By Rekao je Uzvišeni:
وَمِنَ ٱلنَّاسِ مَن يُعْجِبُكَ قَوْلُهُۥ فِى ٱلْحَيَوٰةِ ٱلدُّنْيَا وَيُشْهِدُ ٱللَّهَ عَلَىٰ مَا فِى قَلْبِهِۦ وَهُوَ أَلَدُّ ٱلْخِصَامِ ٢٠٤
204 Ima ljudi čije te riječi o životu na ovome svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici.
El-Bekare, 204
Dakle, munafici često koriste izraz “Allah mi je svjedok”, kako bi ljude oko sebe ubijedili da oni žele samo dobro. A Allah subhanehu we te'ala na kraju ovog ajeta kaže da su oni najljući protivnici muslimanima. Ove ljude prepoznat ćemo tako što, i pored njihovog čestog zaklinjanja Allahom, i pored lijepog govora kojim opčinjavaju slušaoce, njihova djela pokazuju u praksi suprotan efekat od onoga što govore. Tako Uzvišeni u sljedećem ajetu kaže:
وَإِذَا تَوَلَّىٰ سَعَىٰ فِى ٱلْأَرْضِ لِيُفْسِدَ فِيهَا وَيُهْلِكَ ٱلْحَرْثَ وَٱلنَّسْلَ وَٱللَّهُ لَا يُحِبُّ ٱلْفَسَادَ ٢٠٥
205 Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji napraviti na Zemlji nered, ništeći usjeve i stoku. – A Allah ne voli nered!
El-Bekare, 205
Drugi način na koji se munafici mogu prepoznati jeste da, ako ih upozoriš na neispravnost njihovih postupaka, onda ih inat i oholost tjeraju da nastave sa griješenjem, tj. ne obraćaju pažnju na savjete:
وَإِذَا قِيلَ لَهُ ٱتَّقِ ٱللَّهَ أَخَذَتْهُ ٱلْعِزَّةُ بِٱلْإِثْمِ فَحَسْبُهُۥ جَهَنَّمُ وَلَبِئْسَ ٱلْمِهَادُ ٢٠٦
206 A kada mu se rekne: "Boj se Allaha!" – on onda iz inada griješi. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno boravište.
El-Bekare, 206
Čak i da im savjet uputi neko od vjerskih autoriteta ili poznatih učenjaka i daija tog mjesta, oni se ne osvrću na savjet, nego nastavljaju raditi po svome.
Uzvišeni Allah, koji najbolje poznaje Svoja stvorenja, upozorio je u Kur’anu Svoga poslanika Muhammeda sallallahu 'alejhi ve sellem na jedno od najubojitijih “oružja” koje u borbi protiv islama koriste munafici, najgora vrsta ljudi na zemlji, a to je skrivanje iza zakletvi, kako bi što bolje i efikasnije sakrili svoje zlo.
Uzvišeni u tom smislu kaže:
ٱتَّخَذُوٓا۟ أَيْمَٰنَهُمْ جُنَّةً فَصَدُّوا۟ عَن سَبِيلِ ٱللَّهِ إِنَّهُمْ سَآءَ مَا كَانُوا۟ يَعْمَلُونَ ٢
2 Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahova puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju!
El-Munafikun, 2
Imajući u vidu da je ajet jasan i nedvosmislen i da je sura u kojoj se nalazi ovaj ajet dobila ime po najgoroj vrsti ljudi, koja će na ahiretu skončati u Džehennemu ispod ehlul-kitabija (kršćana i Židova), ateista, budista, vatropoklonika i ostalih mušrika, onda se lahko dolazi do zaključka da je zaklinjanje sa namjerom da se postigne neistina osobina munafika – licemjera, tj. dvoličnjaka.
Nećemo duboko ulaziti u definiciju podjele nifaka na veliki, koji izvodi iz vjere, i mali nifak, koji počinioca ne izvodi iz vjere jer je isti neki od velikih grijeha, ali ćemo spomenuti da je zajednička osobina za obje vrste nifaka javno pokazivanje dobra, dok se u srcu u suštini želi postići zlo i nanijeti šteta muslimanskoj zajednici. 1
Prva skupina munafika, koji ispoljavaju veliki nifak koji izvodi iz vjere, jesu oni koji se javno deklariraju kao muslimani, a u svom srcu skrivaju nevjerstvo, i za njih je Uzvišeni rekao:
إِنَّ ٱلْمُنَٰفِقِينَ فِى ٱلدَّرْكِ ٱلْأَسْفَلِ مِنَ ٱلنَّارِ وَلَن تَجِدَ لَهُمْ نَصِيرًا ١٤٥
145 Licemjeri će na samom dnu Džehennema biti i ti im nećeš zaštitnika naći;
En-Nisa', 145
U Kur’anu su svi ajeti u kojima se opisuju munafici objavljeni zbog munafika koji su živjeli u vrijeme Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem i imali priliku uživo biti svjedoci spuštanja posljednje Allahove objave, gledati svojim očima najboljeg čovjeka koji je hodao ovom zemljom, a opet su svojim srcima sve to negirali i potajno se borili protiv islama. Međutim, neke od osobine munafika, bile one opisane u kur’anskim ajetima ili u hadisima Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem mogu se naći i kod vjernika, kao posljedica slabosti imana.
Razlika između vjernika, koji posjeduju osobine munafika i pravih munafika (nevjernika) jeste što prvi u srcu ne mrze islam, već zbog bolesti srca, poput zavisti prema nekom muslimanu ili pohlepe za dunjalučkim ljepotama i pozicijom u društvu, koriste osobine kojima su opisani munafici kako bi udovoljili svojim bolesnim strastima. Stoga nikako ne smijemo poistovjetiti i u istu ravan dovesti onoga ko je munafik i onoga ko posjeduje osobinu munafika.2
Tome nas je naučio Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekavši:“U čijim se osobinama nađu četiri svojstva, takav je čisti licemjer, a onaj ko bude imao jedno od ovih svojstava, on ima svojstvo licemjerstva, i tako će biti sve dok se ne oslobodi te osobine: kada mu se nešto povjeri, on to pronevjeri, kada govori – laže, kada obeća – ne ispuni, i kada se raspravlja – prelazi sve granice.” 3
Iz navedenog možemo zaključiti da munafici, kao i vjernici grješnici koji posjeduju neke osobine munafika, štetno djeluju na svoju okolinu, na način da u javnosti pokazuju dobrotu, a u tajnosti se svojim djelima bore protiv dobra, šireći nered u muslimanskom društvu.
Vjernici često budu u prilici razotkriti nečiju laž, ili pronevjeru emaneta, ili kršenje obećanja, ili žestoku raspravu od strane pojedinaca, koji u raspravi koriste ružne riječi, a nerijetko i fizički obračun protiv sagovornika, kako bi njihova riječ na kraju bila gornja.
Dvije moguće situacije u kojima se osoba može naći
- Osoba kod koje se primijeti neka od osobina munafika, nakon savjetovanja, treba da se pokaje, prekine sa svim djelima koja su bila plod te osobine i to pokajanje javno pokaže. Takvi potpadaju pod značenje riječi Uzvišenog:
إِلَّا ٱلَّذِينَ تَابُوا۟ وَأَصْلَحُوا۟ وَبَيَّنُوا۟ فَأُو۟لَٰٓئِكَ أَتُوبُ عَلَيْهِمْ وَأَنَا ٱلتَّوَّابُ ٱلرَّحِيمُ ١٦٠
160 oprostiću samo onima koji se pokaju i poprave i to javno ispolje, a Ja primam pokajanje i Ja sam milostiv.
El-Bekare, 160
- Osoba kod koje su primijećene osobine munafika (jedna, ili više njih, ili čak sve), nakon savjetovanja, u javnosti pokaže svoju “dobrotu” i svoje “lijepe” namjere, ali u tajnosti nastavi sa svojim prljavim djelima štetiti muslimanima i muslimanskoj zajednici. Kako dalje ne bi bila razotkrivena, iako se još uvijek kod nje mogu primijetiti laž, pronevjera, prevara i bestidno raspravljanje, ovakva osoba pribjegava korištenju svog posljednjeg i “najubojitijeg oružja” – zaklinje se Allahom da je ono što radi samo dobro i da nikako nije u pitanju zlo.
O ovoj vrsti munafičke prevare govore nam mnogobrojni šerijatski tekstovi, kako iz Kur’ana, tako i iz sunneta poslanika Muhammeda sallallahu 'alejhi ve sellem što nam ukazuje da moramo biti oprezni i da ne prihvatamo olahko zakletve ljudi koji znaju slagati, iznevjeriti, prevariti i bestidno se raspravljati. Navest ćemo neke od tih tekstova:
ٱتَّخَذُوٓا۟ أَيْمَٰنَهُمْ جُنَّةً فَصَدُّوا۟ عَن سَبِيلِ ٱللَّهِ إِنَّهُمْ سَآءَ مَا كَانُوا۟ يَعْمَلُونَ ٢
2 Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahova puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju!
El-Munafikun, 2
Iz ovog ajeta vidimo da su munafici prepoznatljivi po tome što koriste zakletvu kao zaklon iza kojeg će sakriti svoje pokvarene namjere.
-
وَمِنَ ٱلنَّاسِ مَن يُعْجِبُكَ قَوْلُهُۥ فِى ٱلْحَيَوٰةِ ٱلدُّنْيَا وَيُشْهِدُ ٱللَّهَ عَلَىٰ مَا فِى قَلْبِهِۦ وَهُوَ أَلَدُّ ٱلْخِصَامِ ٢٠٤
204 Ima ljudi čije te riječi o životu na ovome svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici.
El-Bekare, 204
Dakle, munafici često koriste izraz “Allah mi je svjedok”, kako bi ljude oko sebe ubijedili da oni žele samo dobro. A Allah subhanehu we te'ala na kraju ovog ajeta kaže da su oni najljući protivnici muslimanima. Ove ljude prepoznat ćemo tako što, i pored njihovog čestog zaklinjanja Allahom i lijepog govora kojim opčinjavaju slušaoce, njihova djela pokazuju u praksi suprotan efekat od onoga što govore. Tako Uzvišeni odmah u sljedećem ajetu kaže:
وَإِذَا تَوَلَّىٰ سَعَىٰ فِى ٱلْأَرْضِ لِيُفْسِدَ فِيهَا وَيُهْلِكَ ٱلْحَرْثَ وَٱلنَّسْلَ وَٱللَّهُ لَا يُحِبُّ ٱلْفَسَادَ ٢٠٥
205 Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji napraviti na Zemlji nered, ništeći usjeve i stoku. – A Allah ne voli nered!
El-Bekare, 205
I drugi način na koji se munafici mogu preoznati jeste da, ako ih upozoriš na neispravnost njihovih postupaka, onda ih inat i oholost tjeraju da nastave sa griješenjem, tj. ne obraćaju pažnju na savjete:
وَإِذَا قِيلَ لَهُ ٱتَّقِ ٱللَّهَ أَخَذَتْهُ ٱلْعِزَّةُ بِٱلْإِثْمِ فَحَسْبُهُۥ جَهَنَّمُ وَلَبِئْسَ ٱلْمِهَادُ ٢٠٦
206 A kada mu se rekne: "Boj se Allaha!" – on onda iz inada griješi. Njemu je dosta Džehennem, a on je, doista, grozno boravište.
El-Bekare, 206
Čak i da im savjet uputi neko od vjerskih autoriteta ili poznatih učenjaka i daija tog mjesta, oni se ne osvrću na savjet, nego nastavljaju raditi po svome.
3. Otac šejtana, Iblis, koristio je ovu vrstu prevare kako bi Adema 'alejhisselam ubijedio da mu on želi samo dobro. No, svi znamo koliko dobro šejtan želi čovjeku:“…i zaklinjaše im se: ‘Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!’”
وَقَاسَمَهُمَآ إِنِّى لَكُمَا لَمِنَ ٱلنَّٰصِحِينَ ٢١
21 i zaklinjaše im se: "Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!"
El-A'raf, 21
U ajetu se vidi da Iblis, kako bi bio što ubjedljiviji u svojoj laži, koristi u jednoj rečenici čak tri načina ubjeđivanja: glagol kaseme, što znači ‘zakleti se nečim’ , potom potvrdnu česticu inni, što znači ‘zaista’ – a koja se u arapkom jeziku koristi na početku rečenice – i na kraju potvrdnu česticu le, što takođe znači ‘zaista’, a koja se u arapskom jeziku koristi i u sredini i na kraju rečenice. Dakle, korištenje zakletve na što ubjedljiviji način, koristeći sve metode jednog jezika za ubjeđivanje svoga sagovornika u neistinu, jeste šejtanska i munafička osobina.
4. Allah subhanehu we te'ala zabranjuje vjernicima da slijede onoga koji se puno zaklinje i upozorava vjernike da ne padaju na takvu priču:
وَلَا تُطِعْ كُلَّ حَلَّافٍ مَّهِينٍ ١٠
10 i ne slušaj nijednog krivokletnika, prezrena,
El-Kalem, 10
Ibn Kesir rahimehullah u tumačenju ovog ajeta, kaže: “To je zato što lažov, zbog svoje slabosti, koristi lažnu zakletvu i u njoj upotrebljava Allahova lijepa imena i uzvišena svojstva. On takvu zakletvu koristi u svakoj situaciji, pa čak i u situacijama kad se zakletva uopće ne koristi.
5. U hadisu Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem pretjerano i često neopravdano zaklinjanje Allahom subhanehu we te'ala opisuje se velikim grijehom:“Sa trojicom Allah, subhanehu ve teala, neće pričati (na Sudnjemu danu), niti će ih očistiti od grijeha, i njih čeka bolna patnja: starac bludnik, oholi siromah, čovjek koji Allahovo ime koristi kao svoju robu, pa ne proda ništa, a da se ne zakune Allahom, niti šta kupi, a da se ne zakune Allahom.” 4 Dakle, onaj koji se stalno zaklinje Allahom kako bi ubijedio mušterije u ispravnost svoje robe, spada u kategoriju velikog grješnika, pa šta je tek sa onim koji se često zaklinje Allahom, a svjesno laže?
6.Učenjaci ehli-sunneta upozoravaju na pogubnost pretjeranog zaklinjanja Allahom i da to nije osobina iskrenih vjernika. Takva je, između ostalih i fetva šejha Ibn Baza rahimehullah koji je na pitanje o čovjeku koji puno koristi zakletvu Allahom, i kada govori istinu i kada ne govori istinu, odgovorio: “Savjetuj ga i reci mu da se ne bi trebao puno zaklinjati Allahom, pa makar govorio istinu… Vjernicima je propisano da što manje koriste zakletvu Allahom, pa makar govorili istinu…” 5
Vjernik mora biti oštrouman i prozreti ovakvu vrstu prevare
Vjernik ne smije biti nimalo naivan u životu na dunjaluku i uvijek mora imati na umu da je šejtan njegov najveći i vječiti neprijatelj, koji će koristiti i munafike u svojim redovima kako bi se borio protiv istine. Munafik lažno koristi zakletvu, zato što tačno zna da spominjanje Allahovog imena kod vjernika izaziva najdublja vjerska osjećanja, kao što kaže Uzvišeni:
إِنَّمَا ٱلْمُؤْمِنُونَ ٱلَّذِينَ إِذَا ذُكِرَ ٱللَّهُ وَجِلَتْ قُلُوبُهُمْ وَإِذَا تُلِيَتْ عَلَيْهِمْ ءَايَٰتُهُۥ زَادَتْهُمْ إِيمَٰنًا وَعَلَىٰ رَبِّهِمْ يَتَوَكَّلُونَ ٢
2 Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju,
El-Enfal, 2
Dakle, tvrdnje i riječi nekoga koji za sebe tvrdi da vjeruje u Allaha i Sudnji dan, koje su propraćene čestim zaklinjanjem Allahom da je njegov govor istinit, neće se uzeti za ozbiljno ukoliko se kod takvog čovjeka utvrde neke od četiri navedene osobine licemjerstva, ili ukoliko takav, pored zakletve, ne donese jasan dokaz za svoje tvrdnje. Uzvišeni nas odmah na početku Kur’ana, nakon opisa vjernika u suri El-Bekara, upozorava na takvu skupinu ljudi:
وَمِنَ ٱلنَّاسِ مَن يَقُولُ ءَامَنَّا بِٱللَّهِ وَبِٱلْيَوْمِ ٱلْءَاخِرِ وَمَا هُم بِمُؤْمِنِينَ ٨
8 Ima ljudi koji govore: "Vjerujemo u Allaha i u onaj svijet!" – a oni nisu vjernici.
El-Bekare, 8
U tom smislu Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem upozorava vjernike da ih zakletva Allahom, ili namaz onoga koji laže, vara i krši emanete nikako ne zavara, pa da mu u sve povjeruju. U verziji hadisa koji govori o tri osobine munafika (laž, prevara i pronevjera), u Sahihu imama Muslima navodi se: “…takav je munafik, makar klanjao i tvrdio za sebe da je musliman.” U drugoj verziji ovog hadisa u Musnedu Ebu Ja‘le dodaje se: “…takav je munafik, makar postio, klanjao, hadž i umru činio…”
Preuzeto sa:
menhedz.com
