By Petak 9. august 1099. godine bio je 29. dan ramazana. Iznenadno Ebu Sa'ad El-Harravi, poznati kadija (islamski sudac) ulazi u glavni mesdžid u Bagdadu i počinje da javno jede ispred svih prisutnih iako je bio ramazan. Putovao je 3 sedmice iz Damaska da bi dostavio vijest o gubitku Jerusalema i razbudio i aktivirao muslimane. Shvatio je da ništa ne bi privuklo više pažnje nego da pojede nešto u toku dana ramazana (Putnik nije dužan da posti). Narod Bagdada je počeo da plače radi izgubljenog svetog grada. El-Haravi je iznjeo ovaj slučaj pred tadašnjeg halifu muslimana, mladog čovjeka pod imenom El-Mustazir. Halifa je obećao da će sazvati skup gdje će sagledati moguće načine otpora. Na kraju je to ostalo kao puko obećanje.
Muslimani tog vremena nisu bili u stanju da se odupru jakoj krstaškoj vojsci. Manji turski emiri su redovno vodili ratove jedni protiv drugih ostavljajući gradove i polja u rušinama. Sam halifa nije imao nikakvu stvarnu vlast, bio je poput marionete u rukama turskih generala. Jedinstvo muslimana koje je postojalo u ranim godinama islama je sada bilo poput legende.Na drugoj strani, krstaši su bili jaki, ujedinjeni i odlučni – imali su kvalitete koje su manjkale kod tadašnjih muslimana. Osnovali su četiri križarske države na obalama mediterana i vladali su njima slično kao i svojim europskim kneževinama u Francuskoj i Njemačkoj. Iako su područija Antakije, Jerusalema i Bejruta sada bila etnički čista, ipak većina arapskog ruralnog stanovništva (muslimani, kršćani, kršćani istočne crkve) su ostali unutar osvojenih teritorija. Unutar Jerusalemskog kraljevstva je živjelo oko 300 000 Arapa.
Jedinstven aspekt ove okupacije je bila spora asimilacija križara ka muslimanskoj kulturi. U stoljećima prije križarskih ratova muslimani su bili na začelju naučnih, filozofskih, tehničkih i kulturoloških dosegnuća.
Na drugu stranu Evropa je prolazila kroz patnje srednjeg vijeka. Dok je Evropa živjela u neznanju muslimanski svijet je živio kvalitetnim životom koji je bio nepoznanica u Evropi. Kao što arapski historičar, savremenik križara, kaže:
”Svi oni koji su bili upoznati sa francima (križarima) su ih vidjeli kao životinje, koji su prednjačili samo u hrabrosti i borbenom duhu i ničim mimo toga, baš kao što su životinje sposobnije u snazi i agresivnosti.”
Polahko, kultura muslimana se počela probijati u kulturu okupatora. Dok muslimani nisu mogli ništa da nauče od križara sem nekih evropskih ideja za gradnju dvoraca, križari su počeli da imitiraju ponašanje muslimanskih mještana.
Medicina muslimana, jezik, matematika, poljoprivreda, tehnološka dosegnuća, sve polahko odlazi na zapad posredstvom križarskih osvajanja. Čak i svima poznata igra – šah, koja orginalno potiče iz Perzije biva donešena u Evropu zahvaljujući ovoj okupaciji.
Međutim, križarska okupacija muslimanskih zemalja nije ostvarila utopijsko multi-religijsko društvo kakvo je u svoje vrijeme postojalo u muslimanskoj Španiji (kršćani i Jevreji su mogli živjeti u miru).
Naime, muslimansko stanovništvo je živjelo u stalnom strahu od masakra od strane Evropljana. Za primjer možemo uzeti sirijski grad Ma'ara u kojem su križari novembra 1098. godine masakrirali cjelokupno stanovništvo i otišli u krajnost da su počeli konzumirati i tijela mrtvih. Priče o takvim brutalnostima su polahko budile iz sna muslimanski svijet. Međutim u ranom 10. stoljeću pobjeda je još uvjek izgledala predaleko. Stvari su se počele mjenjati tek 1130. pojavom čovjeka pod imenom Imadu-d-din Ez-Zenki.
izvor: http://lostislamichistory.com/the-crusades-part-2-occupation/
