Saradnja šiita sa kršćanskim misionarima u pokrštavanju muslimana

  • Facebook
Ovo je 7 dio od ukupno 9 u serijalu Činjenice o šiijama; odnos muslimana prema šiijama
Navigacija serijalom<< Poimanje ličnosti Aiše: vjerovanje sunija i stav šiijaCitati suvremenih učenjaka o zbližavanju između sunija i šiija >>
Share on Facebook18

Šiiti vide preobraćanje sunijja u kršćanstvo lakšim od njihovog ostanka na sunnetu.

Autor: ‘Imad  ‘Alijj  ‘Abdussemi’  Husejn

 

Šiitsko izdajstvo je doseglo svoj vrhunac. Ova propagnda se trudi u suprotstavljanju ehli-s-sunnetu i time da jedan od iranskih vladara poziva kršćanske misionare i sklapa sa njima ugovor o pokrštavanju muslimana sunija među Kurdima.

Rekla je doktor Emal Es-Subki u svojoj knjizi ‘Politička historija Irana’ :  „Od  stvari koje su zbilja zbunjujuće u američkoj misionarskoj politici jeste da je u britanskom gradu Edinburgu 1910 god. postignuta saglasnost vlada u Iranu, Iraku i Turskoj koje su ugovorom jasno precizirale da Evangelistička luterijanska crkva ima pravo da sprovodi preobraćanje u kršćanstvo među muslimanskim narodom Kurda u tri spomenuta muslimanska područja1. Iranska vlada je obnovila ovaj ugovor 1928.god u vrijeme vladavine Rida Šah Pehlavija2, pri čemu su ciljevi iranskog šaha bili sljedeći:

 

  1. Da se riješi velike populacije Kurda koje su tokom više stotina godina nastanjivale područja oko granice Azerbejdžana i Irana, a koje je često pomagala sunijska Turska3protiv Irana nastojeći da ih izbavi iz nepravde koja im se nanosila (od strane Irana);
  2. Da slomi njihovu snagu time što bi se brojni Kurdi preobratili u kršćanstvo, a nakon što se promijenilo stajalište turske vlade u vezi podrške Kurdima. Ova promjena turske politike dolazi nakon revolucije koju je predvodio Kemal Ataturk u prvom kvartalu 20-tog stoljeća4;
  3. Da se kurdski sunijiski identitet asimilira u iranski nacionalni korpus kako bi se potpuno uspostavila kontrola i dominacija nad njima. Ovo utjelovljenje Kurda u Irance nije podrazumjevalo sastavljanje sa cijelom kurdskom nacijom, tj. njihovim grupama u Iraku, Turskoj i Siriji. 5

 

Čudno li je razmišljanje ovih izdajica!

Da li bi Alija ibn Ebi Talibradijellahu 'anhu  ili neko iz Ehlu-l-bejta bio zadovoljan da jedan musliman počini otpadništvo od islama prihvatajući kršćanstvo ili neku drugu religiju?!

A oni (šiiti) smatraju da će Kurdi koji su suniti, ako se preobrate u kršćansvo, time oslabiti svoju snagu i zajedništvo, a šiiti postati bezbjedni od njihovog zla.

Ovo nije samo puka politika već akida-vjerovanje jednog naroda, a ono je da je nasibija (tj.sunija) 6 žešćeg nevjerstva nego kršćanin ili Jevrej. Upravo zbog toga šiitski učenjaci smatraju dozvoljenim da se milostinja udijeli zimmiji (kršćaninu ili Jevreju) dočim ne vide dozvoljenim da se milostinja udijeli suniji.

Njihov prvak Homeini kaže: „Kod dobrovoljne sadake uzima se za relevantno u vezi osobe kome se daje sadaka da pri njemu postoji siromaštvo a ne islam i iman/vjerovanje. Otuda je sadaka dozvoljena bogatom zimmiji i oponentu, pa makar bili od stranaca, a nije dozvoljena prema nasibiji niti onome s kim se u ratu pa makar bili od bližnjih.“ 7

Ovo znači da dotično djelo, tj. ugovor o misionarskoj kršćanskoj propagandi među Kurdima nije promišljanje koje je posebno za Šaha Pehlavija a protiv čije cjelokupne ideje je ustao Homeini, već je spomenuti svjetonazor takođe svojstven i Homeiniju, te općenito šijama rafidijama.

 

Prijevod sa:

http://www.ilmway.com/site/maqdis/MS_28387.html

 

Navigacija serijalom<< Poimanje ličnosti Aiše: vjerovanje sunija i stav šiijaCitati suvremenih učenjaka o zbližavanju između sunija i šiija >>
Share on Facebook18