Osnova po kojoj se odlikovala ova skupina tokom vremena bila ta što se držala Allahove knjige, sunneta Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem i konsenzusa njihovih prethodnika od ashaba i tabi’ina, plemenitih imama prva tri stoljeća, pa je u tome bio prava zaštita od podjele, skretanja i sukoba razuma sa strastima. Jer, ko je mimo ashaba Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem bolje razumio Allahovu knjigu, i bolje poznavao sunnet Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem?!

Kaže komentator djela Ed-Durretul-Mudie:

– Nema u ummetu Muhammeda, koji je veće vrijednosti u odnosu na ostale ummete, nikoga sličnog plemenitim ashabima, koji su počašćeni druženjem sa najboljim stvorenjem, pa je stav na koji se oslanja od imama selefa da su svi ashabi pravedni. Kaže Uzvišeni: ‘Muhammed je Allahov poslanik, a oni sa njime…’ Tako u ummetu Muhammeda nema sličnog ashabima u vrijednosti. Dokaz tome je ono što je došlo u dva Sahiha u hadisu kojeg prenosi Ebu Se’id El-Hudri radijellahu 'anhu: ‘Nemojte psovati moje ashabe, jer tako mi Onog u čijoj je ruci moja duša, da neki od vas udijeli toliko zlata koliki je Uhud, ne bi time postigao ni jedan pregršt nekoga od njih, niti njegovu polovicu!’ Tirmizi bilježi od Ibn Mugaffela radijellahu 'anhu da je rekao: ‘Čuo sam Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem da je rekao: ‘Neka prisutni obavijesti odsutnog: bojte se Allaha, bojte se Allaha u pogledu mojih ashaba i ne uzimajte ih za metu svojih napada poslije mene! Onaj ko ih voli, voli ih zbog toga što voli mene, a onaj ko ih mrzi, mrzi ih zbog toga što mrzi mene! Ko ih uznemiri, on je uznemirio i mene, a ko uznemiri mene, uznemirio je i Allaha, a onaj koji uznemiri Allaha, uskoro bi mogao iskusiti Njegovu kaznu, a koga Allah kazni, ne može Mu pobjeći!’

I nema u ummetu ljudi poput plemenitih ashaba u dobročinstvu, a to je sveobuhvatno ime za sve ono poznato od pokornosti Allahu Uzvišenom i približavanje njemu preko dobročinstva prema ljudima, i sve ono na što je Šerijat potaknuo od lijepih ili (klonjenje onoga što je) zabranio od ružnih stvari. Onaj koji ima imalo razuma nimalo ne sumnja da su plemeniti ashabi dobro pazili da budu uvjek prvi, i ovladali su najuzvišenije stvari od odlika, dobročinstva i iskrenosti. Sretnik je onaj koji slijedi njihov jedini ispravni put, i njihov ispravan menhedž, a nesretnik je onaj koji skrene sa njihovog puta, i ne ostvari ono što su oni ostvarili.

Pa koji ispravni način postupanja nisu poduzeli? Ima li kakav dio dobra, a da nas nisu pretekli u njemu? Tako mi Allaha, već su prispjeli do izvora života, pitkog, čistog i hladnog, i utabali pravila vjere i dobra, pa tako nisu ostavili nikom prostora za govor, pa su osvojili srca Kur’anom, zikrom i imanom, a gradove i sela sabljom i kopljem, žrtvovali su svoje dragocjene živote za zadovoljstvo Milostivog. Nema dobra osim ono što je od njih spoznato, niti dokaza osim što su onog dokučenog njihovom naukom, niti puta spasa osim onog kojeg su oni izabrali, niti sreće i dobra osim onoga što su oni ostvarili. Neka je na njih milost Uzvišenog Allaha, nisu sijela prestala prenositi spomen o njima, niti listovi kititi lijepim mirisom pohvale i zahvale njima.

I nema u ummetu nekog poput ashaba u pogledu poznavanja propisa i upute koja se slijedi. Oni su najpreči da pogode istinu i i ispravno, i najdostojniji slaganja sa sunnetom i Allahove Knjigom, tome svjedoči ono što je prenio imam ahmed i drugi od Ibn Mes’uda radijellahu 'anhu da je rekao: “Ako neko od vas želi da se na nekoga ugleda, neka se ugleda na ashabe Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem, jer u ovome ummetu su njihova srca najbogobojaznija, u njih je znanje najdublje zašlo, i najmanje su izvještačeni, najispravnije upute, najboljeg stanja, ljudi koje je Allah odabrao da druguju Njegovom poslaniku, i da mu pomognu u uspostavi vjere.” pa znajte njihovu vrijednost i slijedite njihove tragove, jer su oni zaista bili na ispravnoj uputi.

Rekao je pisac1 djela “I’lamul-muveki’in: “Iz ovog proizlazi da su ashabi radijellahu anhum najpreči da pogode u onome što je ispravno prenešeno od njih, jer su oni bili najpokornijih srca, najdubljeg znanja, i najmanje izvještačeni, i bliži tome da budu upućeni na ispravno od ostalih, zbog toga što ih je Allah odlikovao oštroumnošću, rječitim jezicima, velikim znanjem, lahkim prihvatanjem, brzim i lijepim dokučivanjem, malim brojem, ili nepostojanjem, onih koji su se suprostavili, lijepim namjerama, bogobojaznošću, arapski jezik im je bio prirođen, a ispravno poimovanje im je bilo ucrtano u njihovoj fitri i razumu, nisu imali potrebe da gledaju u lance prenosioca i stanja onih koji prenose, mahane hadisa, pravila prihvatanja i odbijanja prenosilaca, niti u usulska pravila, niti teme učenjaka usula, bili su pošteđeni od svega toga, kod njih postoje samo dvije stvari, prva: ‘Rekao je Allah tako i rekao je Allahov poslanik tako’, i druga: ‘Njegovo značenje je tako.’ Oni su najsretniji ljudi zbog te dvije stvari, i oni koji su se njih dvije najviše pridržavali u ovom ummetu, pa su njihove snage ujedinjene na njima. Oni su – tj. plemeniti ashabi – bili svjedoci i družili se sa odabranim bićem, pa su u društvu poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem svojim očima gledali kur’anske tajne, i učili u prisustvu Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem, naučili su i objavu i njene povode i tumačenje i njegova pravila, svojim očima su gledali kur’anska svjetla i vjerovjesničke zrake, i oni su najsretniji dio umeta u pogađanju onoga što je ispravno, i najdostojniji znanja o propisima sunneta i Allahove knjige.”2

Kaže imam Ibn Kajjim: “I zaista lijepo dokazivati značenja Kur’ana onim što su prenijeli pouzdani prenosioci od Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem, nasljednici vjerovjesnika, potom da se to proslijedi onime što su rekli ashabi i tabi’ini, imami upute. Je li ovo skriveno onima sa zdravim razumom, da je tumačenje Kur’ana ovim putem bolje od onoga što je uzeto od imama zablude i učenjaka džehmija i mu’tezila, kao što je Merisi, Džebai, Nezzam i ‘Allaf, i slični njima od onih koji su se podijelili i razišli, onih koji su ubacili u islam zablude i novotarije, i onih koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili,  i onih su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine, svaka stranka radosna onim što ispovijeda?

Pa ako nije dozvoljeno tumačenje Kur’ana i potvrđivanje onoga na što upućuje, i ostvarivanje čvrstog ubjeđenja putem sunneta Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem, ispravnog i tačnog, i od govora ashaba i tabi’ina, zar će biti dozvoljeno da se za tumačenje značenja Kur’ana vraća na iskrivljenja Džehma i njegovih pristalica, i tumačenja ‘Allafa, Merisija, Nezzama, Džebaija i njihovih sljedbenika od svakog slijepog, nearapskog srca i jezika, udaljenog od sunneta i Kur’ana, nepoznatog kod učenjaka i vjernika?!”3

<< Barjak suneta je jasan i istaknut u svakom vremenu i naraštaju Plemeniti ashabi su uzeli od Poslanika Kur’an i sunnet, i govor i značenje >>