By Sedmi hadis
Od Ebu Umameh radijellahu 'anhu da kaže: Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem je rekao: „Nije dozvoljeno prodavati pjevačice, niti ih kupovati, niti išta njima trgovati; njihova zarada je haram.“ I reče: „Zaista je ovaj ajet objavljen u vezi toga:
وَمِنَ ٱلنَّاسِ مَن يَشْتَرِى لَهْوَ ٱلْحَدِيثِ لِيُضِلَّ عَن سَبِيلِ ٱللَّهِ بِغَيْرِ عِلْمٍ وَيَتَّخِذَهَا هُزُوًا أُو۟لَٰٓئِكَ لَهُمْ عَذَابٌ مُّهِينٌ ٦
6 Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna.
Luqman, 6
sve dok nije dovršio citiranje ajeta, a zatim to uslijedio (komentarom): „Tako mi onoga ko me poslao s istinom, neće čovjek podići svoj glas s pjesmom osim da će tada Allah poslati dva šejtana koja se uspnu na njegova ramena, i onda ne prestanu udarati svojim nogama po prsima ovog čovjeka – i pokaza na svoja prsa – sve dok ne bude on taj koji je zašutio.“Hadis je zabilježio Et-Taberani rahimehullah u djelu El-Mu'džemu-l-kebir (8/ 7749, 7805, 7825, 7855, 7861, 7862) s dva puta prispijeća preko El-Kasima ibn ‘Abdurrahmana [rhmla] od Ebu Umameh radijellahu 'anhu .
Rekao je (tj. Albani rahimehullah ): „Bijah naveo ovaj hadis zbog njegova dva puta prispijeća u svom djelu Es-Sahihah pod brojem 2922., a zatim mi se obejanilo da u jednom od njih (seneda) postoji žestoka slaboća, pa sam se povratio od stava da ojačavam ovaj hadis, osim povoda objave citiranog ajeta, jer zaista tome postoje mnoga svjedočenja koja se prenose od većeg broja ashaba, a pomen toga će doći ponaosob u sedmom poglavlju knjige in ša Allah.
Prigodom kraja spominjanja vjerodostojnijh hadisa na ovu temu, tj. i hadisa koji su sahih sami po sebi i onih koji su sahih po osnovi drugih sličnih predaja, mora se spomenuti i jedno važno pitanje s kojim se upotpunjuje korist cijelog izlaganja. Počevši otuda kažem:
Učenjaci hadisa – Allah ih nagradio – su se povodili ozbiljnim naučnim pravilima na putu da sačuvaju ostavštinu vjerovjesnika ovog ummeta, da je sačuvaju zdravom od dodavanja kao i oduzimanja. Dakle, kao što nije dozvoljeno da se kaže za Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem ono što on nije rekao, isto tako nije dozvoljeno da se nipodaštava ono što je sallallahu 'alejhi ve sellem rekao okrećući se tako od njegove upute. Istina je između jednog i drugog, kao što kaže uzvišeni: وَكَذَٰلِكَ جَعَلْنَاكُمْ أُمَّةً وَسَطًا – Isto tako smo od vas učinili srednji ummet…. (2: 143)
Stvar u koju nema sumnje je ostvarenje umjerenosti i sredine između zapostavljanja vjerskih tekstova i pretjerivanja u tome, razvrstavanje između vjerodostojnih i slabih hadisa – da sve to ne opstaje na neznanju ili strasti, već samo putem znanja i slijeđenja Kur'ana i sunneta. Sve može se ostvariti samo ispravnim razumijevanjem vjere od Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem , da bi se razumilo mora se spoznati govor, djelo Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem , kao i šta je drugima potvrđivao ili negirao u njihovim postupcima.
Pa kada je stvar vjere ovakva, onda nije moguće da doživi procvat s njome osim onaj ko je razumije i poznaje nauka o hadisima i hadiskim osnovama, ili najmanje da bude sljedbenik ove uleme i na njihovom menhedžu. Uistinu je pronašao istinu onaj što je kazao:
Sljedbenici hadisa pripadaju Vjerovjesniku iako
nisu s njime bili, njegove uzdahe su doživili.
Upravo ovi sljedbenici Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem se ciljaju u poznatom hadisu – iako postoji razilaženje o potvrđenosti hadisa – gdje stoji: „U svim potonjim nosiće ovo znanje njihovi najpravedniji, time (znanjem) će opovrgavati iskrivljavanje (vjere) onih što pretjeruju, plagiranje ovih koji poništavaju (vjerske tekstove) i tumačenje neznalica.“
Potporu ovom hadisu daje poznati vjerodostojni hadis: „Uistinu, Allah neće uzeti znanje nakon što vam ga je dao tako što će ga iščupati, već će ga uzeti od ljudi tako što će usmrtiti učenjake s njihovim znanjem, pa će ostati ljudi neznalice koji će biti pitani i odgovaraće po svojim mišljenjima, pa će zalutati i druge odvoditi u zabludu.“ (Bilježe Buharija i Muslim)
Zbog toga je rekao šejhu-l-islam Ibn Tejmijje rahimehullah u ‘Medžmu'ul-fetava’ (51:18) : „Kao što se ne razmatra kao ispravan govor onoga ko ne poznaje dokaze u oblasti propisa, isto tako se ne uzima za relevantan govor onoga ko ne poznaje sve puteve u nauci o vjerodostojnosti hadisa. Dakle, obaveza je svakome ko nije učenjak da slijedi ono ko čega je ulema konsenzusom saglasna.“
Rekoh (tj.Albani rahimehullah ) : „Od stvari koje nisu skrivene učenjacima jeste i da je uporište relevantnosti konsenzusa sadržano u riječima Uzvišenog: فَاسْأَلُوا أَهْلَ الذِّكْرِ إِن كُنتُمْ لَا تَعْلَمُونَ – ‘…pitajte učene ako vi ne znate.’ (16:43) Ko nije učenjak i ne poznaje hadis,tj. da razazna vjerodostojan od slabog, nije mu dozvoljeno da istim dokazuje, osim nakon što upita upućene i učevne u toj oblasti. Ovo je, dakle, tekst ajeta. Otuda je još preče da nije dozvoljeno takvome da, sudeći po svom neznanju, označava ispravnim ili slabim neki hadis, kao što su to uradili El-Gazali rahimehullah i drugi od suvremenika priučenih u islamskom pravu. Ciljana stvar koja se traži od ovih priučenih je da ‘ne jašu na svojim glavama’ pa proglase slabim neke vrste hadisa za koje je među učenjacima poznato da su hadisi na nivou dobrog (el-hasena) ili vjerodostojnog s podrškom drugog sličnog (es-sahih li gajrihi), poput šestog hadisa po rednom broju u ovome spisu. U osnovama i pravilima hadisa kod uleme jeste da slab hadis pojačava mnoštvo puteva prispjeća, po osnovi posudbe značenja iz riječi Uzvišenog kada govori o svjedočenju žene : أَن تَضِلَّ إِحْدَاهُمَا فَتُذَكِّرَ إِحْدَاهُمَا الْأُخْرَىٰ – ‘…ako jedna od njih zaboravi da je podsjeti ona druga…’ (2:282)
Nemaju mogućnost zanimanja i primjene ovog pravila osim malobrojni od učevnih koji se zauzmu u izučavanju ove časne nauke, a kamoli da su to u stanju ostali priučeni muslimani. Naime, ovaj nauk zahtjeva prostranu spoznaju hadisa, njegovih puteva prispjeća, kazanih izraza kao i na kojim se mjestima i čime može dokazivati. U ovoj oblasti znanja neće pomoći mnogokad potpomaganje sa sadržajem dijelova hadisa, već samo je na usluzi postojeće znanje pri osobi koja isto izučava duže vrijeme.
Najljepše o ovome pravilu je rekao Ibn Tejmijje rahimehullah , i ujedno isto podržao s znanjem koje mu je Allah podario, rekavši u svome djelu ‘Medžmu'ul-fetava’ (25-26/18) , a čiji sam tekst naveo u svom vlastitom djelu ‘Er-Reddu-l-mufhim: „Slab hadis je u dvije vrste: Prva vrsta je slab koji ne sprečava da se radi po njemu, odnosno to je hadis koji sliči hasenu/dobrom u terminolgiji Et-Tirmizija rahimehullah . Druga vrsta je slab hadis čija slaboća obavezuje da ga se ostavi, a to je zapravo el-vahi ‘posve slabašan’ hadis. Može biti da je neki prenosioc kod učenjaka hadisa označen slabim zbog mnoštva grešaka u hadisu, ali da kod istoga dominira vjerodostojnost u prenošenju pa stoga prenose njegove hadise, dakle, zbog njegove relevantnosti i što se njime podržava dotični hadis, jer brojnost i mnoštvo puteva prispijeća uistinu pojačavaju jedan drugog dotle da se nekada na taj način dospije do znanja. Kada bi bilo da su prenosioci razvratnici i grešnici njihovo prenošenje događaja bi se međusobno pojačavalo, pa kako onda kada su prenosioci pravedni učenjaci (?!!), samo što je pri njima mnogo grešaka kada prenose hadis ! Ovo je primjer ‘Abdullaha ibn Lehi'ah rahimehullah . On je jedan od velikih muslimanskih učenjaka, bio je kadija u Misru i prenio mnogo hadisa, međutim desilo da su njegove kjnige se zapalile, pa je nastavio da prenosi hadise po vlastitom pamćenju i onda su se našle u njegovim hadisima mnoge greške, iako važi za dominantno vjerodostojnost kod njegovih hadisa. Rekao je imam Ahmed: ‘Nekada pišem hadise od nekog prenosioca zbog njegove relevantnosti, poput Ibn Lehi'a.’
Kažem (tj.Albani): „U ovome što prethodi proizilazi jedna jasna koristi za učenika u hadisu u vezi rivajeta prrethodnih učenjaka hafiza hadisa kada prenose hadise sa senedom, ondosno kada se nađe da je sened/lanac prenosilaca slab a zatim ga unatoč tome zabilježe u svojim knjigama. Ta fajda se nalazi u tome da je ovakav slučaj osnovni izvor po kojem se isti tekst smatra relevantnim. Kada se uprate svi prateći putevi jednog hadisa kao i predaje koje ga potvrđuju i jačaju dođe se nekada do izvjesnih koristi u tim hadisam, poput koristi u oblasti odgoja i usmjerenja koje su ispravnog značenja, iako isto ne dopušta bilo kome da odlučno ustvrdi da taj govor pripada Vjerovjesniku sallallahu 'alejhi ve sellem , a što je nadasve poznato kod učenjaka – a nasuprot nekim sljedbenicima strasti u prijašnje i sadašnje vrijeme.
Rekao je hafiz Ibn ‘Abdulberr rahimehullah u svome djelu ‘Et-Temhid’ (58/1): ‘Slab hadis se ne zapostavlja makar se njime ne dokazivalo, jer može se naći da je hadis slabog lanca prenosilaca a ispravnog značenja.'“
Zaključak:
Slab hadis u svome senedu nekada bude ispravnog značenja jer se njegovo značenje podudara sa šerijatskim tekstovima, poput hadisa: „Blago se onome koga zaposli vlastita mahana naspram mahana ljudi.“ Ovakvih hadisa je mnogo, međutim ova činjenica ipak ne dozvoljava da se isti pripiše Vjerovjesniku sallallahu 'alejhi ve sellem .
Takođe može biti da je hadis ispravnog značenja i ispravne građe ujedno zbog predaja koje mu isto svjedoče i pojačavaju, poput ovdje navedenog šestog hadisa kao i nekih prije nj.
Neka ti ovo bude na umu, i ni slučajno da te brbljanje neznalica i sijanje razdora od strane galamdžija odvrati od ovih hadisa, jer smo mi u vremenu kada je mnogo knjiga a malo učevnih i upućenih u knjige, i samo se Allahu na ovo stanje jadimo, a nema stanja niti moći osim uz Allaha.