Kaže Ibn Qajjim rahimehullah: “Vjerovanje u jednog Allaha nije samo robova potvrda da nema stvoritelja osim Allaha i da je Allah Gospodar i vlasnik svega postojećeg, to su potvrdili i idolopoklonici! Naprotiv, ono sadržava ljubav, poniznost, potpunu pokornost Allahu i robovanje samo njemu.
Osim toga, ono podrazumijeva da se svakom riječju i djelom, uskraćivanjem i zalaganjem, ljubavlju i mržnjom, postigne Allahovo zadovoljstvo, jer to sprječava čovjeka da se upusti u ono što navodi na grijehe i ustrajnost u njima. Ko ovo spozna, spoznao je smisao riječi Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: ”Allah je vatri zabranio da prži onog ko, u želji da postigne Allahovo zadovoljstvo, kaže, Nema boga osim Allaha”1 i ”U vatru neće ući onaj ko kaže Nema boga osim Allaha” Ovakvih hadisa, koje mnogi ljudi različito razumijevaju, ima još. Neki ih smatraju dokinutim, neki da su izrečeni prije nego su došle zapovijedi i zabrane i zaokružili se propisi vjere, a neki da se odnose na vatru mnogobožaca i nevjernika. Ima i onih koji su ulazak u vatru protumačili vremenski, u smislu da u nju neće vječno ući i slično. Međutim, sve su ovo proizvoljna tumačenja i ni jedno od njih nije ispravno.
Ništa od ovoga Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem nije rekao da će se desiti izgovaranjem samo jezikom, jer bi bilo u suprotnosti sa općepoznatim propisima vjere. Na kraju krajeva i dvoličnjaci izgovaraju riječi šehadeta , ali će zbog njihovog poricanja u srcu, biti na samom dnu Džehennema.
To znači da izgovaranje riječi šehadeta jezikom, mora biti potvrđeno vjerovanjem srcem, koje podrazumijeva poznavanje njihovog smisla, njegovu potvrdu i prihvatanje svega što one podrazumijevaju: istinsko poznavanje pravog smisla božjih svojstava koja pripadaju samo Allahu i koja se nikome više ne mogu pripisati. Sva ova značenja moraju se postići srcem, znanjem, sigurnom spoznajom i stanjem onoga ko tako izgovara riječi šehadeta, kako bi vatri bilo zabranjeno da ga prži.
Muslim u svome Sahihu navodi predaju u kojoj Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem kaže: ”Ko kaže: ‘Nema boga osim Allaha i porekne druga božanstva koja se obožavaju mimo Allaha, njegovi su krv i imetak zabranjeni, a obračun mu je kod Allaha’”2

Muhammed ibn Abdulvehhab Allah mu se smilovao kaže:
“Gornje riječi najbolje objašnjavaju značenje riječi šehadeta ‘Nema boga osim Allaha’. U njima nije rečeno da će samim izgovorom riječi šehadeta, čovjekova krv i imetak postati zabranjenim, niti je rečeno da će se to postići samo spoznajom njihovog značenja i izgovorom koji to potvrđuje, niti je rečeno da će se to postići obožavanjem samo Allaha koji nema druga; imetak i krv čovjeka neće biti zabranjeni dok uz sve ovo ne porekne druga božanstva mimo Allaha. Ako čak i poslije toga čovjek posumnja ili prestane ovako vjerovati, prestaju mu također krv i imetak biti zabranjeni.”3

Otuda nam još jasnijom postaje neispravnost murdžija koji kažu:
“Vjerovanje (iman) je spoznaja, a nevjerovanje (kufr) neznanje”, ograničavajući se samo na to i odvajajući time djela od vjerovanja.

Općepoznato je da su nevjernici Mekke dobro znali šta je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem zahtijevao od njih tražeći da izgovore “la ilahe illallah”. Zato su se i uzoholili i odbili da to prihvate. Njihovo vjerovanje u Allaha, Jedinog, Koji daje nafaku, život i smrt nije im bilo ni od kakve koristi. Kada im je Allahov Poslanik ﷺ, rekao: “Recite: “Nema boga osim Allaha”! Rekli su:

أَجَعَلَ ٱلْءَالِهَةَ إِلَٰهًا وَٰحِدًا ۖ إِنَّ هَٰذَا لَشَىْءٌ عُجَابٌ

“Zar on da bogove svede na jednog Boga!? To je zaista, nešto veoma čudno!”4

Ako je činjenica da su neuki nevjernici znali šta to znači, zaista začuđuje da neki koji za sebe tvrde da su muslimani, štaviše daije i vjerski autoriteti, iz ovih riječi ne razumiju ni koliko su razumjeli neuki nevjernici! Kako neko može tvrditi da se smisao riječi šehadeta postiže pukim izgovaranjem, bez dubokog vjerovanja srcem i ono što one znače i rada po tome? Prema tome, nikakva dobra nema kod čovjeka od kojega su neuki nevjernici bolje razumjeli značenje riječi la ilahe illallah.

Oni koji tvrde da je dovoljno izgovaranje riječi šehadeta kao dokaz navode hadis u kojem je Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem ukorio Usamu zato što je u borbi ubio onog koji je posvjedočio la ilahe illallah, rekavši mu: ”O Usame, zar si ga ubio nakon što je posvjedočio la ilahe illallah!?” Usame mu odgovori: “To je rekao, kako bi se zaštitio od mene!” Zatim je Poslanik ﷺ ponovio: “Zar si ga ubio nakon što je posvjedočio la ilahe illallah!?” Toliko je to ponavljao da sam poželio, reče Usame, da nisam primio islam prije tog dana”5

Kaže Ibn Baz rahimehullah u komentaru ovog hadisa: “Naprotiv, onaj ko je bio poznat po širku i obožavanju kaburova, takvom ne koristi izgovaranje: „Nema boga osim Allaha“! Ako je bio poznat po širku vezivanjem za mrtve i traženjem pomoći od njih, poput današnjih mušrika među obožavaocima Bedevija, Husejna, Džejlanija, i obožavaocima drugih, i Ebu Hanife u Iraku, Egiptu, i Šamu i drugima mimo njih, te obožavaocima Ibn Arebija, ovima ništa ne pomaže kad kažu: „Nema boga osim Allaha“. Moraju se pokajati od svog širka, u protivnom će biti ubijeni, i njihovo izgovaranje :„Nema boga osim Allaha“ dok obožavaju nešto drugo mimo Njega neće im koristiti.
To je zato jer su ga poništili svojim širkom i svojim prljavim djelima, poput licemjera u doba Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem. Jedan od njih kaže: “Nema boga osim Allaha” a on je na dnu džehennema, nema nikakve koristi od njih (riječi la ilahe illallah) budući da im se suprotstavio. Zato su obožavaoci idola, kipova i kaburova nevjernici, mušrici, čak i ako kažu: “Nema boga osim Boga” baš kao i licemjeri, s obzirom da to govore jezikom, a poništavaju djelima, to im ne koristi, i zato kaže sallallahu 'alejhi ve sellem: “Onaj koji kaže: Nema boga osim Allaha iskreno iz njegovog srca”, a u drugom hadisu: “zanevjeruje u ono što se obožava mimo Allaha”, ili u još jednom hadisu: “sa ubjeđenjem u srcu”!
Ali da to kaže čineći širk, ne koristi mu – molimo Allaha da nas sačuva.
Kod Allaha je uspjeh.”

Slično ovome su ovaj hadis prokomentarisali i drugi učenjaci, rekavši da se ono što je Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao Usami odnosi na one koji su u osnovi bili nevjernici i mušrici, a ne na one koji čitav svoj život izgovaraju riječi šehadeta, a svojim djelima ih ne potvrđuju.

Stalnoj komisiji za fetve je bilo postavljeno sljedeće pitanje:
Ima ljudi koji ne klanjaju dnevne namaze u potpunosti osim džume namaza, pa kakav je propis kada takva osoba umre? Da li je obaveza muslimanima da ga ukopaju i da mu klanjaju dženazu?

Odgovor: Ako je stvarno tako kao što si rekao, onaj ko ostavi namaz poričući njegovu obavezu je nevjernik po koncenzusu svih muslimana, a ako ga bude ostavljao iz lijenosti uz uvjerenje da je obaveza, takav je isto nevjernik po ispravnijem govoru kod učenjaka, zbog čvrstih dokaza po tom pitanju. Radeći po tom ispravnijem i preferiranom stavu, takav se neće kupati, niti će mu muslimani klanjati dženazu, niti će se ukopati u muslimansko mezarje, nego će se ukopati u drugo, posebno, mjesto daleko od mezara muslimana. Od Allaha je pomoć, i neka je salavat i selam na Allahova Poslanika, njegovu porodicu i ashabe.6

Ove neznalice (oni koji tvrde da je dovoljno izgovoriti riječi šehadeta i/ ili njihova spoznaja) navode također hadis Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem: ”Naređeno mi je da se borim protiv ljudi dok ne posvjedoče da nema istinskog božanstva koje zaslužuje da bude obožavano sem Allaha, da sam ja Allahov Poslanik, uspostave namaz i izdvoje zekat. Kad ovo učine, sačuvali su od mene svoju krv i imetak, osim po pravu islama, a obračun im je kod Allaha’”.7
Da bismo bolje shvatili ovu predaju, najbolje je da pogledamo kako su to shvatili ashabi radijallahu anhum.
Kazuje Ebu Hurejre radijallahu anhu: “Kad je preselio Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem i Ebu Bekr bio halifa, zanevjerovao je od Arapa ko je zanevjerovao. Omer radijellahu 'anhu mu reče: “Kako ćeš se boriti protiv njih kad je Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: ’Poslan sam da se borim protiv ljudi dok ne posvjedoče la ilahe illallah, pa ko to učini, sačuvao je od mene svoju krv i imetak, osim po pravu islama, a obračun mu je kod Allaha?’”. Na to mu Ebu Bekr reče: “Tako mi Allaha, borit ću se protiv svakoga ko razdvaja između namaza i zekata, ta zekat je pravo imetka! Tako mi Allaha, ako mi uskrate povodac deve kojeg su davali Poslaniku sallallahu 'alejhi ve sellem borit ću se protiv njih zbog toga!”
Kaže dalje Omer radijellahu 'anhu: “Tako mi Allaha, vidio sam da je Allah rasprostranio prsa Ebu Bekra ka borbi, i uvidio sam da je on bio u pravu.”8

Vidimo da su ovi otpadnici iz vremena Ebu Bekra radijellahu 'anhu ostavili neke od Allahovih naredbi, izvršavajući ostale, pa se najmudriji, najučeniji i najbolji od ashaba borio protiv njih, a šta reći za one koji su čitav din bacili za leđa, a kriju se iza izgovaranja riječi šehadeta.

Nema sumnje, da je obaveza svakom iole ozbiljnom muslimanu, da se potrudi da nauči i razumije šehadet onako kako su ga shvatili ashabi, i oni iskreni i ispravni poslije njih, kako bi Allaha obožavao onako kako je On Uzvišeni zadovoljan i kako bi njegova krv i imetak na dunjaluku bili zabranjeni, te da bi na ahiretu bio zabranjen vatri.

Naslov i dio teksta su preuzeti iz djela Elwela welbera fil-islam.