By Kaže Allah Uzvišeni:
مَن كَفَرَ بِٱللَّهِ مِنۢ بَعْدِ إِيمَٰنِهِۦٓ إِلَّا مَنْ أُكْرِهَ وَقَلْبُهُۥ مُطْمَئِنٌّۢ بِٱلْإِيمَٰنِ وَلَٰكِن مَّن شَرَحَ بِٱلْكُفْرِ صَدْرًا فَعَلَيْهِمْ غَضَبٌ مِّنَ ٱللَّهِ وَلَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ ١٠٦
106 Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika,
En-Nahl, 106
Značenje riječi el-ikrah u šerijatskoj terminologiji
Ibn Hazm je, u definiciji prisile, rekao sljedeće: el-ikrah je sve ono što se u jeziku naziva prisilom, a poznato je po osjetilima kao prisila, poput prijetnje smrću ili udarcima (batinama) od strane onoga od koga se nije sigurno da neće izvršiti ono čime prijeti (op.prev. prijetnja je stvarna). 1
Ibn Hadzer je prisilu definisao kao primoravanje drugoga na ono što on ne želi. 2
Vrste prijetnji:
Većina učenjaka usul-l-fikha i islamskih pravnika je podijelila prisilu na dvije vrste:
- Potpuna prisila, ili prisila od koje prisiljeni traži utočište (tj. utočište u onome na što se prisiljava)
- Nepotpuna ili krnjava prisila
Potpuna prisila
Potpuna prisila je ona koja se očituje na samoj prisiljenoj osobi, pri čemu ta osoba nema pri sebi snage niti mogućnosti odabira u odagnjavanju prijetnje, osim da istu odagna činjenjem onoga na što se prisiljava.
Primjer ovakve prijetnje je poput da se nekome prijeti ubistvom ili odsijecanjem nekog organa ili dijela tijela (kao što je ruka, noga) ili žestokim udarcima (batinama) koje vode u propast (op.prev. mogu uzrokovati smrt, besvijest, invaliditet i sl.), ili prijetnja uništavanjem cijelog imetka. Pri tome, kada preovlada u mišljenju onoga ko se prisiljava da će se ono čime mu se prijeti zaista ostvariti, dozvoljeno mu je da učini ono što se od njega traži (pr.neki haram, pa čak i riječi nevjerstva) kako bi (na taj način) odagnao od sebe tu (opisanu) prijetnju. Ovakavo stanje se smatra šerijatski opravdanom nuždom. 3
Bitna odlika ove prisile jeste da kod prisiljenog anulira njegovo zadovoljstvo sa djelom na koje se sili, kao i njegovu mogućnost odabira. Djelo učinjeno pod ovakvom prisilom se šerijatski ne razmatra kao validno, odnosno nad prisiljenim se ne sprovode šerijatske sankcije. Dakle, on se ne poziva na odgovornost za djelo učinjeno pod prisilom.
Nepotpuna prisila
Nepotpuna prisila je prijetnja usmjerena (ka prisiljenoj osobi) na nešto mimo njegovog života ili dijela tijela/organa, poput zastrašivanja udarcima, ili vezivanjem, ili hapšenjem, ili uništavanjem dijela imetka, tj. nečega od imetka (op.prev. razlika od potpune prisile jeste da se potpuna prisila ostvaruje prijetnjom uništenja cijelog/čitavog imetka, dok se u slučaju nepotpune prisile prijeti uništenjam samo nečega od imetka).
Ova vrsta prijetnje anulira kod prisiljenog njegovo zadovoljstvo sa činjenjem onoga na što se prisiljava, međutim ne poništava njegov odabir tog djela (tj.ne anulira njegovu volju na odabir djela na koje se prisiljava), jer u ovakvom stanju ne postoji nužda na (hitro) preduzimanje onoga na što se prisiljava iz razloga što je u mogućnosti da se strpi na ono čime mu se prijeti. 4
(op.prev. Dakle, prisiljeni ima odabir između strpjenja i činjenja onoga na što se prisiljava, dočim je nj. zadovoljstvo sa tim djelom na koje se prisiljava odsutno, tj. nije zadovoljan da to učini.
Upravo je ovo bitna razlika ove dvije vrste prisile: kod potpune prisile dotični nije zadovoljan činjenjem djela na koje se sili niti ima odabir između toga i strpljenja. Preciznije kazano, samo činjenje onoga na što se sili odagnava od njega izvršenje (opisane) prijetnje.
Ovoj vrsti nepotpune prisile se pridodaje i prijetnja hapšenjem oca, sina, žene, sestre majke, brata. Zapravo, među islamskim pravnicima postoji razilaženje u vezi prethodne prijetnje, – da li se ona smatra posebnom vrstom prisile. Hanefijski pravnici ovakvu prijetnju smatraju posebnom vrstom prisile, dok ostali pravnici istu svrstavaju u prethodne dvije, tj.u potpunu ili nepotpunu prisilu. 5
Rekao je Ibn Kudameh, rahimehullah: „Ako mu bude zaprijećeno kažnjavanjem djeteta, – neki kažu da to nije potpuna prisila jer se šteta (te prijetnje) ostvaruje na drugome (ne na samom prisiljenom). Međutim, preče je da se to smatra potpunom prisilom, jer je isto kod prisiljenog veće nego da mu se otme sav imetak, a prijetnja oduzimanjem cijelog imetka se ubraja u potpunu prisilu“
Uslovi prisile
- Da je onaj koji prijeti/prisiljava u stanju da sprovede ono čime prijeti;
- Da je prisiljeni nemoćan da tu prijetnju odagna od sebe bježanjem, dozivanjem u pomoć, suprotstavljanjem ili na drugi način;
- Da kod prisiljenog preovlada (u mišljenju) da će se prijetnja obistiniti ako ne učini što se od njega zahtjeva.
Međutim, treba da se zna sljedeće: iako je dozvoljeno reći riječi nevjerstva ili uraditi takvo djelo usljed prisile, ipak je strpljenje (kod izvršavanja prijetnje) bolje i nagrada za to je veća. Na ovo ukazuju brojni hadisi, a od najpoznatijih je hadis Habab ibnu-l-Ereta radijellahu 'anhu da je rekao Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem:
„Bilo je među onima prije vas da uzmu čovjeka, pa mu se iskopa rupa u zemlji i onda postavi u nju. Zatim se dođe sa testerom i postavi na njegovu glavu i onda prepolovi. I povlačili bi željeznim češljevima (odvajajući) između njegovog mesa i kostiju, – pa ga to ne bi odvratilo od vjere“ 6
Kaže imam El-Kurtubi: „Slučaj ovog čovjeka iz prijašnjih naroda došao je u opisu Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem sa aspekta pohvale i strpljenja na neugodnostima radi Allaha…“ 7
Prihvatanje sabura u ovakvim slučajevima prisile posebno je pritvrđeno u pogledu onoga za kim se obični ljudi povode, i čiji se govori i postupci slijede. Kada bi izgovorio nevjerstvo neko takav iz olakšice, – uz vjerovatnoću da običan narod ne zna suštinu stvari (dozvoljenost takvih riječi u prisili), a to je da je ono što je ispoljio suprotno onome što u sebi nosi, – onda bi takav njegov postupak odveo običan svijet u smutnju. Šta više, nekad ovakav postupak (uglednog/slijeđenog) doseže do toga da je u pogledu njega to haram, iz razloga što uzrokuje nered. 8
U ovom smislu su riječi imama Ahmeda ibn Hanbela rahimehullah kada je upitan o tome može li učenjak postupati po tukji (pretvaranje usljed okolnosti nužde ili prisile): „Ako učenjak odgovara po tukji, a neznalica i dalje ne zna, – pa kada će se onda objelodaniti istina?!“ 9
Comments