Nakon što se pokvarila fitra kod većine ljudi i pošto je čovjek, više nego iko, spreman raspravljati,1 šejtan je ljudima uljepšao njihova loša djela, pa im je pomiješao istinu sa neistinom, pa ih je nadahnuo pokvarenim mišljenima kako bi se njima borili i branili svoju neistinu.

وَيُجَادِلُ الَّذِينَ كَفَرُوا بِالْبَاطِلِ لِيُدْحِضُوا بِهِ الْحَقَّ

“A nevjernici se raspravljaju, služeći se neistinama, da bi time opovrgli Istinu.”2 Čudnog li stanja čovjekovog kada mu se fitra pokvari, vid zamrači i um zaluta, pa zabludu vidi istinom, a istinu zabludom, pa zastrani od istine toliko da je ne može prepoznati u osnovi, i istinu je rekao Mudri i Onaj koji o svemu obaviješten:

فَيُضِلُّ اللَّـهُ مَن يَشَاءُ وَيَهْدِي مَن يَشَاءُ ۚ وَهُوَ الْعَزِيزُ الْحَكِيمُ

„Pa bi Allah ostavio u zabludi onoga koga je htio, a uputio koga je htio; On je Silni i Mudri.”3

مَن يَهْدِ اللَّـهُ فَهُوَ الْمُهْتَدِ ۖ وَمَن يُضْلِلْ فَلَن تَجِدَ لَهُ وَلِيًّا مُّرْشِدًا

Kome Allah ukaže na Pravi put, on će Pravim putem ići, a koga u zabludi ostavi, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga na Pravi put uputiti.”4

Pa su se nevjernici razišli međusobno, pa su se podijelili na frakcije i stranke, sljedbenike i skupine, međusobno se razlikujući u stepenima nevjerstva i zablude, lutanju i udaljenosti od pravog puta, od njih ima onih koji su zanegirali Stvoritelja, onih koji poriču Allahovu jednoću, onih koji poriču poslanstvo, onih koji poriču proživljenje i kaznu, i još mnogo toga od ovih pokvarenih stavova koje šejtan baca svojim štićenicima. 5

Kaže Ibn Hazm: “Šest je glavnih skupina zablude koje su u suprotnosti sa islamom, zatim su se podijelili od ovih šest glavnih svaka od njih na skupine, pa ću pomenut većinu njih – ako Allah Uzvišeni bude dozvolio; tih šest skupina po stepenima udaljenosti od nas su:

  • (Prva:) oni koji poriču činjenice, to su oni koje filozofi nazivaju sofistima.
  • (zatim) oni koji potvrđuju činjenice, osim što smatraju da svijet neće nestati, i da mu nema stvaraoca i onoga koji ga uređuje.
  • (zatim) oni koji potvrđuju činjenice, koji tvrde da svijet neće nestati, i da ima Onaj koji ga uređuje i da On neće nestati.
  • (zatim) oni koji potvrđuju činjenice, međutim dio njih smatra da svijet postoji oduvijek, a drugi dio da je svijet stvoren, složili su da svijet ima one koji ga održavaju koji su oduvijek, i da ih ima više od jednog, pa su se razišli u vezi njihovog broja.
  • (zatim) oni koji potvrđuju činjenice i da je svijet stvoren, da ima jednog stvoritelja koji je postojao oduvijek, a porekli su sva poslanstva.
  • (zatim) oni koji potvrđuju činjenice, potvrđuju da je svijet stvoren, da ima jednog stvoritelja koji je postojao oduvijek, potvrdili su poslanstva, osim što su se razišli po pitanju dijela njih, pa su dio od poslanika 'alejhimusselam potvrdili, a dio zanegirali…”6

Ovo je vezano za sljedbenike vjera koje su u suprotnosti sa islamom. A što se tiče onih koji se pripisuju islamu, Allah Uzvišeni kada je poslao u svakome ummetu poslanika:

وَلَقَدْ بَعَثْنَا فِي كُلِّ أُمَّةٍ رَّسُولًا أَنِ اعْبُدُوا اللَّـهَ وَاجْتَنِبُوا الطَّاغُوتَ

“I doista, poslali smo u svakoj zajednici poslanika: ‘Obožavajte Allaha, a klonite se taguta!'”7 svaki od poslanika je pozivao svoj narod u Allahovu vjeru a to je islam, tj. da se predaju samo Njemu Jedinom subhanehu we te'ala.

إِنَّ الدِّينَ عِندَ اللَّـهِ الْإِسْلَامُ

“Allahu je prava vjera jedino – islam.”8 Islam, mimo kojeg Allah ne prihvata drugu vjeru.

وَمَن يَبْتَغِ غَيْرَ الْإِسْلَامِ دِينًا فَلَن يُقْبَلَ مِنْهُ وَهُوَ فِي الْآخِرَةِ مِنَ الْخَاسِرِينَ ﴿٨٥﴾

“A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati.” 9

Kaže Ibn Tejmijje: “Svi poslanici su poslani sa islamom, to je vjera pored koje Allah neće prihvatit drugu vjeru, niti od prvih niti od potonjih generacija.”10 I kaže: “A što se tiče nebeskih knjiga ispravno prenešenih od poslanika 'alejhissalatu wesselam sve kategorički tvrde da Allah neće od nikoga prihvatit neku vjeru mimo ispravne vjere, a to je islam uopšteno: obožavanje jedino Allaha koji druga nema, vjerovanje u Njegove knjige, poslanike i Sudnji dan.”11

Kaže rahimehullah: “A govor Uzvišenog ‘Reci: ‘Gospodar moj naređuje – pravednost. I obraćajte se samo Njemu kad god obavljate molitvu, i molite Mu se iskreno Mu ispovijedajući vjeru !” Naredio je uz pravednost tevhid a što je obožavanje jedino Allaha koji druga nema, ovo je osnova vjere, a suprotno njoj je grijeh kojeg Allah neće oprostiti. Kaže Uzvišeni: “Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga kome On hoće.” To je vjera koju je Allah naredio svim poslanicima, pa ih je nakon toga poslao svim narodima. To je islam općenito oko kojeg su se složili svi poslanici…. To je tevhid koji je osnova vjere, koji je najveća pravda, a suprotno njemu je širk, koji je najveća nepravda.”12

I kaže: “Allahova vjera, a to je islam, je sagrađena na dvije osnove: na tome da se obožava jedino Allah i da mu drug ne pripisuje, i da se obožava onim što je on propisao na jeziku njegova poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem, a ove dvije stvari su suština našeg govora: ‘Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik.”13

Kaže Ibn Kesir u svome tefsiru tumačeći govor Uzvišenog “svima vama smo zakon i pravac propisali”14

“Ovo je obavijest o narodima različitih vjera u pogledu onoga sa čime je Allah poslao Svoje plemenite poslanike od šerijata različitih u propisima, složnih u tevhidu… a što se šerijata tiče oni se razlikuju u naredbama i zabranama… a vjera koju Allah neće prihvatit mimo nje je tevhid i ihlas Allahu Uzvišenom, vjera sa kojom su došli svi poslanici 'alejhimusselam.” 15

Sljedbenici svakog poslanika su bili vjernici u njega i pratili su svoje poslanike za njihova života, živjeli su sa njime, učili od njega, primali su od njega, slijedili ga, čuvali bi knjigu koju je njegov Gospodar objavio njemu, predaje od njega i njegov sunnet, pitali ga o stvarima koje su im bile nejasne, tražili bi odgovor direktno u svemu onome što se tiče ovog i budućeg svijeta. Sve dok ne bi poslanik umro, i proteklo mnogo vremena njegovom narodu nakon njega, pristalice raspršile, naraštaj obnovio, oslabile ambicije, nadvladale strasti, proširile nedoumice, srca otvrdla, umanjilo slijeđenje, sunnet izgubio, a novotarije nadvladale, pomiješali se istina i zabluda, a u božanske knjige i poslanički sunnet se umiješala paganska filozofija i razumska tumačenja sa logičkim postulatima. I nakon što su ljudi bili jedan ummet na istini, razišli su se i podvojili !!!

وَمَا كَانَ النَّاسُ إِلَّا أُمَّةً وَاحِدَةً فَاخْتَلَفُوا

“Ljudi su jednu zajednicu sačinjavali, a onda su se razišli.”16

فَمَا اخْتَلَفُوا إِلَّا مِن بَعْدِ مَا جَاءَهُمُ الْعِلْمُ بَغْيًا بَيْنَهُمْ

“… a oni su se podvojili baš onda kad su do saznanja došli.”17

فَتَقَطَّعُوا أَمْرَهُم بَيْنَهُمْ زُبُرًا ۖ كُلُّ حِزْبٍ بِمَا لَدَيْهِمْ فَرِحُونَ ﴿٥٣﴾

“A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine, svaka stranka radosna onim što ispovijeda.”18.

وَإِنَّ الَّذِينَ اخْتَلَفُوا فِي الْكِتَابِ لَفِي شِقَاقٍ بَعِيدٍ

“A neslozi onih čija su mišljenja o Knjizi suprotna doista nema kraja.” 19

Koliko se ljudi budu udaljili od Allahove knjige i sunneta njihovog Poslanika, koliko budu ogrezli u strastima i pokvarenim mozganjima, koliko se budu udaljili od jedinog Allahovog pravog puta, i budu porekli istinu ili dio nje, nakon što je budu spoznali, i daju prednost nečemu nad Allahom i Njegovim Poslanikom, tako će odlaziti u zabludu naraštaj za naraštajem, pa će se razići i podijeliti i baš onda kad su do saznanja došli, kao posljedica nepravde među njima.

Kaže Ibn Tejmijje: “Ko bude odstupio od poslanstva, takav je upao u širk i drugo,… a širk nije bio osnova među ljudima, naprotiv Adem i oni koji su bili na njegovoj vjeri od njegovih sinova su bili na tevhidu, zbog njihovog slijeđenja poslanstva, kaže Uzvišeni: ‘Ljudi su jednu zajednicu sačinjavali, a onda su se razišli.’

Kaže Ibn ‘Abbas: ‘Između Adema i Nuha je bilo deset vijekova, i svi su bili na islamu.’ Pa zbog neslijeđenja šerijata njihovih poslanika su upali u širk.”20

Navigacija serijalom<< Ugovor fitre

  1. Sura El-Kehf, 54. ajet

  2. Sura El-kehf, 56. ajet

  3. Sura Ibrahim, 4. ajet.

  4. Sura El-Kehf, 17. ajet

  5. Kaže Ibn Kajjim u vezi govora Allaha Uzvišenog u suri El-Kijame: “Zar čovjek misli da će sam sebi prepušten biti, da neće odgovarati?”, veli: “Od njenih tajni je da se potvrđivanje poslanstva i budućeg svijeta spoznaje razumom, i ovo je jedno od mišljenja naših drugova i onih mimo njih i ovo je ispravno … jer Njegova apsolutna vlast iziskuje Njegovo naređivanje i zabranjivanje, nagradu i kaznu, isto kao i slanje poslanika, objavljivanje knjiga, i proživljenje i povratak na dan kada će dobročinitelj biti nagrađen prema svom dobročinstvu, a grešnik prema svom griješenju. Vidi: Et-tibjan fi aksamil-Kur'an, Ibn Kajjim, 161.

  6. El-Fisalu fil-mileli vel-ehvai ven-nihel, 1/3.

  7. Sura En-Nahl, 36. ajet.

  8. Sura Alu ‘Imran, 19. ajet.

  9. Sura Alu ‘Imran, 85. ajet.

  10. El-‘Ubudije, 34.

  11. El-fetavel-kubra, 1/335.

  12. El-fetavel-kubra, 1/348.

  13. Ka'idetun dželile fit-tevessuli vel-vesile, 162.

  14. Sura El-Maide, 48. ajet.

  15. Tefsir Ibn Kesir, 2/66.

  16. Sura Junus, 19. ajet.

  17. Sura El-Džasije, 17. ajet.

  18. Sura el-Mu'minun, ajet 53

  19. Sura El-Bekara, 176. ajet.

  20. Medžmu'ul-fetava, 20/106 i nakon nje.