إِنَّ ٱلَّذِينَ تَوَفَّىٰهُمُ ٱلْمَلَٰٓئِكَةُ ظَالِمِىٓ أَنفُسِهِمْ قَالُوا۟ فِيمَ كُنتُمْ قَالُوا۟ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِى ٱلْأَرْضِ قَالُوٓا۟ أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ ٱللَّهِ وَٰسِعَةً فَتُهَاجِرُوا۟ فِيهَا فَأُو۟لَٰٓئِكَ مَأْوَىٰهُمْ جَهَنَّمُ وَسَآءَتْ مَصِيرًا ٩٧ إِلَّا ٱلْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ ٱلرِّجَالِ وَٱلنِّسَآءِ وَٱلْوِلْدَٰنِ لَا يَسْتَطِيعُونَ حِيلَةً وَلَا يَهْتَدُونَ سَبِيلًا ٩٨ فَأُو۟لَٰٓئِكَ عَسَى ٱللَّهُ أَن يَعْفُوَ عَنْهُمْ وَكَانَ ٱللَّهُ عَفُوًّا غَفُورًا ٩٩

97 Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: "Šta je bilo s vama?" – "Bili smo potlačeni na Zemlji" – odgovoriće. – "Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?" – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište. 98 Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta, 99 Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta.

En-Nisa', 97 - 99

Allah opisuje onoga ko je ostavio hidžru iz zemlje nevjerstva u zemlju islama da je sebi nepravdu nanio (ظالمي أنفسهم), zato što je boravak među nevjernicima zanemarivanje Allahovih granica i propisa, makar bilo da se sprovode obilježja islama, i stoga što je boravak među njima brojčano povećanje njihove mase, pa kada se dogodi slučaj da nevjernici preduzmu rat (protiv nekoga) izvedu sa sobom i muslimane, ili ih silom na to natjeraju. Bilježi imam Buhari rahimehullah u hadisu ‘Ikrime rahimehullah od Ibn ‘Abbasa radijellahu 'anhuma da je rekao: „Neki ljudi od muslimana su u vremenu Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem bili sa mnogobošcima povećavajući njihovu brojnost, pa bi se strijelom opalilo i pogodila bi nekog od njih i usmrtila ga, ili bi bio udaren (sabljom ili kopljem) i ubijen, pa je Allah objavio:

إِنَّ ٱلَّذِينَ تَوَفَّىٰهُمُ ٱلْمَلَٰٓئِكَةُ ظَالِمِىٓ أَنفُسِهِمْ قَالُوا۟ فِيمَ كُنتُمْ قَالُوا۟ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِى ٱلْأَرْضِ قَالُوٓا۟ أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ ٱللَّهِ وَٰسِعَةً فَتُهَاجِرُوا۟ فِيهَا فَأُو۟لَٰٓئِكَ مَأْوَىٰهُمْ جَهَنَّمُ وَسَآءَتْ مَصِيرًا ٩٧

97 Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: "Šta je bilo s vama?" – "Bili smo potlačeni na Zemlji" – odgovoriće. – "Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?" – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište.

En-Nisa', 97

1

Ovi i njima slični su ostavili hidžru sa Vjerovjesnikom sallallahu 'alejhi ve sellem u Medinu, a nisu se bili preselili prije toga u Abesiniju, ostali su u Mekki pa su ih mnogobošci prisilili da izađu sa njima na Bedr kako bi se borili protiv Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem – upravo takvi nemaju opravdanja zbog vlastite snage da učine preseljenje, jer je hidžra iz Mekke u Medinu bila pojedinačno obavezna svakome sposobnom muslimanu, bez razilaženja među muslimanskim učenjacima.

Isti ajet svojim sadržajem ukazuje na vrijednost ashaba. Naime, od najvećih i najboljih njihovih djela jeste što su boravkom i okupljanjem oko Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem povećavali broj njegovih sljedbenika. Otuda je u predaji Ibn ‘Abbasa radijellahu 'anhuma opis zbog kojeg je razloga pokuđen onaj što nije učinio hidžru nakon što je primio islam: „…oni su povećavali masu mnogobožaca“. Dakle, njihov ostanak među mnogobošcima je uvećanje njihove brojnosti, dok je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem u isto vrijeme bio u potrebi za brojnošću o kojoj će prenijeti vijest svome narodu svako ko dođe u Medinu, a čime bi Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem zadobio moć i ugled. Neke neznalice i novotari misle da ne postoji nikakva vrijednost za nekoga ashaba osim u slučaju koga je došao dokaz o pojedinačno njegovoj vrijednosti. Takvi su ustvari nemarni naspram činjenice da ko god je bio u blizini Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem u Medini i hodao po njezinim pijacama lojalan njemu, ustvari povećavao njegovu masu sljedbenika, kada ga vidi posjetilac Medine spomene ga svome plemenu nabrajajući i ostale – da je samo ova puka prisutnost veća kod Allaha od ibadeta pobožnjaka nakon ashaba!

Obaveznost hidžre

Riječi Uzvišenog u ajetu: „ظالمي أنفسهم – koji su se prema sebi ogriješili“ neki učenjaci su protumačili da zulum/nepravda predstavlja kufr, poput El-Begavija i El-Vahidija, tj. smatrali su hidžru iz Mekke u Medinu kod Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem uslovom islama, i da islam nije ispravan bez hidžre, a zatim da je isto derogirano nakon oslobođenja Mekke. Ispravno je da je hidžra obavezna, ali ne i uslov/šart islama, a zbog riječi Uzvišenog u suri El-Enfal:

إِنَّ ٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ وَهَاجَرُوا۟ وَجَٰهَدُوا۟ بِأَمْوَٰلِهِمْ وَأَنفُسِهِمْ فِى سَبِيلِ ٱللَّهِ وَٱلَّذِينَ ءَاوَوا۟ وَّنَصَرُوٓا۟ أُو۟لَٰٓئِكَ بَعْضُهُمْ أَوْلِيَآءُ بَعْضٍ وَٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ وَلَمْ يُهَاجِرُوا۟ مَا لَكُم مِّن وَلَٰيَتِهِم مِّن شَىْءٍ حَتَّىٰ يُهَاجِرُوا۟ وَإِنِ ٱسْتَنصَرُوكُمْ فِى ٱلدِّينِ فَعَلَيْكُمُ ٱلنَّصْرُ إِلَّا عَلَىٰ قَوْمٍۭ بَيْنَكُمْ وَبَيْنَهُم مِّيثَٰقٌ وَٱللَّهُ بِمَا تَعْمَلُونَ بَصِيرٌ ٧٢

72 Oni koji vjeruju, i iseljavaju se, i u borbi na Allahovom putu zalažu imetke svoje i živote svoje, i oni koji daju utočište i pomažu, oni jedni druge nasljeđuju. A onima koji vjeruju, a koji se nisu iselili – vi ne možete, sve dok se ne isele, nasljednici biti. A ako vas zamole da ih u vjeri pomognete, dužni ste im u pomoć priteći, osim protiv naroda sa kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate. – A Allah dobro vidi ono što radite.

El-Enfal, 72

Allah ih (one koji nisu učinili hidžru) naziva vjernicima, ali i oslobađa maticu vjernika obaveze pomoći i lojalnosti prema njima. U ajetu se pomenom ovih vjernika ne cilja na potlačene i nemoćne koji nisu u stanju učiniti hidžru, jer je pomaganje i zaštita njih obaveza matici vjernika, makar bilo da između vjernika i neprijateljskog naroda postoji ugovor. Naime, ograničavanje pomaganja vjernicima koji nisu učinili hidžru u slučaju kada postoji ugovor o nenapadanju sa neprijateljskim narodom je ustvari dokaz da ti vjernici nisu opravdani svojim ostankom i nepremještanjem iz svoje zemlje u zemlju islama.

Hidrža je znak islama

Preseljenje iz Mekke u Medinu bila je pokazatelj islama, te negacija nevjerstva i licemjerstva, odnosno, izostajanje hidžre bila je pokazatelj nevjerstva i licemjerstva, te negacija imana/vjerovanja, ne što je ostvarenje hidžre iman samo po sebi, niti da je neostvarenje hidžre nevjerstvo samo po sebi. Slično ovome je u pogledu džihada u Medini nakon što je propisan obaveznim: njegovo ostavljenje je bilo pokazatelj licemjerstva, a izvršavanje pokazatelj imana. Dakle, onaj ko je bez opravdanja ostavio hidžru u Medinu je bio licemjer/munafik, makar izgovorio riječi islama, a ko je bez opravdanja ostavio džihad (u Medini) u slučaju kada je bio pojedinačno obavezan dotičnome bio je licemjer, makar ispoljio islam.

Propisi licemjera se razlikuju shodno zemlji gdje borave.

Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem je razdvajao (u postupku) između licemjera u Mekki (koji nisu učinili hidžru) i licemjera u Medini, pa je sprovodio jasne propise rata prema licemjerima u Mekki koji boraviše među mušricima, dok je prema licemjerima u Medini koji su živjeli među muslimanima sprovodio jasne propise islama. Dakle, primjenjivao je prema onima koji su bili u Mekki propise rata, od borbe, zarobljavanja, sužanjstva, a propise islama prema onima u Medini, kao zaštićenost života, imetka i djece. Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem se na Bedru borio protiv mnogobožaca među čijim su redovima bili neki koji su primili islam i ostavili hidžru, te ostali u Mekki, pa su ih mnogobošci natjerali sa sobom u borbu. Otuda su isti uzeli (u vanjštini) propise mušrika, pa ih je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem zarobio kao što je zarobljavao mušrike. Upravo stoga je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao ‘Abbasu radijellahu 'anhu kada je zarobljen na Bedru: „Otkupi sebe i dva sina svoga brata.“ Pa ‘Abbas radijellahu 'anhu reče: „Zar ne klanjamo prema tvojoj kibli, i svjedočimo tvoj šehadet?“ Pa reče Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem : „O ‘Abbas, vi ste se raspravljali pa ste izgubili raspravu.“ Pa mu je proučio riječi Uzvišenog:

إِنَّ ٱلَّذِينَ تَوَفَّىٰهُمُ ٱلْمَلَٰٓئِكَةُ ظَالِمِىٓ أَنفُسِهِمْ قَالُوا۟ فِيمَ كُنتُمْ قَالُوا۟ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِى ٱلْأَرْضِ قَالُوٓا۟ أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ ٱللَّهِ وَٰسِعَةً فَتُهَاجِرُوا۟ فِيهَا فَأُو۟لَٰٓئِكَ مَأْوَىٰهُمْ جَهَنَّمُ وَسَآءَتْ مَصِيرًا ٩٧

97 Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: "Šta je bilo s vama?" – "Bili smo potlačeni na Zemlji" – odgovoriće. – "Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?" – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište.

En-Nisa', 97

2

Ko stane u saf mušrika.

U ovome ajetu je dokaz da onaj od muslimana ko stane u redove mušrika s kojima se u ratu, a isti zna to (stanje), makar bio prisiljen – uzima njihov propis u pogledu života i imetka, kao i onaj od muslimana ko ne učini hidžru i ostane boraviti u neprijateljskoj zemlji. Pri tome, njegov puki boravak nije nevjerstvo samo po sebi, kao što je to naveo imam Šafija rahimehullah u djelu ‘El-Umm’.

Miješanje sa mušricima.

Onaj musliman koji se miješa i sjedi sa mnogobošcem, a isti nije u ratu (sa muslimanima), niti postoji između njega i muslimana otvoreno neprijateljstvo i borba – ovakav musliman ne uzima (u vanjštini) propis mnogobožaca, makar bilo da mu je hidžra obavezna. Ovo važi iz razloga što se musliman može biti skupa sa mnogobošcem zbog trgovine, ili zemljoradnje, ili srodstva. S druge strane, predaja koju bilježi Ebu Davud rahimehullah od Semure ibn Džunduba radijellahu 'anhu , da je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: „Ko biva skupa sa mušrikom i stanuje sa njime, on je poput njega.“ 3 Ovaj hadis nije vjerodostojan. Slično ovome je i predaja koju bilježi Et-Taberani rahimehullah da je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: „Ja se odričem svakog muslimana koji je sa mušrikom.“ 4 Nije svako druženje, sjedenje i miješanje od strane muslimana sa mnogobošcem ono što negira iman, nego to biva shodno suštini i vrstu druženja, i s obzirom na miješanje i šta se želi s time.

Kada čovjek opravdava samog sebe za nešto što mu je obavezno.

إِنَّ ٱلَّذِينَ تَوَفَّىٰهُمُ ٱلْمَلَٰٓئِكَةُ ظَالِمِىٓ أَنفُسِهِمْ قَالُوا۟ فِيمَ كُنتُمْ قَالُوا۟ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِى ٱلْأَرْضِ قَالُوٓا۟ أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ ٱللَّهِ وَٰسِعَةً فَتُهَاجِرُوا۟ فِيهَا فَأُو۟لَٰٓئِكَ مَأْوَىٰهُمْ جَهَنَّمُ وَسَآءَتْ مَصِيرًا ٩٧

97 Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: "Šta je bilo s vama?" – "Bili smo potlačeni na Zemlji" – odgovoriće. – "Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?" – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište.

En-Nisa', 97

U ovome ajetu stoji da se ne prihvata tvrdnja sve dok ne postoji za nju dokaz, jer ovi su ustvrdili slabost a nisu takvi bili.
Zaista često duša zavede i obmane čovjeka da ima opravdanje usljed težine šerijatskih obaveza, pa duša zasmisli da je opravdana, međutim nije stvar takva. Zbog toga je Allah rekao (u prijevodu): „…Zar Allahova zemlja nije bila prostrana da se iselite na njoj?…“ S obzirom da njihova opravdanja nisu prihvaćena, Allah je onda spomenuo osnovu o tome da Allah opravdava potlačene, kao što je u Njegovim riječima odmah poslije:

إِلَّا ٱلْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ ٱلرِّجَالِ وَٱلنِّسَآءِ وَٱلْوِلْدَٰنِ لَا يَسْتَطِيعُونَ حِيلَةً وَلَا يَهْتَدُونَ سَبِيلًا ٩٨

98 Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta,

En-Nisa', 98

Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem je pravio razliku između potlačenih koji nisu učinili hidžru i onoga ko je sjedio a bio sposoban da se iseli, pa je dovio za potlačene i dovio je protiv njihovih neprijatelja, kao što se nalazi u hadisu zabilježenom u oba Sahiha – od Ebu Hurejre radijellahu 'anhu da je rekao: „Dok je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem klanjao jaciju, odjednom je nakon što reče ‘Semi’a Allahu limen hamideh’, a prije nego je pao na sedždu, rekao: ‘O Allahu izbavi ‘Ajjaša ibn Ebi Rebi’ah, o Allahu izbavi Seleme ibn Hišama, o Allahu izbavi El-Velid ibni-l-Velida, o Allahu izbavi potlačene vjernike, o Allahu pojačaj Svoju kaznu (plemenu) Mudar, o Allahu daj im sušne godine poput sušnih godina u vremnu Jusufa.5

Boravak sposobnog muslimana među neprijateljima.

Svako ko je primio islam u Mekki prije njezinog oslobođenja, a nije učinio hidžru iz neprijateljske sredine iako je bio sposoban za to, imao je u Mekki propis nevjernika (u vanjštini), a njegova unutrašnjost se prepušta Allahu, osim što je iz toga Allah izuzeo potlačenog muslimana koji nije imao mogućnost da izađe iz Mekke. Zbog toga je Ibn ‘Abbas radijellahu 'anhuma rekao: „Ja i moja majka bili smo od potlačenih, ja od djece, a moja majka od žena.“ 6

Kome je obavezna hidžra?

Allah opisuje slabost potlačenih u Svojim riječima kazavši (u prijevodu) :„…koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta.“
Pod izrazom ‘حيلة – varka, lukavstvo’ se cilja na nemoć čovjeka u vlastitom biću, poput sljepoće, hromosti, neposjedovanja jahalice, ili zbog straha (tj. usljed toga nije bio sposoban i snalažljiv da napravi lukavstvo); takav nije nalazio zbijeg od nevjernika iz Kurejša, niti zaštitu i zaklon od njih. Riječi Uzvišenog: ‘سبيلا Sebilen’ znače put, tj. poznat i siguran put do Medine. Otuda ko ima tri stvari obavezna mu je hidžra:

  • Prva: tjelesna sposobnost uz sačuvanost od mahana poput sljepoće;
  • Druga: pribježište od kurejševićkih nevjernika na način da ga se ne mogu domoći, jer su oni kažnjavali kada se domognu svakoga ko se krenuo pripojiti muslimanima u Abesiniju ili u Medinu;
  • Treća: poznavanje puta do Medine, i da ima uz sebe opskrbu za put. Pri kome se nađe izlika i opravdanje naspram ove tri stvari on je od nemoćnih i potlačenih, a ko je opravdan Allah je s njega uzdigao grijeh:

    فَأُو۟لَٰٓئِكَ عَسَى ٱللَّهُ أَن يَعْفُوَ عَنْهُمْ وَكَانَ ٱللَّهُ عَفُوًّا غَفُورًا ٩٩

    99 Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta.

    En-Nisa', 99

Riječi Uzvišenog (u prijevodu): „…Zar Allahova zemlja nije bila prostrana da se na njoj iselite?…“ su poput Njegovih riječi:

يَٰعِبَادِىَ ٱلَّذِينَ ءَامَنُوٓا۟ إِنَّ أَرْضِى وَٰسِعَةٌ فَإِيَّٰىَ فَٱعْبُدُونِ ٥٦

56 O robovi Moji koji vjerujete, Moja je Zemlja prostrana, zato se samo Meni klanjajte!

El-'Ankebut, 56

U ovome je naznaka da je bio obavezan izlazak iz Mekke, makar bilo i mimo Medine u slučaju nemoći da se u nju dođe. Iz istog ajeta se nadalje zaključuje propisanost hidžre iz zemlje nevjerstva gdje musliman ne može ispoljavati vjeru u zemlju nevjerstva gdje može to činiti, poput hidžre onih koji se iseliše u Abesiniju; onaj ko ovo preduzme broji se u skupinu muhadžira, i doseže nagradu i vrijednost hidžre.

Razlika između zemlje islama i zemlje nevjerstva

Što se tiče razlike između zemlje islama i zemlje nevjerstva, osnova je da se to vraća na vjeru naroda, a ne na njihove vladare. Dakle, ako dominira u narodu i stanovništvu islam, i isti su većina te zemlje, uspostavljaju obilježja vjere u toj zemlji – onda je njihova zemlja muslimanska zemlja, makar vladar bio nevjernik. Nekada zemlja bude muslimanska a njezin vladar nevjernik, poput slučaja nekih zemalja islama u minulim stoljećima kada su neki njihovi vladari upali u očito djelo nevjerstva, kao država Buvejhija u Iraku, ili Ubejdija u Misru i Kajrevanu… a nakada vladar bude musliman a njegovo stanovništvo nevjernici, pa je to zemlja nevjerstva, kao Abesinija nakon što je Nedžašija primio islam…

Šta čini hidžru obligatornom?

Slučaj hidžre ashaba radijellahu anhum iz Mekke u Abesiniju je bio radi ispoljavanja vjere, ne zbog razlike u propisu te dvije zemlje. Otuda hidžra se veže za dvije stvari koje je čine obaveznom:

  • Prvo se tiče ispoljavanja vjere i rada u tome domenu;
  • Drugo se tiče same zemlje.

U vezi rada u domenu ispoljavanja vjere važeći propis jeste: ako se muslimanu zabranjuje ispoljavanje islama, poput učenja ezana i gradnje džamija, obavezna mu je hidžra u zemlju gdje ispoljava obilježja svoje vjere, makar bilo da u zemlji iz koje odlazi žive muslimani nad kojima je zavladao neko ko im zabranjuje ispoljavanje vjere, a da su u zemlji u koju ide stanovnici nevjernici, jer je hidžra radi ispoljavanja obilježja vjere obaveznija od hidžre po osnovi napuštanja zemlje nevjernika. Dočim hidžra zbog same zemlje, ne zbog toga što ne može ispoljavati vjerska obilježja, kao da se iseli iz nevjerničke zemlje u kojoj ispoljava svoju vjeru i njena obilježja u muslimansku zemlju gdje ispoljava vjeru i njena obilježja – ovo je propisano iz razloga boravka među muslimanima.

Otuda, prvo i drugo iseljenje ashaba radijellahu 'anhuma u Abesiniju je bilo radi ispoljavanja i sprovođenja vjere, ne zbog same zemlje jer Abesinija nije bila zemlja islama, dočim je hidžra u Medinu bila radi praktikovanja vjere i same (muslimanske) zemlje ujedno…

Islamski pravnici se razilaze u pogledu hidžre iz zemlje nevjerstva gdje postoji mogućnost ispoljavanja vjere i njenih obilježja, međutim postoje određeni oblici hidžre u vezi čega su saglasni.

Nema razilaženja u vezi obaveznosti hidžre iz zemlje nevjerstva, makar se u njoj ispoljavala vjera islam, u vremenu rata između muslimana i nevjernika – tada nije dozvoljeno muslimanu da boravi među nevjernicima, čak i ako bi mu omogućili sprovođenje vjere, a razlog je što on povećava masu nevjernika i izlaže sebe i svoju porodicu i imetak strijelama i projektilima ispaljenim od strane muslimana. Takođe se ne razilaze pravnici u obaveznosti hidžre kada ne postoji snaga i mogućnost da se ispoljava vjera i njezina obilježja, kako ona koja se tiču Allahovog prava tako i obilježja koja se ogledaju u postupku prema ljudima. Prva grupa obilježja jesu zikrovi, namaz, post, a druga su zekat, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, poziv ljudi u tevhid i sunnet, gradnja džamija, namaz u džematu, ezan, hidžab, puštanje brade…

Ne postoji razilaženje u vezi dozvole i propisanosti hidžre onome ko boravi u zemlji nevjerstva kako bi ih pozivao u islam povodeći se za vjerovjesnicima 'alejhimusselam , čak da se odulji njegov boravak. Allah nije naredio Svome Vjerovjesniku sallallahu 'alejhi ve sellem hidžru osim kada su ga sprečavali u ispoljavanju vjere, njegovom pozivanju i isticanju jednoće njegova Gospodara. Isto su učinili i vjerovjesnici prije njega – nisu napustili zemlju svoga naroda osim i nakon prisile ili straha da će ih kazniti kako su im prijetili.

Ne razilaze se pravnici u propisu zabrane (haram) hidžre iz zemlje islama u zemlju nevjerstva gdje se ne ispoljavaju obilježja islama, naprotiv već se bori (ideološki i na druge načine) protiv islama, makar bilo da će ovakvom hidžrom sačuvati dunjaluk…

Hidžra iz zemlje nevjerstva u kojoj musliman ispoljava svoju vjeru

Islamski učenjaci se razilaze u vezi propisa hidžre iz zemlje nevjerstva u kojoj musliman može sprovoditi svoju vjeru i ispoljavati njezina obilježja javno i privatno. Postoji više govora učenjaka po ovom pitanju ali se sva mogu svesti na dvoje: obaveznost hidžre iz takve zemlje, i neobaveznost.

Međutim, najispravnije jeste sačiniti detaljnu analizu stanja i propisa, iz razloga što boravak muslimana u zemlji nevjerstva ne izlazi iz okvira dva moguća stanja:

Prvo stanje se ogleda u tome da muslimani posjeduju gradove i sela u kojima ispoljavaju svoju vjeru i gdje se očituje njihova snaga i sila, poput gradova, sela i pokrajina koja danas postoje pod upravom nevjerničkih zemalja, kao u Indiji, Sindu ili Rusiji. Tako u Indiji postoje pokrajine i gradovi u kojima su desetine miliona muslimana, a slično i u Rusiji. Ako ovi muslimani ispolje svoju vjeru i obilježja, kako opća tako i posebna, onda im hidžra nije obavezna. Razlog tome je što posjeduju snagu kojom štite svoja obilježja i vjeru, kao i što posjeduju vjerski žar kojim brane svoju vjeru i dunjaluk; ovi nisu griješni sa svojim ostankom makar to bilo pod nevjerničkom državom. Ako su malobrojni i slabi naspram nevjerničke države koja njima upravlja onda će se posvetiti ibadetu i zadovoljiti sa očitovanjem obilježja vjere, i ostaviće džihad naspram nevjerničkog ustrojstva države koja je iznad njih, sve dok ne smognu mogućnost za to, pa kada smognu boriće se kako bi uspostavili među sobom Allahov sud.

Uzimanje nevjernika za zaštitu

Ako nasrne neki nasilnik (na muslimana) a oni nisu u stanju da ga odbiju od sebe, zaštitiće se makar bilo sa nevjernikom, poput stanja (prvih) muslimana iseljenika u Abesiniju kojima nije bio naređen džihad zbog njihove malobrojnosti i slabosti, dok je u isto vrijeme džihad bio naređen muslimanima koji su živjeli u Medini zbog njihove brojnosti i snage. Dakle, nije bilo naređeno stanovnicima Abesinije ono što je bilo naređeneo stanovnicima Medine. Muslimani su ostali u Abesiniji čak nekoliko godina nakon objave ajeta o džihadu – cijelo to vrijeme nad njima su važili prvobitni propisi o ‘puštanju ruke’, isti propisi kojih bijahu obavezni dok su bili u Mekki:

أَلَمْ تَرَ إِلَى ٱلَّذِينَ قِيلَ لَهُمْ كُفُّوٓا۟ أَيْدِيَكُمْ وَأَقِيمُوا۟ ٱلصَّلَوٰةَ وَءَاتُوا۟ ٱلزَّكَوٰةَ فَلَمَّا كُتِبَ عَلَيْهِمُ ٱلْقِتَالُ إِذَا فَرِيقٌ مِّنْهُمْ يَخْشَوْنَ ٱلنَّاسَ كَخَشْيَةِ ٱللَّهِ أَوْ أَشَدَّ خَشْيَةً وَقَالُوا۟ رَبَّنَا لِمَ كَتَبْتَ عَلَيْنَا ٱلْقِتَالَ لَوْلَآ أَخَّرْتَنَآ إِلَىٰٓ أَجَلٍ قَرِيبٍ قُلْ مَتَٰعُ ٱلدُّنْيَا قَلِيلٌ وَٱلْءَاخِرَةُ خَيْرٌ لِّمَنِ ٱتَّقَىٰ وَلَا تُظْلَمُونَ فَتِيلًا ٧٧

77 Zar ne vidiš one kojima je rečeno: "Dalje od boja, već molitvu obavljajte i milostinju dajite!" A kada im bî propisana borba, odjednom se neki od njih pobojaše ljudi, kao što se Allaha boje, ili još više, i uzviknuše: "Gospodaru naš, zašto si nam borbu propisao? Da si nas toga još neko vrijeme poštedio!" Reci: "Uživanje na ovome svijetu je kratko, a onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone; i nikome se od vas ni koliko trun jedan neće učiniti nepravda."

En-Nisa', 77

Drugo stanje se očituje u tome da muslimani žive u nevjerničkoj zemlji kao pojedinci, malobrojni džemati i raštrkane porodice među mnogobošcima – ovakvima je obavezna hidžra, jer se manjina utapa u mnoštvo, i zato što nemaju snage niti poštovanja i dostojanstva. Možda djeca i unuci prihvate kršćanstvo uzrokom boravka njihovih djedova kao manjina među mnogobošcima, a možda ih sve to ponese na imitaciju života, ponašanja i poistovjećivanje sa mnogobošcima u vanjštini – upravo zato što nemaju žestine niti vjerskog žara koja čuva u njihovim dušama uvažavanje sopstvene vjere. Makar bilo da ovi muslimani uspostave svoja obilježja, neminovno je da njihova djeca se utope u nevjerstvo, pa i ako ne bude to slučaj djece, onda kod unuka i onih poslije njih. Ovo važi shodno činjenici da je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem , kada su muslimani zavladali Medinom, poslao po iseljenike u Abesiniju da dođu kod njega, jer su ovi muhadžiri bili malobrojan džemat u odnosu na zemlju s brojnim kršćanskim stanovništvom. Dočim, ako vladar ne sprovodi Allahov sud u oblasti ograničenja, kazni u krivičnim sankcijama, niti u domenu ugovora i međusobnih odnosa, onako kako je Allah naredio u Svojoj knjizi, a pri tome su stanovnici te zemlje muslimani, kao što je slučaj većine muslimanskih zemalja danas, onda nema razilaženja u pogledu vrijednosti napuštanja takve zemlje.

Sažeto iz Et-Tefsiru ve-l-bejan: 973-985