By Rekao je Uzvišeni:
أَفَحُكْمَ ٱلْجَٰهِلِيَّةِ يَبْغُونَ وَمَنْ أَحْسَنُ مِنَ ٱللَّهِ حُكْمًا لِّقَوْمٍ يُوقِنُونَ ٥٠
50 Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?
El-Maide, 50
Rekao je imam Ibn Kesir rahimehullah:
„Uzvišeni poriče postupak onoga ko izađe iz okvira Allahovog suda koji obuhvata svaki hajr i zabranjuje svako zlo, te zastrani priklanjajući se nečemu mimo toga od mišljenja, strasti i termina koje postavljaju ljudi bez ikakvog uporišta u Allahovom zakonu. Tako su time sudili sljedbenici džahilijeta, izvodili su sud po osnovi zabluda i neznanja – onoga što postave svojim mišljenjima i strastima. Time su sudili i Tatari1slijedeći kraljevsku politiku uzetu od njihova kralja Džingis Kana koji im je izmislio „Jasik“, a to je izraz za knjigu sakupljenu od raznih propisa koje je on posudio iz različitih zakonodavstava: od jevrejskog, kršćanskog, islamskog i ostalih. U „Jasiku“ su se nalazili i brojni propisi koje je on izveo po svom šturom stavu i strasti. I postade „Jasik“ među njegovom djecom zakonom koji se slijedi i preferira nad sudom po Allahovoj Knjizi i sunnetu Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem. Stoga, ko to uradi od njih biva nevjernik protiv kojeg je obavezna borba sve dok se ne vrati ka Allahovom i sudu Njegova Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem, pa da ne sudi nečim drugim, niti u malehnim niti u velikim pitanjima.
Kaže Uzvišeni (u prijevodu): „Zar oni paganski sud hoće?“ tj. streme mu i žele ga, a od Allahova suda se okreću?! „A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?“ tj. ko je pravedniji od Allaha u sudu prema onome ko je razumio Allahov šerijat i povjerovao u Njega s ubjeđenjem, i ko zna da je Allah najpravedniji sudija, milostiviji prema Svojim stvorenjima od majke prema njezinom djetetu. Zaista je On Uzvišeni Znalac o svemu, Svemoćan naspram svega, Pravedan u svakoj stvari.“2
Kaže Ahmed Muhammed Šakir rahimehullah:
„Dvije su vrste politike (ar. Es-sijasetu): Pravedna politika koja uzima pravo od nepravednika – griješnika, i to su šerijatski propisi; poznaje ih ko ih poznaje, i ne zna ih ko ne zna.
I druga vrsta: Nepravedna politika – ovu vrstu šerijat zabranjuje, a ono što govore ljudi ovog našeg vremena nije nikakva istina u ovome.
Naime, to je samo uzavrela riječ čija je osnova „jasetu – jasah“, pa su stanovnici Misra to izokrenuli i dodali s početka ove riječi harf sin (s), i onda rekli: „sijasetu – politika.“ Zatim su na ovu riječ ubacili elif i lam (određeni član u arapskom jeziku), pa je pomislio svako ko nema znanja da je to arapska riječ. A zaista stvar ove riječi nije ništa drugo od onoga što sam rekao.
Osluhni sad kako je ova riječ nastala, i sve dotle da se rasprostranila u Misru i Šamu. Bilo je to tako što je Džingis Kan, osnivač mongolske države u zemljama Istoka, kada je pobjedio kralja Onur Kana i preuzeo državu za sebe, propisao neka pravila i kazne, i sve to utvrdio u knjizi koju je nazvao „Jasetu -Jasah.“ Ima i onih ljudi koji ovu knjigu nazivaju „Jasik.“ Kako god, osnova njezinog naziva je „Jasah.“ Kad je upotpunio njegovo sastavljanje isto je napisao, zapravo urezao na stranice fulaza i to odredio zakonom za svoj narod. Oni su se pridržavali ovog zakona i nakon njega, sve dok ih Allah nije uništio. Kao što ti je poznato, Džingis Kan nije ispovjedao nijednu od vjera stanovnika Zemlje – ako si iole došao do vijesti o njemu – i njegov je zakon „Jaseh“ postao jedinim sudom za generacije iza njega; nisu odstupali od tih propisa nimalo u bilo čemu. Zatim je učinio da njegov sin Džiktaj (Ogedei Kan), dakle sin Džingis Kana, preuzme sud po „Jasetu.“ A kada je i on umro, njegovi sinovi i sljedbenici su se pridržavali propisa „Jaseta“ – isto onako kako su se prvi muslimani držali propisa Kur'ana – i to su učinili vjerom, tako da se nije znalo ni za jednog od njih da je radio nasuprot tog zakona na bio koji način.3
Rekao je Uzvišeni (u prijevodu): „…a ko je od Allaha bolji sudac narodu koji čvrsto vjeruje?!“
Kažem (tj. Ahmed Šakir): „Pa zar je dozvoljeno u Allahovom šerijatu da muslimani sude u svojim zemljama po zakonodavstvu posuđenim iz zakonodavstava idolopokloničke i ateističke Evrope? Šta više, po zakonodavstvu u koje su ušle strasti i neosnovana mišljenja, mijenjaju to i transformišu kako hoće, pri tome se onaj koji te zakone postavlja ne obazire da li su u suglasnoti sa islamskim zakonom ili mu kontriraju?!!
Zaista muslimani nisu bili ovim iskušani nikada – kako to znamo u historiji muslimana – osim u onom periodu, tj. razdoblju Tatara koje je bilo od najgorih epoha nepravde i tmina. Uz sve to, muslimani se nisu tome pokorili i prepustili, naprotiv islam je nadvladao Tatare a zatim ih je prilagodio i uveo u svoj šerijat. I nestao je trag onoga što su učinili zbog čvrstine muslimana na svojoj vjeri i vjerozakonu, i zbog činjenice da je izvor ovog zlog i nepravednog suda bila skupina ljudi koja je tada vladala. Stoga se islamski narodi pojedinačno nisu utopili u to, narodi nad kojima se sudilo Jasikom; nisu to izučavali, niti su tome svoje sinove podučavali, pa je brzo otišao trag tog zakona.
Da li ste vidili ovaj snažni opis koji je Hafiz Ibn Kesir rahimehullah dao o ovom izmišljenom zakonu u osmom (hidžretskom) stoljeću4, zakonu koji je osmislio neprijatelj islama, Džingis Kan?!
Zar ne vidite da on opisuje stanje muslimana u ovom vremenu, tj. u četrnaestom (hidžretskom) stoljeću, uz jednu razliku na koju smo maločas ukazali – da se ovo desilo jednoj specifičnoj generaciji vladara kojima je poslije prošlo njihovo vrijeme pa su srasli i asimilirali se u islamski ummet, te je nestao trag onoga što su napravili? A danas su muslimani lošijeg stanja i u većoj tmini od njih, jer se većina islamskih naroda gotovo asimilirala u ove zakone koji oponiraju islamskom šerijatu, zakone koji su najsličniji „Jasiku“.5
