Ovo je 1. dio od 4 u serijalu krstaški ratovi
Samo nekoliko perioda odzvanjaju i u muslimanskom i kršćanskom svijetu poput perioda krstaških pohoda. Epska borba za područje koje i jedna i druga strana gleda kao svetu zemlju. Ova borba je doprinijela razvoju Europe i Jugozapadne Azije – politički, društveno i na vjerskom planu u stoljećima koja su slijedila. Herojske priče o viteštvu, hrabrosti i odlučnosti su većinom legende.
Muslimanski svijet u 11. vijeku je bio u političkom haosu.  Abasijski halifat koji je otpočeo u 7. vijeku je bio samo sjena svoje prošlosti. Vođen je od strane halife koji je imao samo simboličnu titulu, dok je stvarna moć pripadala turskim vojskovođama poput Seldžuka. Seldžuci su vladali prostorom Anadolije gdje su formirali kraljevstvo koje su nazvali Seldžučki sultanat Rum. Prostori Sirije, Iraka i Perzije takođe nisu bili u sklopu jedne države. Svaka pokrajina, ako ne i svaki grad, je imao svog emira (upravnika) koji je često bio u ratu sa drugim obližnjim emirima. U sjevernoj Africi šiije ismailije su formirale Fatimijsku državu. Fatimije često pokušavaju da osvoje sunijske Seldžučke prostore i da prošire svoju teritoriju. Sukobi između ove dvije strane su se najčešće događali u blizini svetog grada Jerusalema.

 

KRSTAŠKI RATOVI 1. dio: Invazija

Ljubičastom bojom prikazana Bizantija, Roze: Seldžučka teritorija.

Uprkos ovom nejedinstvu na političkom polju Turci uspjevaju da prošire svoje carstvo na području Bizantskog carstva. U bitki na Manzikertu 1071. godine Turci nanose veliki poraz Bizantiji i time preuzimaju  prostor Anadolije, šireći svoju teritoriju sve do samog Konstantinopolja.  1095. godine Bizantski car Aleksios šalje pismo katoličkom papi Urbanu II u Rimu, tražeći pomoć protiv Turaka koji su ubrzano širili svoju teritoriju. Ovo pismo će naposljetku dovesti do puno većih događaja od pukog slanja pojačanja.

Papa Urban II je iskoristio ovo pismo kao izgovor da formira ogromnu vojsku kojom će osvojiti prostore od muslimana i pridodati ih svojoj teritoriji. Sanjao je da formira Latinsko kraljevstvo na prostoru Svete zemlje i da uništi muslimane kao političku i vojnu silu. Na zasjedanju u Klermontu papa Urban II je podigao kršćane da formiraju vojsku koja će marširati na Svetu zemlju. Velika borbena sila sa preko 30 000 ljudi,  žena i djece svih uzrasta je regrutovana i poslana ka Konstantinopolju.

Prvi muslimani koji su morali da se suoče sa križarima su bili Turci u Anadoliji. Seldžučki emir Kilij Arslan je uspio da pobijedi prve križare koji su kročili na njegovu teritoriju, međutim sama mnogobrojnost križara je bila prevelika za tada razjedinjene Turke. Kada su križari prošli kroz Anadoliju, pljačkali su i uzimali ratni plijen i zalihe koje su im bile potrebne, iako je većina populacije na tim područjima bila kršćanska.

Do 1097. godine križari su došli do tvrđave Antakija, koja se nalazi na južnom djelu današnje Turske uz samu granicu sa Sirijom. Grad je branio seldžučki emir Jagi Sijan sa oko 6000 vojnika. U normalnim uslovima 6000 turskih vojnika bi bilo nemoćno naspram križarske vojske od  30 000 ljudi. Ali Antakija je bila gotovo neosvojiva tvrđava. Grad je bio okružen sa jednim od najjačih zidina u muslimanskom svijetu, rijekom i planinama kao i strminom koja je štitila grad od mogućih okupatora. Križarski pohodi su mogli biti završeni ispod zidina ovog grada (da Allah nije odredio drugačije), ali među muslimanima se pojavile dvije stvari: nejedinstvo i izdaja.

Jagi Sijan je poslao pisma svim okolnim gradovima da mu pruže podršku protiv križara, ali stav tadašnjih turskih emira je bio ”svaki čovjek za sebe’. Rijetko da bi iko pomogao rivalnom emiru osim ako ne bi osjetio da je i sam ugrožen. Rezultat toga je bio da su njegovi pozivi bili ignorisani od emira iz Sirije i da je naposljetku i grad Atakija pao pod napadima križara. Neki su čak smatrali da će im koristiti ako grad padne i time se ukloni i sam Jagi Sijan. Uprkos svemu Antakija je možda i mogla i opstati da nije bilo jedne osobe unutar grada.

KRSTAŠKI RATOVI 1. dio: Invazija

Tvrđava u Antakiji pod opsadom.

Čovjek pod imenom Firuz je pravio oklope i bio je zadužen za odbranu kula prilikom napada. Prije dolaska križara optužen je i proglašen krivim za ilegalnu trgovinu od strane emira grada i osuđen da isplati veliku svotu novca. On je odlučio da bi kao osvetu Jagi Sijanu najbolje bilo da pusti križare u grad. U junu 1098. godine, nakon 200 dana opsade, Firuz je pod plaštom mrkle noći pomogao nekolicini križara da kroz njegov prozor uđu u tvrđavu. Ovi križari će otvoriti kapije ostatku križarske vojske. Do jutra cijeli grad će biti izgubljen. Slijedio je masakr dok su na ulicama ubijani muškarci, žene i djeca, i na kraju je cijeli grad zapaljen sve zbog jednog čovjeka koji nije bio zadovoljan presudom.

Sa najbolje utvrđenim gradom sada izvan scene, križari su nastavili da marširaju ka Jerusalemu. Slične izdaje su bile i u svim ostalim gradovima kroz koje su prošli. Emiri su redovno prepuštali svoje komšije na milost i nemilost misleći da time osiguravaju svoju sigurnost.  Većina obalnih gradova je prošuštala križare iz straha da snose iste posljedice slične Antakiji.

7. juna 1099. godine križari stižu do svog cilja, Jerusalema. Grad nije bio u stanju da se zaštiti, samo jednu godinu ranije egipatske šije Fatimije su osvojile Jerusalem od Turaka, šireći šitsku državu na području Sirije. Zidine su bile oštećene i samo je nekoliko stotina vojnika branilo grad bez ikakve nade da će neko doći da im pomogne.

KRSTAŠKI RATOVI 1. dio: Invazija

Ruta prvih križarskih pohoda.

Nakon jednomjesečne opsade, zidine su pale i Jerusalem, mjesto odakle je Allahov Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem učinio Isra i Miradž je palo pod upravu križara. Uslijedio je masakar, preko 70 000 žrtava, muslimana i jevreja biva ubijeno na ulicama. Muslimani su bježali ka Mesdžid-ul-Aksa međutim bili su i tu ubijani. Jedan od kršćanskih spisara se hvalio da je krv muslimana ”dopirala do koljena”. Sam mesdžid biva skrnavljen i opljačkan.  Obližnja kupola biva pretvorena u kršćansku crkvu i po prvi put od vremena Omera ibn El-Hataba radijellahu 'anhu ezan se nije mogao čuti na ulicama Kudsa niti je namaz klanjan u njegovim mesdžidima.

Uprkos ovom šokantnom i odvratnom načinu na koji je osvojeno treće sveto mjesto u islamu (nakon Meke i Medine) reakcija ostatka muslimanskog svijeta je bila razočaravajuća. Proteći će godine prije nego li se učini kakav bitniji napor za oslobađanje grada.

 

izvor: http://lostislamichistory.com/the-crusades-part-1-invasion/

KRSTAŠKI RATOVI 2. dio: okupacija >>