IZMJENA ZAKONA U DRŽAVI I POSLJEDICA ISTOGA NA PROPIS HIDŽRE

Šejh Abdulaziz ibn Merzuk Et-Tarifi

Rekao je Uzvišeni:

إِنَّ ٱلَّذِينَ تَوَفَّىٰهُمُ ٱلْمَلَٰٓئِكَةُ ظَالِمِىٓ أَنفُسِهِمْ قَالُوا۟ فِيمَ كُنتُمْ قَالُوا۟ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِى ٱلْأَرْضِ قَالُوٓا۟ أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ ٱللَّهِ وَٰسِعَةً فَتُهَاجِرُوا۟ فِيهَا فَأُو۟لَٰٓئِكَ مَأْوَىٰهُمْ جَهَنَّمُ وَسَآءَتْ مَصِيرًا ٩٧ إِلَّا ٱلْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ ٱلرِّجَالِ وَٱلنِّسَآءِ وَٱلْوِلْدَٰنِ لَا يَسْتَطِيعُونَ حِيلَةً وَلَا يَهْتَدُونَ سَبِيلًا ٩٨ فَأُو۟لَٰٓئِكَ عَسَى ٱللَّهُ أَن يَعْفُوَ عَنْهُمْ وَكَانَ ٱللَّهُ عَفُوًّا غَفُورًا ٩٩

97 Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: "Šta je bilo s vama?" – "Bili smo potlačeni na Zemlji" – odgovoriće. – "Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?" – reći će meleki, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište. 98 Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta, 99 Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta.

En-Nisa', 97 - 99


U vezi ostvarenja obaveznosti hidžre zbog izmjene zakona u nekoj državi, cijela problematika se vraća na samu suštinu izmjenjenih zakona i propisa, a to može imati dva stanja:

Prvo stanje: da izmjenjeni zakoni ne obuhvate kušnjom sve muslimane niti većinu njih kroz miješanje-sprovođenje tih izmjenjenih/novih zakona, onda muslimanima nije obavezna hidžra iz njihove zemlje uz uslov da su kadri ispoljavati vjeru i njezina obilježja, objašnjavati propis dotičnog vladara i propis u slučaju kada se neko sudi pred sudom koji nije Allahov sud, te da mogu čekati priliku u pogledu svrgnuća vladara shodno stepenima snage, moći i sposobnosti.
Ovo važi s dokazom da su Vjerovjesniku sallallahu 'alejhi ve sellem počeli silaziti objavom ajeti o krivičnim sankcijama, kaznama, te vrstama ugovora po Kur’anu i sunnetu, a istovremeno je u Abesiniji bila grupa njegovih ashaba radijellahu anhum i nad njima se nije sprovodio Allahov sud. Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem im nije naredio da ostave Abesiniju i pripoje se njemu u Medini, niti je korio na ime zakašnjenja Džafera radijellahu 'anhu i druge koji bijahu s njime kada su nakon Hajbera došli iz Abesinije u Medinu, u sedmoj godini po hidžri. Dakle, ostali su u Abesiniji nekoliko godina nakon početka objave ajeta o kaznama i ugovorima.
Takođe, propisi općenito se tiču uglavnom pojedinaca, dočim je njihova vezanost za skupine rijetka, poput propisa o kasami 1 i slično, gdje se takvi propisi neznatno upuštaju u stvar pojedinca kao jedinke. Naime, vjernik je u stvarima koje nose sveobuhvatnu kušnju uglavnom u mogućnosti da sprovede i izvrši šerijatski propis naspram sebe i onih koji su s njime (porodice), poput bračnog ugovora, pitanja nasljedstva, razvoda, pričeka žene, i međusobnih ugovora – dakle, vjernik je uglavnom kadar da izbjegne umiješanost u propise koji su suprotni Allahovom sudu.
Što se tiče djela koja iziskuju šerijatske kazne i sankcije važi osnova da ista se ne čine od strane vjernika, a ako on pak i učini takav prijestup, onda važi sljedeće: niko od učenjaka nije rekao da je od nevjerstva kada musliman nad kojim važi (zbog izvjesnog grijeha) sud sprovođenja šerijatske kazne istu ostavi, ili kada ostavi dojaviti sultanu koji sprovodi Allahov sud da je neko od njegove porodice zaslužio šerijatsku kaznu! Pa kako onda kada šerijatskog vladara uopšte nema!?
Zapravo, svi šerijatski tekstovi koji su došli objavom, kao i govor uleme, se odnose na slučaj kada osoba traži dragovoljno presudu po nečemu što nije Allahov sud, a poput ovoga je i propis vladara koji sprovodi sud i zakon koji nije Allahov.

Drugo stanje: ako izmjenjeni zakon koji je implementiran namjesto Allahovog suda u nekoj muslimanskoj zemlji dotiče generalno svojom kušnjom sve ljude, poput da se primoravaju na te zakone, kažnjavaju zbog nj.ostavljanja i sl., na način da većina ljudi nije mirna i sigurna zbog toga – onda ne bi trebalo da uopšte postoji razilaženje o obaveznosti hidžre iz takve zemlje, makar bilo da su muslimani većinsko stanovništvo te zemlje.
Što se tiče vladara koji propisuje nešto mimo Allahovog šerijata, dozvoljava što je Allah zabranio i zabranjuje što je Allah dozvolio – takav nije vladar musliman na kojeg se odnose vjerski tekstovi o lojalnosti predstavnicima islama, otuda je obaveza muslimanima da takvoga svrgnu ako su to u mogućnosti, a kao su pak nemoćni pa ostanu pod njegovom vladavinom i dominacijom onda takvome vladaru nema prisege na vjernost. Takođe, nije muslimanima obavezno da se izmjeste iz svoje zemlje zbog dotičnog vladara, uz uslov da ispoljavaju vjeru i sprovode njezina obilježja u svojoj zemlji, da naređuju dobro i zabranjuju zlo.
Međutim, ponekada je obavezna hidžra nekoj grupi i(li) pojedincima, ali ne i drugima, iz jedne u drugu zemlju u kojoj se čuva vjera i gdje se ispoljavaju vjerska obilježja. Ovo važi za pojedine, ne i ostale, jer su oni izdvojeni time što ih se uznemirava – remeti život i tlači sprovođenjem sile nad njima. Dokaz tome je naredba Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem nekima ashabima u Mekki da učine hidžru u Abesiniju, dočim nije izašao on sallallahu 'alejhi ve sellem niti neki drugi od vjernika uz njega, jer je imao obećanu zaštitu od svoga Gospodara, te podršku kod nekih u svome narodu, poput Benu Hašima. Otuda je naredio hidžru samo nekima koji nisu imali zaštite pa ih je stizalo paćenje od ruku mušrika. Tada su u mjesecu redžebu, pete godine nakon poslanstva, izašli Osman ibn ‘Affan, njegova supruga Rukajja radijellahu 'anhuma , kći Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem , sa još desetak muškaraca i žena, i Kurejšije su ih, saznavši za to, pratile sve do mora, ali su se ovi ukrcali na brod prije nego su ih mušrici stigli. Razlog njihove hidžre je čuvanje vjere, sprovođenje njezinih obilježja i zaštita vlastitih života; nisu mogli da klanjaju kod Ka’be a htjeli su da praktikuju vjeru i sačuvaju sopstveni život, kao što je rekla Ummu Seleme radijellahu 'anha : „Kada smo došli u zemlju Abesinaca imali smo najboljeg komšiju, Nedžašiju, bili sigurnu u svojoj vjeri i obožavali Allaha.“ 2

Razlog zbog kojeg Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem nije učinio hidžru u Abesiniju
Jedini razlog zbog kojeg Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem nije učinio hidžru sa spomenutim ashabima u Abesiniju jeste što ga je Allah obavijestio da će ga čuvati i pomoći. Samo njime sallallahu 'alejhi ve sellem vjera je postojala u Mekki, okolo nje i dalje od nje, njega sallallahu 'alejhi ve sellem nije niko mogao mijenjati u sprovođenju vjere dok je on mogao mijenjati svakoga u nj.zadaći…sve do sedme godine po hidžri kada je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem poslao po njih (da dođu), nakon što je stvar Vjerovjesnika sallallahu 'alejhi ve sellem postala snažna i ojačala snaga muslimana a slomljena već bila sila mušrička nakon Bedra, Uhuda, Hudejbije, i osvojenja Hajbera, toliko da je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: „Ne znam čemu da se više radujem, osvojenju Hajbera ili dolasku Dža’fera.“ 3 4
U ovome je argument da je dozvoljeno nekom dijelu muslimana da uđe pod zaštitu nemuslimana kada muslimani ne mogu postići snagu kojom bi sačuvali svoju vjeru i živote.
Ajeti o džihadu su bili objavljeni Allahovom Poslaniku sallallahu 'alejhi ve sellem dok su određeni ashabi bili u Abesinji, ali im Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem nije naređivao da se bore u Abesiniji jer su bili malobrojni a vladar je bio pravedan i nadalo se da će prihvatiti islam bez borbe, i uistinu primio je poslije islam. Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem je obavijestio o njegovoj smrti i islamu prije osvojenja Mekke.
U ovoj činjenici je pouka da muslimani prave razliku između mjesta i vremena kada su snažni, odnosno kada su slabi, i da ne poistovjećuju nevjerničku državu koja ne ratuje sa muslimanima, već ih, naprotiv, potpomaže, sa nevjerničkom državom koja ratuje s muslimanima i napada ih. Nedžašija rahimehullah se smatrao pomagačem islama dok je još bio nevjernik; kod njega su našli zaštitu u vremenu slabosti, nije ispoljavao neprijateljstvo niti rat muslimanima, a poslije je primio islam.

Hidžra iz zemlje nevjerstva u kojoj musliman ispoljava svoju vjeru
Islamski učenjaci se razilaze u vezi propisa hidžre iz zemlje nevjerstva u kojoj musliman može sprovoditi svoju vjeru i ispoljavati njezina obilježja javno i privatno. Postoji više govora učenjaka po ovom pitanju ali se sva mogu svesti na dvoje: obaveznost hidžre iz takve zemlje, i neobaveznost.
Međutim, najispravnije jeste sačiniti detaljnu analizu stanja i propisa, iz razloga što boravak muslimana u zemlji nevjerstva ne izlazi iz okvira dva moguća stanja:
Prvo stanje se ogleda u tome da muslimani posjeduju gradove i sela u kojima ispoljavaju svoju vjeru i gdje se očituje njihova snaga i sila, poput gradova, sela i pokrajina koja danas postoje pod upravom nevjerničkih zemalja, kao u Indiji, Sindu ili Rusiji. Tako u Indiji postoje pokrajine i gradovi u kojima su desetine miliona muslimana, a slično i u Rusiji. Ako ovi muslimani ispolje svoju vjeru i obilježja, kako opća tako i posebna, onda im hidžra nije obavezna. Razlog tome je što posjeduju snagu kojom štite svoja obilježja i vjeru, kao i što posjeduju vjerski žar kojim brane svoju vjeru i dunjaluk; ovi nisu griješni sa svojim ostankom makar to bilo pod nevjerničkom državom. Ako su malobrojni i slabi naspram nevjerničke države koja njima upravlja onda će se posvetiti ibadetu i zadovoljiti sa očitovanjem obilježja vjere, i ostaviće džihad naspram nevjerničkog ustrojstva države koja je iznad njih, sve dok ne smognu mogućnost za to, pa kada smognu boriće se kako bi uspostavili među sobom Allahov sud.

Uzimanje nevjernika za zaštitu
Ako nasrne neki nasilnik (na muslimana) a oni nisu u stanju da ga odbiju od sebe, zaštitiće se makar bilo sa nevjernikom, poput stanja (prvih) muslimana iseljenika u Abesiniju kojima nije bio naređen džihad zbog njihove malobrojnosti i slabosti, dok je u isto vrijeme džihad bio naređen muslimanima koji su živjeli u Medini zbog njihove brojnosti i snage. Dakle, nije bilo naređeno stanovnicima Abesinije ono što je bilo naređene stanovnicima Medine. Muslimani su ostali u Abesiniji čak nekoliko godina nakon objave ajeta o džihadu – cijelo to vrijeme nad njima su važili prvobitni propisi o ‘puštanju ruke’, isti propisi kojih bijahu obavezni dok su bili u Mekki:

أَلَمْ تَرَ إِلَى ٱلَّذِينَ قِيلَ لَهُمْ كُفُّوٓا۟ أَيْدِيَكُمْ وَأَقِيمُوا۟ ٱلصَّلَوٰةَ وَءَاتُوا۟ ٱلزَّكَوٰةَ فَلَمَّا كُتِبَ عَلَيْهِمُ ٱلْقِتَالُ إِذَا فَرِيقٌ مِّنْهُمْ يَخْشَوْنَ ٱلنَّاسَ كَخَشْيَةِ ٱللَّهِ أَوْ أَشَدَّ خَشْيَةً وَقَالُوا۟ رَبَّنَا لِمَ كَتَبْتَ عَلَيْنَا ٱلْقِتَالَ لَوْلَآ أَخَّرْتَنَآ إِلَىٰٓ أَجَلٍ قَرِيبٍ قُلْ مَتَٰعُ ٱلدُّنْيَا قَلِيلٌ وَٱلْءَاخِرَةُ خَيْرٌ لِّمَنِ ٱتَّقَىٰ وَلَا تُظْلَمُونَ فَتِيلًا ٧٧

77 Zar ne vidiš one kojima je rečeno: "Dalje od boja, već molitvu obavljajte i milostinju dajite!" A kada im bî propisana borba, odjednom se neki od njih pobojaše ljudi, kao što se Allaha boje, ili još više, i uzviknuše: "Gospodaru naš, zašto si nam borbu propisao? Da si nas toga još neko vrijeme poštedio!" Reci: "Uživanje na ovome svijetu je kratko, a onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone; i nikome se od vas ni koliko trun jedan neće učiniti nepravda."

En-Nisa', 77

Drugo stanje se očituje u tome da muslimani žive u nevjerničkoj zemlji kao pojedinci, malobrojni džemati i raštrkane porodice među mušricima – ovakvima je obavezna hidžra, jer se manjina utapa u mnoštvo, i zato što nemaju snage niti poštovanje i dostojanstvo. Možda djeca i unuci prihvate kršćanstvo uzrokom boravka njihovih djedova kao manjina među mušricima, a možda ih sve to ponese na imitaciju života, ponašanja i poistovjećivanje sa mušricima u vanjštini – upravo zato što nemaju žestine niti vjerskog žara koja čuva u njihovim dušama uvažavanje sopstvene vjere. Makar bilo da ovi muslimani uspostave svoja obilježja, neminovno je da njihova djeca se utope u nevjerstvo, pa i ako ne bude to slučaj djece, onda kod unuka i onih poslije njih. Ovo važi shodno činjenici da je Vjerovjesnik sallallahu 'alejhi ve sellem , kada su muslimani zavladali Medinom, poslao po iseljenike u Abesiniju da dođu kod njega, jer su ovi muhadžiri bili malobrojan džemat u odnosu na zemlju s brojnim kršćanskim stanovništvom. Dočim, ako vladar ne sprovodi Allahov sud u oblasti ograničenja, kazni u krivičnim sankcijama, niti u domenu ugovora i međusobnih odnosa, onako kako je Allah naredio u Svojoj knjizi, a pri tome su stanovnici te zemlje muslimani, kao što je slučaj većine muslimanskih zemalja danas, onda nema razilaženja u pogledu vrijednosti napuštanja takve zemlje (tj. odlaska u zemlju gdje vlada šerijat).
Sažeto iz ‘Et-Tefsiru ve-l-bejan’ : 984-989