Znajući veličinu emaneta i težinu obaveze koje je čovjek ponijeo, to slabašno stvorenje koje je u neprestanoj potrebi za svojim Gospodarem i Stvoriteljem, i znajući da Allah, Mudri i Sveznajući, nije obavezao dušu preko njene mogućnosti, On Uzvišeni je stvorio čovjeka u čijoj je fitri (prirodi) poznavanje svoga Gospodara, i ispoljavanje tevhida Njemu, pridržavanje za pokornost Njemu i obožavanje Njega Jedinoga, koji nema druga, stoga on ne prima osim od Njega Uzvišenog, i ne obraća se osim Njemu.

Rekao je Uzvišeni:

وَإِذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِن بَنِي آدَمَ مِن ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَأَشْهَدَهُمْ عَلَىٰ أَنفُسِهِمْ أَلَسْتُ بِرَبِّكُمْ ۖ قَالُوا بَلَىٰ ۛ شَهِدْنَا ۛ أَن تَقُولُوا يَوْمَ الْقِيَامَةِ إِنَّا كُنَّا عَنْ هَـٰذَا غَافِلِينَ ﴿١٧٢﴾ أَوْ تَقُولُوا إِنَّمَا أَشْرَكَ آبَاؤُنَا مِن قَبْلُ وَكُنَّا ذُرِّيَّةً مِّن بَعْدِهِمْ ۖ أَفَتُهْلِكُنَا بِمَا فَعَلَ الْمُبْطِلُونَ ﴿١٧٣﴾ وَكَذَٰلِكَ نُفَصِّلُ الْآيَاتِ وَلَعَلَّهُمْ يَرْجِعُونَ ﴿١٧٤﴾

“I kad je Gospodar tvoj od Ademovih sinova, iz njihovih kičmi, izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?”, oni su odgovarili: “Jesi, mi svjedočimo”, i zato da na Kijametskom danu ne reknete: “Mi o ovome nismo ništa znali.” Ili da ne reknete: “Naši su preci prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?” I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi.”1

Enes ibn Malik radijellahu 'anhu prenosi od Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem da je rekao: “Bit će rečeno čovjeku od stanovnika Vatre na Sudnjem danu: ‘Kada bi posjedovao sve što je na Zemlji, da li bi se time iskupio?’ Odgovorit će: ‘Da,’ pa će mu reći: ‘Tražio sam od tebe manje od toga, dok si još bio u Ademovoj kičmi sam uzeo zavjet da mi ne pripisuješ druga, pa si to odbio.'”2

Od Allahove milosti je da ne kažnjava nikoga osim nakon uspostave poslaničkog dokaza.

Uprkos tome što je uspostavljen dokaz i ne postoji opravdanje, Allah, Sveznajući i Obaviješteni, mudrošću svojom savršenom – milošću svojom i blagodati – je želio da ne kazni čovjeka samo na osnovu ugovora fitre i da ne kazni nikog osim nakon što se nad njime uspostavi poslanički dokaz. Kaže Allah Uzvišeni:

وَمَا كُنَّا مُعَذِّبِينَ حَتَّىٰ نَبْعَثَ رَسُولًا

“A Mi nismo kažnjavali (nikoga) dok poslanika nismo poslali!”3. Pa je Allah poslao poslanike jednog za drugim, kako bi narode podsjećali na prvi ugovor sa njihovim Gospodarom i Stvoriteljem, i veliki emanet kojeg im je On povjerio na Njegovoj Zemlji, i kako bi im naređivali pridržavanje onoga što iziskuje Allahovo namjesništvo u ovome životu, kako bi dokinuo svako opravdanje kojim bi se čovjek sporio sa Allahom na Sudnjem danu.

رُّسُلًا مُّبَشِّرِينَ وَمُنذِرِينَ لِئَلَّا يَكُونَ لِلنَّاسِ عَلَى اللَّـهِ حُجَّةٌ بَعْدَ الرُّسُلِ ۚ وَكَانَ اللَّـهُ عَزِيزًا حَكِيمًا ﴿١٦٥﴾

“… o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. A Allah je silan i mudar.”4.

Kaže imam Ibnul-Qajjim : “Nema u razumima ničega jasnijeg niti većeg od spoznaje savršenstva Stvoritelja ovoga svijeta i smatranja Njega čistim od svakog nesavršenstva i nedostatka, a poslanici su došli kako bi na ovu spoznaju i njene detalje podsjetili i detaljno o njoj obavijestili. Takođe u fitri je i potvrda o sreći ili nesreći ljudskih duša, i nagradi koju će uzeti u drugoj kući mimo ove, a što se tiče detalja o nagradi, sreći ili nesreći, to se ne može znati osim putem poslanika. A poslanici podsjećaju na ono što je u fitri, te to detaljiziraju i pojašnjavaju, i zbog toga se zdrav razum poklapa sa ispravnim predajama, a Šerijat se poklapa sa fitrom, jedno drugo potvrđuju i ne suprotstavljaju se.” 5

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje: “Isto tako istigfar i tewba od onoga što je uradio ili ostavio u stanju neznanja prije nego li je spoznao da je to ružno grešno djelo, i prije nego li je njemu poslat poslanik, i prije nego li je nad njime uspostavljen dokaz, pa zaista Allah subhanehu we te'ala veli: ‘Mi nismo kažnjavali dok poslanika nismo poslali!’6 … Ono što su počinili prije dolaska poslanika je grijeh, ogavno i zlo, međutim ne uspostavlja se nad njima dokaz osim poslanicom, i ovo je stav većine učenjaka…

Većina selefa i halefa je na tome da ono što je bilo prije dolaska poslanika od širka i džahilijjeta je ogavno i zlo, međutim ne zaslužuju kaznu osim nakon dolaska poslanika.”7

Pa tako Allah Uzvišeni ne prepušta ljude u ovome životu samima sebi, već ih stalno upoznava sa putem poslanstva i njegovim svjetlom od Adema 'alejhisselam, pa sve dok Allah ne naslijedi zemlju i sve što je na njoj. Učinio je da poslanice, uz udio razuma i fitre i njihovom interakcijom sa Allahovim dokazima ustanovljenim u svemiru, čine svjetionike koji čovjeka upućuju na putu prema njegovom Gospodaru, koje vraćaju one koji zalutaju na Allahov pravi put.

Međutim ljudi su se razišli sa svojim poslanicima.

فَأَبَىٰ أَكْثَرُ النَّاسِ إِلَّا كُفُورًا

“Ali većina ljudi nikako neće da vjeruje.”8 Povjerovao je ko je povjerovao, a njih je manjina, pa je to postao Allahova zakonitost u pogledu Njegovih stvorenja:

وَإِن تُطِعْ أَكْثَرَ مَن فِي الْأَرْضِ يُضِلُّوكَ عَن سَبِيلِ اللَّـهِ

“Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji, oni bi te od Allahova puta odvratili…”9

وَلَن تَجِدَ لِسُنَّةِ اللَّـهِ تَبْدِيلًا

“A ti nećeš u Allahovu zakonu izmjene naći.”10

Kaže Uzvišeni:

كَانَ النَّاسُ أُمَّةً وَاحِدَةً فَبَعَثَ اللَّـهُ النَّبِيِّينَ مُبَشِّرِينَ وَمُنذِرِينَ وَأَنزَلَ مَعَهُمُ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ لِيَحْكُمَ بَيْنَ النَّاسِ فِيمَا اخْتَلَفُوا فِيهِ ۚ وَمَا اخْتَلَفَ فِيهِ إِلَّا الَّذِينَ أُوتُوهُ مِن بَعْدِ مَا جَاءَتْهُمُ الْبَيِّنَاتُ بَغْيًا بَيْنَهُمْ ۖ فَهَدَى اللَّـهُ الَّذِينَ آمَنُوا لِمَا اخْتَلَفُوا فِيهِ مِنَ الْحَقِّ بِإِذْنِهِ ۗ وَاللَّـهُ يَهْدِي مَن يَشَاءُ إِلَىٰ صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ ﴿٢١٣﴾

“Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, i Allah je slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima u onome u čemu se ne bi oni slagali. A povod neslaganju bila je međusobna zavist, baš od onih kojima je data Knjiga, i to kada su im već bili došli jasni dokazi; i onda bi Allah, voljom Svojom, uputio vjernike da shvate pravu istinu o onome u čemu se nisu slagali. – A Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće.”11

Kaže Ibn Kesir: “Prenosi se od Ibn ‘Abbasa da je rekao: „Između Nuha i Adema je prošlo deset vijekova, svi su bili na ispravnom Šerijatu, pa su se podijelili, pa je Allah poslao vjerovjesnike kao opominjače i donosioce radosnih vijesti.”

Od Katade se prenosi da je rekao: “Bili su svi na uputi pa su se podijelili, pa je Allah poslao poslanike, i prvi koga je poslao bio je Nuh 'alejhisselam.” Ovo je rekao i Mudžahid, kao što je rekao i Ibn ‘Abbas. Zato što su ljudi bili na vjeri Adema sve dok nisu počeli obožavat kipove, pa je Allah poslao njima Nuha 'alejhisselam, pa je ujedno bio i prvi poslanik koji je poslan stanovnicima Zemlje.

Zbog toga kaže Allah Uzvišeni: “… i po njima je slao Knjigu, samu istinu, da se po njoj sudi ljudima u onome u čemu se ne bi oni slagali. A povod neslaganju bila je međusobna zavist, baš od onih kojima je data Knjiga, i to kada su im već bili došli jasni dokazi,” tj. nakon što su nad njima uspostavljeni dokazi, a ono što ih je navelo na to je nepravda koju su nanosili jedni drugima… “I onda bi Allah, voljom Svojom, uputio vjernike da shvate pravu istinu o onome u čemu se nisu slagali.” tj. kod razilaženja su oni bili na onome sa čime je došli poslanici prije razilaženja, ispovijedali su iskrenost Allahu Uzvišenom, i obožavali ga, uspostavljali namaz i izdvajali zekat, te su ustrajali na prvoj stvari, koja je bila prije razilaženja, a klonili se razilaženja, i postali su svjedocima protiv ljudi na Sudnjem danu, svjedocima protiv Nuhovog naroda, Hudovog naroda, Salihovog naroda, Šu'ajbovog naroda i faraonove klike time da su njihovi poslanici dostavili poslanicu, i da su oni ti koji su porekli poslanike.”12

Navigacija serijalom<< Emanet kojeg je čovjek ponijeoKvarenje fitre >>

  1. El-A'raf, 172-174.

  2. Hadis bilježe Buharija i Muslim u dva Sahiha, došlo je od Ibn ‘Abbasa kako prenosi Ibn Džerir, da je Allah uzeo od njih zavjet da ga obožavaju i da mu ne pridružuju ništa. I došlo je od Ubejj ibn Ka'ba kako prenosi od njega Abdullah ibn Ahmed u Musnedu njegovog oca, i Ibn ebi Hatim, i Ibn Džerir, i Ibn Merdevejh, da im je Allah Uzvišeni rekao: “Zaista ću ja uzeti za svjedoke protiv vas sedam nebesa i sedam zemalja, i vašeg oca, kako ne bi rekli na Sudnjem danu: ‘Ovo nismo znali, znajte da nema boga osim Mene i nema Gospodara osim mene, i nemojte Mi činiti širk, i zaista ću vam Ja slati poslanike koji će vas podsjećati na Moj zavjet i ugovor, i objavit ću vam knjige.” Rekoše: “Svjedočimo da si Ti naš Gospodar i naš Bog, i drugog gospodara mimo Tebe nemamo,” pa su tog dana potvrdili pokornost Njemu. Vidi tekstove ovih predaja u potpunosti u prvom dijelu djela “Me'aridžul-kabul”, str. 34 i poslije nje.

  3. Sura El-Isra’, 15 ajet.

  4. Sura En-Nisa, 165 ajet.

  5. Šifaul-‘alil, 301,302.

  6. Sura El-Isra’, 15. ajet.

  7. Medžmu'u fetava šejhil-islam, 11/675 i nakon nje.

  8. Sura El-Isra’, 89. ajet

  9. Sura El-En'am, 116. ajet

  10. Sura El-Ahzab, 62. ajet

  11. Sura El-Beqara, 213. ajet.

  12. Tefsir Ibn Kesir, 1/250.