Dvanaesta šubha Idiša:Traženje međusobnog proklinjanja

Autor: Hamud ibn ‘Alijj El-‘Amri

Dvanaesta šubha/nejasnoća je njihovo traženje međusobnog proklinjanja prilikom svakog razilaženja sa drugima, pa ako to drugi odbiju onda uzvikuju (Idiš) la ilahe illellah,  donose tekbire, i vide to kao svoj neprikosnoven dokaz koji svjedoči da su oni na istini a njihov oponent na zabludi. Zatim, grme i riču time danima i noćima.

Ovo je žalosna stvar, – da neznanje i  malehnost dokaza dosegne kod njih do ovakvih niskosti.

U odgovoru na ovu šubhu/nejasnoću kažem: Allah subhanehu we te'ala je propisao međusobno proklinjanje (ar. mubaheleh). Prvo propisivanje ovog postupka biva u događaju između Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem i kršćana iz Nedžrana, i to u stvari koja je kod muslimana jasna kao sunce, – pa kako je tek onda (jasna) kod Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem  ?! Unatoč tome, nije se upotpunilo međusobno proklinjanje/mubahela ¹, već je Allahov Poslanik  sallallahu 'alejhi ve sellem zaključio mir s njima, i nije uzeo njihovo odustajanje od mubahele obavezujućim za borbu protiv njih i njihovo ubijanje, niti im je dosudio da nisu na vjeri (objavljene) Knjige. Naprotiv, odnosio se prema njima kao i prema ostalim kršćanima i Jevrejima kojima nije izložena mubahela. Ovo je jedna stvar.

Druga stvar je da traženje mubahele nije nijedan učenjak, – koliko znam, – odredio kao obavezujuću stvar za oponenta. Ibn Abbas radijellahu 'anhuma se izdvojio u nekoliko šerijatsko-pravnih pitanja, i osjetio usamljenost svog govora među većinom ashaba  radijellahu anhum , pa je tražio mubahelu, a nije to uradio osim da odagna od sebe slijeđenje strasti, te da iskaže da je kategoričan u ispravnosti svog stava. I iako se bio izdvojio s određenim govorom (u propisima vjere), ipak mu nije odgovorio/pristao niko od ashaba radijellahu anhum , a bilo je to u vrijeme Osmanovog radijellahu 'anhu hilafeta kada su ashabi  radijellahu anhum  bili prisutni u velikom broju. Ibn Abbas radijellahu 'anhuma to nije uzeo za dokaz protiv svog oponenta u onoj  mjeri u kojoj je to vidio dokazom za vlastito ubjeđenje u svom govoru, i da se on drži argumenta kojim eksplicitno zauzima stav za sebe.

Pa jeste li našli da je iko od ashaba radijellahu anhum pristao na mubahelu sa njim?! I jeste li našli ijednog harfa od Ibn Abbasa  radijellahu 'anhuma  usmjerenog protiv njegovog oponenta zbog nepristajanja na mubahelu?! I nalazite li ijednog učenjaka koji dokazuje ispravnost stava Ibn Abbasa radijellahu 'anhuma sa odustajanjem ashaba radijellahu anhum od mubahele s njim, te da to ukazuje na neispravnost njihovog govora?! Nećeš od ovoga ništa nikada naći!

Zaista mubahela između muslimana nije sama po sebi dokazom za ispravnost nekog govora, već se koristi da osoba time odagna od sebe (moguće) slijeđenje vlastite duše i strasti. Takođe, to nije kao mubahela prema nevjernicima. Zatim, mubahela biva nakon iznošenja dokaza i argumenata, pa ako  neki posumnjaju u govornika da on možda slijedi svoju strast, onda tako (mubahelom) uzdignu od oponenta (eventualno) slijeđenje duše i prohtjeva, a ne da bi ga se proklelo i upropastilo kao što to neosnovano misle neki omladinci.

Onaj ko prati one koji traže mubahelu, sigurno će ih naći da su svi ili ogromna većina od Idiša ili njihovih simpatizera, i da isti to poduzimaju bez diskusije, dokaza i pomena argumenata u nekoj stvari. Nego su, tako mi Allaha, učinili propis mubahele kao stvar za ismijavanje, pa ako se ražiđeš s nekima od njih u vezi temperature i toplote (vani), on će te zasigurno pozvati na mubahelu, a ako se sustegneš onda će nad tobom sprovesti mubahelu da bi time zasitio svoju pohlepu za dovom protiv svog oponenta. I gotovo da ne prođe dan a da ne čuješ za cijeli priljepljeni niz i prostranstvo (sljedećeg): mubahela o tome, mubahela u vezi toga, mubahela te i te osobe, taj i taj bježi od mubahele.

Pa reci mi, Gospodara ti tvoga, gdje si našao sve te gigantske količine mubahele tokom historije i stvarnosti mimo Idiša?! I sve to rade kako bi pomislili njihovi sljedbenici da su oni (Idiš) stvarno na istini, jasnoj kao sunce, i da su oponenti na laži i zabludi u koju nema sumnje. Ovo potpada pod riječi Uzvišenog:

فَٱسْتَخَفَّ قَوْمَهُۥ فَأَطَاعُوهُ إِنَّهُمْ كَانُوا۟ قَوْمًا فَٰسِقِينَ ٥٤

54 I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod grješni.

Ez-Zuhruf, 54

Allahu se utječemo od neznanja, strasti i odvraćanja od Allahova puta.

Zatim sam vidio da je većina onih što traže mubahelu nepoznatih imena, pa ne znaš gdje je takav završio nakon mubahele! Jer mubahela biva između poznatih osoba, a zatim ljudi iščekuju šta če se desiti jednom od njih.

A ako kažu neki od njih: pozivali su vas na mubahelu poznati pojedinci, oni lično, pa ste to odbili. Na to kažem:

Prvo: Prihvatanje mubahele nije šerijatski obavezno, kao što sam to maločas objasnio, a niti je dokazom o ispravnosti nekog govora u nj. suštini.

Drugo: Mubahela se dešavala u stvarima kao sunce jasnim, poput mubahele El-Beraka prema Jasiru El-Habisu, pa ga nije ništa zadesilo, – pa je li to dokazom da je Jasir El-Habis na istini u vezi čega je pristao na mubahelu?!

Ovo ustvari znači da mubahela ima svoje propise koje ne zna većina ljudi, te da nije njezin rezultat uvijek nužan. I ne bi trebalo da musliman proklinje nekoga u stvarima koje nisu šerijatom obavezujuće, niti u stvarima koje spadaju pod domen idžtihada, niti u stvarima za koje se pouzdano zna da su istina, a koje njihov oponent nakaradno tumači. Dakle, da neko proklinje (drugoga) u stvari koja je predmet idžtihada, pa da umanje zahtjeve za mubahelom, – Allah vam se smilovao, – time se neće ojačati istinu niti poništiti neistina.

Ovdje hoću da ukažem na stvar koja se više puta desila od strane sljedbenika Islamske države i njihovih simpatizera: to je mnoštvo njihovih zahtjeva za mubahelom na twiteru i drugim društvenim mrežama pod sumnjivim imenima za koja ne znamo ko stoji iza njih. Uz sve to, stvarnost je potvrdila bježanje Idiša od mubahele više puta.

Zadovoljiću se spominjenjem jednog primjera: Kada su optužili šejha Muhammeda El-Feradža ružnim stvarima, i da se miješao između njih i šejha Jusufa El-Ahmeda, tada ih je šejh  El-Ferradž pozvao na mubahelu pa su se sustegli rekavši da on laže, i da ne prihvataju od njega mubahelu. Onda ih je šejh El-Ferradž pozvao na mubahelu sa samo jedne strane, a to je da u mubaheli dovi protiv sebe i da dovi za njih, pa su i to odbili. Ovime je, kao i sa drugim primjerima, postalo jasno da oni ne prihvataju mubahelu osim preko nepoznatih i sumnjivih twiter profila.

Uz sve ovo, ja savjetujem i sebi i njima da se ne pristupa mubaheli, već da se okrene ka dokazima, znanju i argumentima, kao što Uzvišeni kaže u prijevodu: „Reci: Dajte vaše dokaze ako istinu govorite“ (2:111), a ne mubahele i da musliman proklinje sebe i svog brata.