Odgovor na hadis o čovjeku koji je puno griješio

Od Ebu Hurejre radijellahu 'anhu da je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao:

„Neki čovjek koji nikada nije uradio nijedno dobro djelo oporučio je da, kada umre, spale njegovo tijelo, te da polovicu prospu po kopnu, a drugu polovicu u more. Tako mi Allaha, da mu je Allah to odredio, sigurno bi ga kaznio tako žestoko kako nije kaznio nikoga u svim svjetovima! Ali, Allah je naredio moru i kopnu da skupe njegove ostatke, pa ga je onda upitao: ‘Zašto si to učinio?’ On je odgovorio: ‘Iz straha od Tebe, to Ti najbolje znaš,’ pa mu je Allah oprostio“ ¹

„Jedan čovjek je puno griješio, pa kada mu je došla smrt, rekao je svojim sinovima: ‘Kada ja umrem, spalite me, potom me smrvite, a zatim me razaspite na vjetru. Tako mi Allaha, ako moj Gospodar odredi tako, sigurno će me kazniti kako nikog kaznio nije!’ Kad je umro, urađeno je tako s njim, te je Allah naredio zemlji: ‘Sakupi ono što ima od njega u tebi,’ i ona je to uradila, kad on odjednom stoji, te mu (Allah) reče: ‘Šta te podstaklo na ono što si uradio?’ Reče: ‘Moj Gospodaru, strah od Tebe.’ I On (Allah) mu je oprostio“ ²

Isti hadis bilježi  i imam Muslim pod brojem 2756, a bilježi ga i imam Ahmed pod brojem 8027, gdje stoji bitan dodatak:
„Među onima prije vas bijaše neki čovjek koji nije uradio nikakvo dobro osim tevhida…“³

Odgovor na šubhe/nejasnoće u vezi s ovim hadisom

Prvo: da je izraz „nije uradio nikakvo dobro djelo“ od manje jasnih izraza (ar. mutešabih) kod određenih učenjaka, stoga je obavezno vratiti takav tekst na jasne dokaze (ar.muhkem) oko kojih se složila prva ispravna generacija ummeta (ar. selef), o tome da je iman i riječ i djelo, te da isti nije ispravan bez djela. Takođe, ovakav tekst se vraća na jasne dokaze (ar. muhkem) poput dokaza o nevjerstvu ostavljača namaza oko čega su se usaglasili ashabi radijellahu anhum te većina učenjaka selefa, kao i učenjaci hadisa.

Drugo: Odgovor na ovaj hadis je identičan odgovoru na ranije spomenut hadis o džehenemlijama⁴ koji su opisani poput ovog čovjeka „da nisu nikakvo dobro djelo uradili“. Dakle, da je riječ o posebnom stanju (koje nije apsolutno važeće za svakoga), ili da je to općenit tekst koji je preciziran i objašnjen dokazima o nevjerstvu onoga ko ostavi namaz.

U vezi s ovim, šejh Ibn ‘Usejmin je odgovorio pojašnjavajući da se radi o skupini koja nije imala znanje o obaveznosti namaza, kao na primjer da su živili u zemljama daleko od islama i muslimana, ili u pustinjama i planinama gdje se ništa o namazu ne zna. Takođe je moguće da se odnosi na skupinu koja je preselila odmah nakon primanja islama, bez da su Allahu učinili sedždu. Ovako kažemo iz razloga jer je ovaj hadis od manje jasnih (ar.mutešabih), dočim su hadisi o nevjerstvu ostavljača namaza od posve jasnih dokaza (ar.muhkem). ⁵

Kaže imam en-Nevevi: “Učenjaci se razilaze u tumačenju ovog hadisa. Neki su rekli da je taj čovjek živio u vremenu kada nije bilo poslanika gdje čovjeku koristi i sušti tevhid (tj. očitovanje Allahove jednoće samo riječima), jer je poznato da nema obavezivanja propisima (obaveznosti rada po propisima vjere) prije nego dospije do čovjeka šerijat.”

Ibn Tejmijje je odlučno spomenuo na više mjesta u svojim knjigama da je ovaj čovjek imao sumnju u neke pojedinosti Allahove moći i oživljenje nakon smrti, međutim bio je neznalica naspram toga i pogrešno je to shvatio, pa ga je Allah Uzvišeni opravdao. Otuda je moguće da neko bude neznalica u pogledu (obaveznosti) djela i propisa (vjere) jer je živio u vremenu kada nije bilo poslanika (niti znanja o onome u što su poslanici pozivali), ili da ne postoji niko ko bi ga podučio. ⁶

Međutim, ovdje je predmet rasprave onaj ko ostavi djela nakon što je do njega dospio propis o njima, a pri tome je bio u stanju ta djela sprovesti/raditi!

Kaže Ibn Hadžer: “Vjerovatno da je ovaj čovjek rekao te riječi sumnje u posebnom emocionalnom stanju velikog straha i nemoći, kao što je pogriješio drugi kada je kazao: ‘Allahu, ti si moj rob, a ja tvoj gospodar…’ Najispravniji govor u vezi ovog čovjeka jeste da je to izrekao u stanju uzbuđenja i velikog straha.” ⁷

Međutim, najčudnije u svemu jeste što neki dokazuju suštinu imana ovim hadisom koji govori o čovjeku koji nije iz ummeta Muhammeda sallallahu 'alejhi ve sellem, čak pojedini tvrde da je on posljednji koji će ući u Džennet!?

Stoga opet navodimo govor stalne komisije za fetve u fetvi br. 21436, gdje stoji sljedeće: „…što se tiče opisa koji je došao u hadisu da će neki ljudi ući u Džennet bez da su uradili ikakvo dobro – to nije apsolutno važeće za svakog ko ostavi djela uz mogućnost njihova činjenja, nego je posebno važeće za tu skupinu iz nekog razloga/opravdanja koji ih je spriječio od činjenja vanjskih djela, ili je posebno važeće za njih zbog drugih značenja/objašnjenja koja se podudaraju sa jasnim šerijatskim tekstovima i onim oko čega su bili jednoglasni ispravni prethodnici.“

Treće: Oponent se takođe poziva na riječi hadisa „osim tevhid“, tj. nije uradio nikakvo dobro osim tevhida – očitovanja Allahove jednoće, i smatra da ovo ukazuje na nepostojanje djela. Nasuprot tome, poznato je da značenje tevhida nije ograničeno samo na (puki) govor, već da tevhid – izražavanje jednoće Allahu neminovno podrazumjeva da to bude  i srcem i riječima i djelima.

U vezi s tim rekao je Muhammed ibn Abdulvehhab: „Nema razilaženja u ummetu da tevhid općenito biva srcem – a to je znanje, jezikom –  a to je govor, te djelima koja su izvrašavanje naređenog i ostavljanje zabranjenog. Pa ako čovjek izostavi bilo šta od ovoga onda neće biti muslimanom.“ ⁸

Takođe je došlo u nekim rivajetima da je ovaj čovjek imao ružno mišljenje o svojim djelima ⁹ a što je nepobitan dokaz da je  on zapravo imao pri sebi djela, ali se radi puno griješenja pobojao da susretne Allaha kao takav.

Ovaj rivajet je zabilježio imam Buharija:

„Jedan čovjek od onih koji su bili prije vas posumnjao je u ispravnost svojih djela (smatrao ih manjkavim), te je rekao svojoj porodici: ‘Kada umrem (spalite me i) moje posmrtne ostatke, u toplom danu, raspršite u moru!’ I oni su to uradili. Allah ga je sastavio (oživio), a zatim rekao: ‘Šta te je navelo na ono što si učinio?’ Reče: ‘Naveo me je samo strah od Tebe,’ pa mu je Allah oprostio.¹⁰