Pomaganje nevjernika protiv muslimana

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, neka je salavat i selam na našeg Vjerovjesnika Muhammeda, i na njegovu porodicu, ashabe…

Spomenuto je pitanje o kojem sam mnogo govorio, to je pitanje pomaganja nevjernika protiv muslimana, i potpomaganje sa mnogobošcima protiv muvehhida. Skupina savremenika kaže da ako se cilja iza toga ovosvjetska korist, to biva grijehom, a ne biva nevjerstvom, a ako bude sa namjerom vjere i iz mržnje prema vjeri, onda ovo postaje nevjerstvom. Ovo detaljisanje nema osnove, ovo je od mišljenja džehmija, murdžija i novotara. Jer ako neko voli nadmoć vjere nevjernika nad vjerom muslimana, makar sjedio u mesdžidu i ne pomagao nevjernike bio bi nevjernik.

Pa koji je onda način ovo ograničavati pomaganjem ili potpomaganjem? Došli su jasni dokazi da onaj koji se bude našao u redovima nevjernika, potpomogne ih i prijateljuje sa njima da je takav uradio ono što poništava osnovu vjerovanja, kao što kaže Uzvišeni „… a onaj od vas koji ih uzme za prijatelje, on je od njih…“¹

Ebu Muhammed ibn Hazm u svom djelu „El-Muhalla“ prenosi konsenzus da se ovaj ajet tumači njegovom vanjštinom i da je onaj koji sa njima prijateljuje od njih, a najveća vrsta prijateljevanja je stajanje onoga koji za sebe kaže da je musliman u redovima nevjernika i potpomaganje mnogobožaca protiv muslimana.

U jednom govoru koji se prenosi od ashaba, tabi’ina i i imama koji se slijede u pogledu značenja Allahovih riječi: „… zašto ste se u pogledu licemjera podvojili na dvije skupine, a Allah ih je unazadio zbog onog što su zaradili…“² (navodi se) da se ovaj ajet odnosi na one koji pomognu nevjernike protiv muslimana. Ovo je govor Ibn Abbasa. Uzvišeni Allah kaže kada su ashabi imali različita mišljenja u pogledu njih zato što oni svjedoče da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, uspostavljaju namaz, daju zekat, a zadesili su se u redovima nevjernika, uz mogućnost da su neki od njih prisiljeni, i uz druge mogućnosti, pa su se ashabi u pogledu njih razišli, da li da ih ubijaju ili ne, pa je Allah objavio: „… zašto ste se u pogledu licemjera podvojili na dvije skupine…“ Allah im se obraća: zašto se razlikujete u pogledu ovih, a stali su u redove mnogobožaca?

„… zašto ste se u pogledu licemjera podvojili na dvije skupine, a Allah ih je unazadio zbog onog što su zaradili? Želite li da uputite onoga koga je Allah u zabludu odveo? Onome koga Allah odvede u zabludu ti nećeš puta naći.“³

Na ovo upućuju Allahove riječi: „Obraduj licemjere time da im pripada bolna kazna. One koji uzimaju nevjernike za zaštitnike mimo vjernika. Je li oni traže od njih ponos? Ponos sav pripada Allahu.“⁴[…]

I kako kaže Uzvišeni: „O vjernici, ne uzimajte vaše očeve i vašu braću za prijatelje ako preferiraju nevjerstvo nad vjerovanjem.“ ⁵

Dalje, Allah Uzvišeni spominje da su neki ljudi izašli iz islama zbog dunjaluka, a ne iz mržnje prema vjeri, ni neprijetaljstva prema vjernicima. A kada je Allah Uzvišeni spomenuo prisilu u suri En-Nahl „…osim onaj koji bude prisiljen, a njegovo srce bude smireno u imanu…“⁶ kaže (kasnije): „…to je zato što su preferirali život na ovom svijetu nad budućim…“⁷

Allah Uzvišeni pojašnjava da je uzrok nevjerstva ljubav prema ovom svijetu, a ne mržnja prema vjeri. Na ovo upućuje ono što je došlo u Muslimovom Sahihu u hadisu Ala'a ibn Abdurrahmana, od njegovog oca, a on od Ebu Hurejre da je Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: „Pretecite djelima smutnje, kao dijelovi mrkle noći, osvanut će u njima čovjek kao vjernik, a omrknuti kao nevjernik, i omrknuti kao vjernik, a osvanuti kao nevjernik, prodavat će vjeru za prolazne stvari ovog svijeta.“⁸

I zato kaže Uzvišeni: „… a rekli su riječ nevjerstva i uznevjerovali nakon što su prihvatili islam…“⁹

Allah je spomenuo da je uzrok nevjerstva riječ, bez uzimanja u obzir ubjeđenja srca. Oni koji su rekli: „… nismo vidjeli nikog sličnog ovim našim karijama…“ misleći na Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem „… željnijih stomaka, lažnijih jezika i većih kukavica u boju…“ Allah je u pogledu njih objavio: „…reci: ‚Jeste li se to Allahu, njegovim ajetima i Njegovom poslaniku ismijavali?‘ Ne pravdajte se, učinili ste nevjerstvo nakon vjerovanja…“¹⁰ Nije spomenuo Uzvišeni da je nevjerstvo bilo zbog ubjeđenja, nego je nevjerstvo bilo zbog riječi, jer je Allah rekao: „… a rekli su riječ nevjerstva i uznevjerovali nakon što su prihvatili islam…“

Muslimani se slažu da onaj koji ode kod kršćanina, a ovaj mu kaže: „Neću te zaposliti dok ne kažeš da je Allah jedan od trojice,“ pa ovaj to kaže da bi ga zaposlio, da je ovakav nevjernik mnogobožac. Allah kaže: „Nevjernici su oni koji kažu da je Allah jedan od trojice…“¹¹ bez obzira da li imao za cilj svjetske ili vjerske stvari, sve dok je izgovorio ovo nevjerstvo.

Džehmije su ti koji ograničavaju izlazak iz islama ubjeđenjem, poricanjem ili smatranjem dozvoljenim, a što se tiče onog što spominju od priče o Hatibu¹², ona je dokaz protiv njih, a ne za njih, jer kažu da onaj koji pomogne nevjernike protiv muslimana, stane u njihove redove boreći se protiv onih koji ispovijedaju tevhid ne biva nevjernikom jer se Hatib našao u redovima mnogobožaca, a nije bio nevjernik. Hoće reći, značenje ovoga je da onaj ko bude pored Ebu Džehla i Ebu Leheba i prolije krv Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem nije nevjernik. Ovo je značenje njihovih riječi. Jer oni kažu da je Hatib bio u redovima mnogobožaca i borio se protiv Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem, a pored toga nije postao nevjernik. Iako je ovo bivanje u redovima Ebu Džehla, Ebu Leheba, Ibn Ebi Mu’ajta i predvodnika nevjerstva, zindika i mulhida? Prolio krv Allahovog poslanika, borio se protiv njega, ipak nije počinio nevjerstvo jer se Hatib našao u redovima mnogobožaca, borio se protiv Vjerovjesnika i nije počinio nevjerstvo??? Ako budu otvoreno izjavili ovaj govor, biti će prezreniji od Džehma ibn Safvana, jer je Džehm smatrao da je ovo nevjerstvo, ali ne samo po sebi, nego samo upućuje na nevjerovanje – nedostatak ubjeđenja, a ovi kažu da ovo nije nevjerstvo! A ako se sustegnu od ovog govora onda im se replicira: „Kakvo je značenje dokazivanja ovom pričom?“ Hatib radijellahu 'anhu je bio od ljudi od vjere, učesnika Bedra, od sljedbenika tevhida, od ljudi koji su voljeli Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem, a u samoj osnovi nije uopšte bio u redovima mnogobožaca, nego je napisao pismo, za koje je imao spostveno tumačenje, da bi napravio sebi mjesto kod mnogobožaca. Najviše na što može upućivati njegov postupak je da je to otkrivanje tajne. I pored toga učenjaci se razilaze u pogledu onoga pri kome se nađe ovaj postupak nakon smrti Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem, pa skupina učenjaka je odlučna da je ovakav počinio nevjerstvo, makar bilo i otkrivanje tajne, da ne spominjemo pomaganje ili potpomaganje. A dokaz da je ovakav počinio nevjerstvo je da ga je Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem ispitao, potom rekao: „Istinu vam je rekao.“ Ko dođe poslije ovoga, kako ćemo znati da je rekao istinu? Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem nije uklonio sa njega izvršenje ovog propisa, nije otklonio od njega ubistvo, osim zbog toga što je rekao istinu. A Allah daje Vjerovjesniku da spozna nešto od gajba, kako kaže Uzvišeni: „…osim onih za koje želi od poslanika…“ I zato je Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem i rekao: „Istinu vam je rekao.“ A kako mi možemo znati da onaj koji ovo učini nam je rekao istinu, a nije to učinio radi izdaje ili uz dogovor sa neprijateljem da bi naudio islamu i muslimanima?

Dalje, zašto nevjernici napadaju muslimane i bore se protiv muslimana? Zar ne rade to da bi širk stavili na mjesto tevhida i kufr na mjesto imana i laičke zakone na mjesto Šerijata. Nema sumnje da oni ovo rade, a onaj koji ih pomaže, svejedno namjeravao on ovo ili ne, takav ispunjava njihove potrebe, a ko ispuni zahtjeve mnogobožaca za njihovo mnogoboštvo, i ko ispuni zahtjeve predvodnika nevjerstva za njihovo nevjerstvo, i pomogne nevjernike u iznalaženju laičkih zakona na mjesto Šerijata, ovakav je od najvećih mnogobožaca, i od najvećih predvodnika nevjerstva.

Šta misliš, kada bi neki čovjek od mnogobožaca htjeo da donese kipove i postavi ih u muslimanskoj zemlji da se obožavaju mimo Allaha, ali to nije u stanju da učini jer nema vojske, niti sljedbenika, pa unajmi ljude da postave ove kipove u muslimanskoj zemlji da bi se obožavali mimo Allaha, a oni znaju namjeru ovog čovjeka, ipak ne vjeruju u ono što on vjeruje, ali znaju njegovu namjeru, a žele samo dunjaluk i njegove komadiće, hoćemo li ovakve smatrati muslimanima, a oni donose kipove i postavljaju ih na muslimanskoj zemlji kako bi se obožavali mimo Allaha Uzvišenog? Koja je razlika između ovih i onih koji se potpomažu sa predvodnicima nevjerstva protiv muslimana, a znaju da nevjernici žele da postave širk na mjesto tevhida, kufr na mjesto imana, laičke zakone na mjesto Šerijata?