By فِى بُيُوتٍ أَذِنَ ٱللَّهُ أَن تُرْفَعَ وَيُذْكَرَ فِيهَا ٱسْمُهُۥ يُسَبِّحُ لَهُۥ فِيهَا بِٱلْغُدُوِّ وَٱلْءَاصَالِ ٣٦
36 U džamijama koje se Allahovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i navečer,
En-Nur, 36
Četvrta mesela:
Ono od čega se čuvaju mesdžidi, odnosno što se iz njih odstranjuje jesu neprijatni mirisi i ružne riječi, te druge stvari koje ćemo pojasniti. Ovakav odnos prema džamijama predstavlja veličanje njezine uloge.
Vjerodostojno je došlo u hadisu od Ibn Omera radijellahu 'anhu da je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem na dan vojnog pohoda na Tebuk rekao: „Ko je jeo od ovog stabla – tj. bijelog luka – neka ne dolazi u mesdžide.“ 1
U hadisu od Džabira ibn Abdillaha radijellahu 'anhu stoji da je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: „Ko je jeo od ove zeleni, bijelog luka“ a jednom prilikom je rekao: „Ko je jeo (crveni) luk, i bijeli luk, i prase/poriluka – neka se nikako ne približava našim džamijama. Doista meleci bivaju uznemireni s onime s čime se uznemiravaju i sinovi Ademovi.“ 2
Rekao je Omer ibnu-l-Hattab radijellahu 'anhu u svojoj hutbi: „Zatim vi, o ljudi, jedete dvije vrste stabljike koje smatram neugodnim – (crveni) luk i bijeli luk. Zaista sam vidio Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem da, kada uoči njihov miris kod nekog čovjeka u mesdžidu, naredi o njemu, pa ga se izbaci na Bekiju. Pa ko ih bude jeo neka ih umrtvi kuhanjem. Ovu predaju bilježi Muslim rahimehullah u svome Sahihu.
Rekli su učenjaci: Ako je razlog da se ovaj izbaci iz mesdžida taj što od njega dolazi neprijatnost, onda shodno analogiji, ovo važi za svakog onoga od koga dođe neugodnost drugome u mesdžidu, na način da je neko bestidnog jezika, glupog ponašanja prema ostalim, ili da pri sebi ima ružan miris kojeg ne otklanja zbog prirode posla, ili da pri sebi ima uznemirujuću bolest poput gube i slično.
Sve dok ljudi bivaju uznemireni nečime pri nekoj osobi imaju pravo da ga izbace; dok god postoji takav razlog pa sve dok isti ne nestane.
Ovakva osoba bi takođe trebala da se kloni skupova ljudi gdje se obavlja namaz ili slično, poput halki gdje se stiče znanje, svadbenih gozbi i slično tome. Dakle, ovo važi za onoga ko je jeo bijelog luka i sličnog od čega zaudara neugodan miris koji uznemirava ljude. Zbog toga je hadis zajedno spomenuo (crveni) luk, bijeli luk i prasu/poriluk, i naznačio da se time ezijete ljudi.
Rekao je Ebu Omer ibn Abdulberr rahimehullah: „Svjedočio sam da je naš šejh Ebu Omer Ahmed ibni Abdilmelik ibni Hišam rahimehumullah izdao fetvu u vezi čovjeka na kojeg su se žalile njegove komšije kazavši jednoglasno da ih on uznemirava u mesdžidu svojim jezikom i rukom, i da su se savjetovali u vezi njega, pa je dao fetvu da se izbaci iz mesdžida i udalji od njeg, da ne prisustvuje namazu s njima, jer nema načina da se sigurno od njegovog ezijećenja nakon njegove maloumnosti i oduljivanja u takvom ponašanju.
Poslije sam ga jednog dana napomenuo na ovu njegovu fetvu i tražio od njega dokaz po kojem je izdao takvu fetvu, i ponovio sam mu njegove riječi, pa je dokaz potkrijepio hadisom o bijelom luku kazavši: ‘Taj čovjek je po mom svatanju nanosio više ezijeta nego da je jeo bijelog luka, a onaj ko jede bijelog luka (po hadisu) se sprečava prisustvovanju džematu u mesdžidu.'“
Kažem (tj. El-Kurtubi): U mursel predaji stoji sljedeće: „Doista neki čovjek kaže laž pa se melek od njega zbog zadaha i gnjiljenja njegovog mirisa.“ Shodno ovome, izgoni se (iz džamije) onaj koji je poznat po laži i izmišljanju neosnovanih (batil) priča jer te stvari uznemiravaju. 3
