bilo rečeno da sam nešto lijepo uradio, a da mi se nije zacrvenilo lice zbog greške u istoj stvari toliko i toliko puta,- ili je kazao  slično ovome.

Neće potcjenjivati svoju mišicu/snagu zbog onoga što vidi od pogodaka drugog i njegove vještine, te što vidi kod sebe da još nije dospio do tog stepena. Zaista, sve ovo nije mahana, nego je mahana i potpuni nedostatak da kod čovjeka oslabi ambicija da će dostići taj stepen. Neće govoriti u sebe kako nikad neće ostvariti ono što je drugi ostvario. Upravo je onaj ko ovako smatra onaj što neće uspjeti. Rečeno je onome ko se odluči da zadobije visoke ambicije:

Kada te zadive neka svojstva druge osobe

Pa budi on, biće pri tebi ono što te zadivljuje.

Nema nad darežljivošću i plemenitošću

Kada im dođeš zastora da te sklone. 8