Strah je jedan od najodabranijih načina obožavanja Allaha subhanehu we te'ala. Kaže Allah hvaleći one koji se Njega boje:

إِنَّمَا يَعْمُرُ مَسَٰجِدَ ٱللَّهِ مَنْ ءَامَنَ بِٱللَّهِ وَٱلْيَوْمِ ٱلْءَاخِرِ وَأَقَامَ ٱلصَّلَوٰةَ وَءَاتَى ٱلزَّكَوٰةَ وَلَمْ يَخْشَ إِلَّا ٱللَّهَ فَعَسَىٰٓ أُو۟لَٰٓئِكَ أَن يَكُونُوا۟ مِنَ ٱلْمُهْتَدِينَ ١٨

18 Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na Pravome putu.

Et-Tewbe, 18

Čak je upravo taj strah odlika Allahovih najodabranijih robova:

وَمِنَ ٱلنَّاسِ وَٱلدَّوَآبِّ وَٱلْأَنْعَٰمِ مُخْتَلِفٌ أَلْوَٰنُهُۥ كَذَٰلِكَ إِنَّمَا يَخْشَى ٱللَّهَ مِنْ عِبَادِهِ ٱلْعُلَمَٰٓؤُا۟ إِنَّ ٱللَّهَ عَزِيزٌ غَفُورٌ ٢٨

28 I ljudi i životinja i stoke ima, isto tako, različitih vrsta. A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni. Allah je, doista, silan i On prašta.

Fatir, 28

Često je ovaj poticaj na strah od Allaha povezan sa zabranom straha od nekoga drugog. Kaže Uzvišeni:

أَلَا تُقَٰتِلُونَ قَوْمًا نَّكَثُوٓا۟ أَيْمَٰنَهُمْ وَهَمُّوا۟ بِإِخْرَاجِ ٱلرَّسُولِ وَهُم بَدَءُوكُمْ أَوَّلَ مَرَّةٍ أَتَخْشَوْنَهُمْ فَٱللَّهُ أَحَقُّ أَن تَخْشَوْهُ إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ ١٣

13 Zar se nećete boriti protiv ljudi koji su zakletve svoje prekršili i nastojali protjerati Poslanika, i prvi vas napali? Zar ih se bojite? Preče je da se Allaha bojite, ako ste vjernici.

Et-Tewbe, 13

Definicija straha

Kažu učenjaci da je strah očekivanje neželjene stvari putem znanih ili pretpostavljenih indicija.

Strah je osjećaj, a za osjećaje nema obračuna, jer nisu plod slobodne volje, pa kako čovjeku može biti zabranjeno nešto što je prirodna stvar?

Kao odgovor na ovo pitanje možemo reći da su učenjaci strah podijelili u tri vrste:

  1. Strah u tajnosti: tj. strah da će ga neko, bilo ko, pogoditi onime što ne voli, kao što je bolest, nedaća, gubitak djeteta, i slično tome. Takvim strahom se sljedbenici šejtana pribojavaju svojih božanstava:

    إِن نَّقُولُ إِلَّا ٱعْتَرَىٰكَ بَعْضُ ءَالِهَتِنَا بِسُوٓءٍ قَالَ إِنِّىٓ أُشْهِدُ ٱللَّهَ وَٱشْهَدُوٓا۟ أَنِّى بَرِىٓءٌ مِّمَّا تُشْرِكُونَ ٥٤

    54 Mi kažemo samo to da te je neko božanstvo naše zlom pogodilo." "Ja pozivam Allaha za svjedoka" – reče on – "a i vi posvjedočite da ja nemam ništa s tim što vi druge Njemu ravnim smatrate,

    Hud, 54

    U ovaj strah spada da se čovjek pribojava da ga pogodi neka nedaća od mrtvog evlije, džinna, šejtana …

    Ova vrsta straha je od najvećeg ibadeta, i obavezno je da se čovjek na ovaj način ne boji nikoga mimo Allaha. Kada bi se pribojavao ovakvim strahom nekoga drugoga, počinio bi veliki širk, koji izvodi iz Islama.

  2. Ostavljanje nečega što je naređeno iz straha od ljudi, kao što je ostavljanje namaza iz straha od toga šta će mu se reći, ili ostavljanje bilo koje vjerske obaveze iz straha od mogućih posljedica. Šejtan i njegove pristaše pokušavaju ovim strahom zaplašiti Allahove robove i time ih odvratiti od vjere. Ovaj je strah pomenut u ajetu:

    إِنَّمَا ذَٰلِكُمُ ٱلشَّيْطَٰنُ يُخَوِّفُ أَوْلِيَآءَهُۥ فَلَا تَخَافُوهُمْ وَخَافُونِ إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ ١٧٥

    175 To vas je samo šejtan plašio pristalicama svojim, i ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici!

    Alu-Imran, 175

    Kaže imam Ibn Kajjim: “Od spletke Allahovog neprijatelja je da plaši vjernike svojom vojskom i svojim štićenicima da se ne bore protiv njih i da im ne naređuju dobro i zabranjuju zlo, pa kada god se poveća iman roba, nestane straha od šejtanovih štićenika, a kada god mu iman oslabi, poveća se njegov strah od njih.”1

    Ova vrsta straha je mali širk, koji ne izvodi iz vjere, ali biva velikim grijehom.

    Prva vrsta straha je ibadet, a druga od prava ibadeta i stvari koje ga upotpunjavaju.

  3. Prirodni strah, kao što je strah od neprijatelja, zvijeri i slično. Ovakav strah nije ništa neobično za bilo koje Allahovo stvorenje, i Allah 'azze we dželle često spominje ovakav strah i kod vjerovjesnika 'alejhimusselam:

    فَخَرَجَ مِنْهَا خَآئِفًا يَتَرَقَّبُ قَالَ رَبِّ نَجِّنِى مِنَ ٱلْقَوْمِ ٱلظَّٰلِمِينَ ٢١

    21 I Musa iziđe iz grada, ustrašen, iščekujući šta će se desiti. "Gospodaru moj" – reče – "spasi me naroda koji ne vjeruje!"

    El-Kasas, 21

    فَأَوْجَسَ مِنْهُمْ خِيفَةً قَالُوا۟ لَا تَخَفْ وَبَشَّرُوهُ بِغُلَٰمٍ عَلِيمٍ ٢٨

    28 osjetivši od njih u duši zebnju. "Ne boj se!" – rekoše, i obradovaše ga dječakom koji će učen biti.

    Ez-Zarijat, 28

    قَالَا رَبَّنَآ إِنَّنَا نَخَافُ أَن يَفْرُطَ عَلَيْنَآ أَوْ أَن يَطْغَىٰ ٤٥

    45 "Gospodaru naš" – rekoše oni – "bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači."

    Ta-Ha, 45

    Ovo je osjećaj koji je prirodan i ne utiče na iman čovjeka. Ovakav strah ne može biti od mrtvaca, ili bilo koga nemoćnog da sprovede djelo kojeg se pribojava, nego može biti od nečega što se može realno desiti.

Strah, potlačenost i prisila

Ulijevanje straha je uvijek bio metod tirana i opresora kroz ljudsku historiju. Manifestacijom snage i zuluma su činili, i dalje čine, potlačene narode sebi podređenim. Ovakvo stanje islamski Šerijat priznaje i daje mu posebnu pažnju; kaže Uzvišeni:

لَّا يَتَّخِذِ ٱلْمُؤْمِنُونَ ٱلْكَٰفِرِينَ أَوْلِيَآءَ مِن دُونِ ٱلْمُؤْمِنِينَ وَمَن يَفْعَلْ ذَٰلِكَ فَلَيْسَ مِنَ ٱللَّهِ فِى شَىْءٍ إِلَّآ أَن تَتَّقُوا۟ مِنْهُمْ تُقَىٰةً وَيُحَذِّرُكُمُ ٱللَّهُ نَفْسَهُۥ وَإِلَى ٱللَّهِ ٱلْمَصِيرُ ٢٨

28 Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve!

Alu-Imran, 28

Znači li to, onda, da, kada je dopušteno vjernicima pokazati nešto naklonosti prema nevjernicima kako bi se sačuvali od njihovog zla u određenim situacijama, da je dozvoljeno odustati od praktikovanja svoje vjere? Ne, ovo može biti samo u stanju prisile, trenutno, uz uslov da ne preraste u stalno stanje i da bude samo u pojavnoj, vanjskoj, formi; kaže Uzvišeni:

مَن كَفَرَ بِٱللَّهِ مِنۢ بَعْدِ إِيمَٰنِهِۦٓ إِلَّا مَنْ أُكْرِهَ وَقَلْبُهُۥ مُطْمَئِنٌّۢ بِٱلْإِيمَٰنِ وَلَٰكِن مَّن شَرَحَ بِٱلْكُفْرِ صَدْرًا فَعَلَيْهِمْ غَضَبٌ مِّنَ ٱللَّهِ وَلَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ ١٠٦

106 Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika,

En-Nahl, 106

Iz navedenog se da zaključiti da niti strah, niti potlačenost, ne biva opravdanjem za činjenje grijeha ili ostavljanje rada po naredbama, kao što to biva prisila. Razlika između straha i prisile je da se prisila veže za jasno i konkretno djelo ili otvorenu prijetnju, a strah za mogućnost dešavanja nekog djela ili situacije.

Tako vidimo da je današnje opravdavanje za neprimjenu šerijatskih propisa strahom, svejedno na pojedinačnom ili društvenom planu, šejtanova spletka koju plete od davnina. Ako neke propise uslovljene postojanjem šerijatskog vladara nismo u stanju zbog društvenih okolnosti primjeniti, to ne znači da nam je dopušteno da ostavimo ostale propise vjere.

Strah u našem društvu

Žalosna je pojava u muslimanskim sredinama danas da se ono što je od jasne upute Šerijata ostavlja iz straha od prekora od strane nemuslimana, bilo to Šerijatom pohvaljeno ili obavezno, kao što je puštanje brade, dizanje nogavica iznad članaka, praktikovanje namaza na javnom mjestu, višeženstvo, … do mjere da se student ili radni čovjek musliman susteže od klanjanja namaza čitavo vrijeme dok boravi na poslu ili u školi, sve dok se ne vrati kući, a onda naklanja propuštene namaze. Situacija biva više komplikovanom kada nađe “učenjake” koji mu ovaj “stid”2 dopuste, pa čak nazivaju ljude koji obavljaju namaze u školi ili na radnom mjestu i u to pozivaju — “sijačima smutnje i razdora”.

Musliman ne smije ugađati nemuslimanima nauštrb šerijatskih propisa, koliko god nemuslimani negodovali zbog njihove primjene, a njihovo negodovanje je neizbježno:

وَلَن تَرْضَىٰ عَنكَ ٱلْيَهُودُ وَلَا ٱلنَّصَٰرَىٰ حَتَّىٰ تَتَّبِعَ مِلَّتَهُمْ قُلْ إِنَّ هُدَى ٱللَّهِ هُوَ ٱلْهُدَىٰ وَلَئِنِ ٱتَّبَعْتَ أَهْوَآءَهُم بَعْدَ ٱلَّذِى جَآءَكَ مِنَ ٱلْعِلْمِ مَا لَكَ مِنَ ٱللَّهِ مِن وَلِىٍّ وَلَا نَصِيرٍ ١٢٠

120 Ni jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu. Reci: "Allahov put je jedini Pravi put!" A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti odbraniti.

El-Bekare, 120

Zato možemo vidjeti grčevitu borbu za praktikovanje osnovnih vjerskih prava u javnim institucijama, kao što je bio slučaj predavanja za vrijeme džume na Sarajevskom univerzitetu. Da je razlog traženja oslobađanja tog termina bio išta drugo, ne bi se uskovitlala tolika prašina oko njega.

U današnjem vaktu, kada živimo u društvu koje je islamske norme zapostavilo i zaboravilo, pridržavanje za njih zahtijeva hrabrost, ustrajnost i odlučnost. Pošto je praktikovanje osnovnih islamskih obaveza spalo na pojedince koji se svugdje mogu na prste prebrojati, neka znaju oni koji se danas čvrsto drže za uže Islama da ih, ako na njemu ustraju, čeka velika nagrada. Kaže Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem:

بدأ الإسلامُ غريبًا وسيعودُ غريبًا كما بدأ فطُوبِى للغرباءِ، وفي روايةٍ قيل يا رسولَ اللهِ : مَن الغرباءُ؟ قال : الذين يصلحون إذا فسد الناسُ، وفي لفظٍ آخرَ قال : هم الذين يُصلِحون ما أفسد الناسُ من سنتي

“Islam je počeo kao garib (čudan, stran, izniman) i vratiće se kako je i počeo, pa blago li se garibima.”

U drugom rivajetu se kaže:

— Bi rečeno: Allahov poslaniče ko su garibi? Reče: “Oni koji popravljaju (stanje) kada se ljudi pokvare,” a u drugom rivajetu: “Oni su oni koji popravljaju ono što su ljudi pokvarili od mog sunneta.”3