Kaže imam Ibn Kajjim:

– Doista je Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem, pojasnio ashabima Kur’an, i izgovor i značenje, dostavio im njegova značenja kao što im je dostavio izgovor, jer se ne može ostvariti objašnjenje i dostavljanje osim na taj način, kaže Allah: “Poslanik je jedino dužan da jasno obznani…” Ovo obuhvata dostavljanje značenja i to je najviši stepen pojašnjenja, pa ko kaže da Poslanik nije dostavio ummetu značenje njegovih riječi i riječi Njegovog Gospodara jasnim dostavljanjem, već ih je uputio u shvatanju značenja na ono što ovi spominju, takav svjedoči da je Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem samo dostavio.

A što se ljudi od znanja i vjere tiče, oni su posvjedočili njemu ono što mu svjedoči Allah, i ono što mu svjedoče meleki, i odabrana vremena, da je dostavio jasnim dostavljanjem, koje prekida svako opravdanje i uspostavlja dokaz, koje iziskuje znanje i ubjeđenost, po izgovoru i značenju, i jasan stav o njegovom dostavljanju značenja Kur’ana i sunneta je kao jasan stav o njegovom dostavljanju izraza, čak i veće od toga, zato što izraze Kur’ana i sunneta pamte odabrani u njegovom umetu, dok značenja koja je dostavio, u njihovom poznavanju sudjeljuju i odabrani i običan svijet.

Habib ibn Abdullah el-Bedželi, i Abdullah ibn Omer kažu: “Podučavali smo se imanu, zatim smo se podučavali Kur’anu, pa nam se povećao iman”. Tako su ashabi su uzimali od Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem izgovor Kur’ana i njegovo značenje, štaviše njihova briga o značenju je bila veća od brige o uzimanja izgovora, uzimali su značenje prvo, a zatim su uzimali izgovor kako bi njime utvrdili značenje, da ne zastrani od njih. Pa ako su ashabi naučili od njihovog Poslanika značenja Kur’ana kao što su naučili od njega izgovor, nemaju potrebe nakon toga za jezikom bilo koga drugog. Tako je prenošenje značenja Kur’ana od njih jednako prenošenju njegovog izgovaranja.

Pa ako su prvi muslimani znali da je to Allahova knjiga, i Njegova riječ koju im je objavio i njom ih uputio, i naredio im da je slijede, pa kako da ne žude više za razumijevanjem i spoznajom njegovog značenja, sa stanovišta opšteg običaja i posebnog običaja? Ashabi nisu imali knjigu iz koje su učili, niti sačuvan raniji govor iz kojeg su uzimali svoje znanje mimo Kur’ana i onoga što su čuli od Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem i na sijelima nisu učili osim o tome. Naprotiv, Kur’an je bio kod njih jedino znanje o kojem su se brinuli pamćenjem i razumijevanjem, radom po njemu i shvatanjem, i bili su najrevnosniji u tome, a Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem je bio među njima, i on ih je podučavao njegovom tumačenju, i dostavio im ga je, kao što im je dostavio i njegov izgovor. Nemoguće je da su se vraćali na nekog drugog po tom pitanju, kao što nije moguće da se njihove duše nisu pokrenule ka spoznaji njega, i nije moguće da ih Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem nije podučio njime, a oni su bili najrevnosniji prema svakom uzroku znanja i upute, i a on je bio najrevnosniji podučavanju ljudi i upućivanju njih, čak je žudio za uputom nevjernika.

Ashabi radijellahu anhum su čuli od Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem mnoštvo hadisa, i prenijeli su od njega stanje koje su vidjeli, njihovim srcima su spoznali njegove ciljeve i poziv onome što iziskuje razumijevanje onoga na što cilja govorom, što su stvari u kojima se oni ne mogu nikako izjednačiti sa onima koji dolaze poslije njih, jer onaj koji čuje, sazna i gleda stanje govornika nije kao odsutni koji nije vidio i nije čuo, ili je čuo i naučio preko jednog ili mnoštvo posrednika. Pa ako ashabi po tom pitanju nisu kao oni nakon njih, onda je vraćanje na njih mimo ostalih nesumnjivo obaveza. Zbog toga je imam Ahmed rekao: “Osnove sunneta kod nas su pridržavanje za ono na čemu su bili ashabi Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem. I zbog toga je vjerovanje Spašene skupine ono na čemu je bio Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem i njegovi ashabi, kao što im je posvjedočio i sam Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem svojim govorom: “Onaj ko bude na onome na čemu sam ja, moji ashabi.” Pa je potvrdio na ovaj apsolutno potvrđen način kod onih razboritih (makar kod ljudi slijepa srca on bio ispod stepena jake potvrđenosti) da je vraćanje na njih po pitanju tumačenju Kur’ana, što je jasno i ispravno objašnjenje onoga na što Allah cilja, od značenja sintagme “jedini ispravni put”. Zatim, od poznatih stvari je to da su tabi’ini, koji ih slijede u dobročinstvu, uzeli od ashaba, prihvatili od njih, i nisu skrenuli sa onoga što su im ashabi dostavili. 1

<< Vrijednost plemenitih ashaba Allahovog poslanika Hadisi koji govore o podjeli i skupini koja je na istini i obavezi držanja džemata >>