By Leo Trocki (1879-1940) bio je ruski revolucionar i velika figura Oktobarske revolucije 1917., iznad njega je bio jedino Lenjin. Kasnije je bio osnivač i zapovjednik Crvene Armije i narodni komesar za rat, ali u Staljinovo vrijeme je bio isključen iz Partije i deportovan iz Sovjetskog Saveza 1928. Trocki je na kraju ubijen u Meksiku od strane Staljinovog agenta. Njegove ideje su formirale osnovu Trockizma, jednu od bitnijih škola marksističke misli.
Davno prije Ruske revolucije, u septembru 1912, Trocki je bio poslan na Balkan od strane novina “Kievskaya Misl” iz Kijeva kao ratni dopisnik da pokrije Balkanske ratove u Srbiji, Bugarskoj i Rumuniji. Slijedi jedan od članaka koji je Trocki poslao natrag u svoju novine, izvještaj o zločinima počinjenim protiv Albanaca Makedonije i Kosova za vrijeme srpske invazije oktobru 1912.
Ovo mi je rekao jedan moj srpski prijatelj. Zapisao sam skoro od riječi do riječi.
— Tokom rata, imao sam mogućnost – dobru ili lošu, teško je reći – posjetiti Skoplje (Uskub) par dana nakon bitke kod Kumanova. U jeku nervoze izazvane u Beogradu mojim zahtjevom za propusnicom i umjetnih prepreka koje mi je Ministarstvo rata stavilo na put, počeo sam sumnjati da odgovorni za vojne događaje nisu imali čistu savjest i da stvari koje se vjerovatno dešavaju dolje teško skladu sa zvaničnim istinama objavljenim u kumunikeima vlade. Ovaj utisak, ili bolje rečeno zloslutnost, je porasla kada sam se sreo sa jednim oficirom u vozu u Niš, koji je putovao u Skoplje sa naređenjima za Generalštab. Ovaj oficir je bio dobar i pošten momak, koga sam poznavao neko vrijeme. Čim je saznao da sam krenuo za Skoplje i dobio dozvolu da idemo tamo, reagovao je uz otvoreni antagonizam, tvrdeći da nema razloga da iko ko nema posla tamo ide u Skoplje i da vlasti u Beogradu nemaju pojma kakvu štetu čine dopuštajući neovlaštenim licima putovanje tamo, itd. itd. U Vranju, na srpskoj granici, shvativši da nemam namjeru da budem odvraćen od njega, promijenio se njegov ton i počeo je da me priprema detaljno na ono što ću da vidim u Skoplju. “Sve je to strašno neugodno, ali je neizbježno.” I naravno, u njegovom opisu događaja moj prijatelj nije zaboravio spomenuti vladinu politiku iza njih. Moram priznati da sam zbog toga postao još sumnjičaviji. Mislim da zločini, čiji nejasan odjek je procurio do Beograda, ne mogu biti slučajnost, izolovani slučajevi ili izuzeci, ako ih visoki oficir pojašnjava ih kao dio “vladine politike”. Očito su tu umiješane namjere. Ali čija namjera? Vojnih vlasti? Ili vlade? Uskoro sam dobio odgovor na ovo pitanje kada sam stigao u Skoplje.
Strahote su počele čim smo prešli staru srpsku granicu. U pet sati popodne smo se približavali Kumanovu. Sunce je bilo zašlo i tama se povećavala. Ali što je tamnije postajalo, jači je bio kontrast sa strašnim plamenom koji je osvjetljavao nebo. Svuda su bili požari. Cijela albanska sela pretvorena su u stubove plamena — u daljini, u blizini, pa čak i duž željezničke linije. Ovo je bio moj prvi, pravi, autentičan pogled na rat, nemilosrdno obostrano klanje ljudskih bića. Kuće su gorile. Ljudski posjedi koje su im davali njihovi očevi, djedovi i pradjedovi su nestajali u dimu. Požari su se neprestano monotono ponavljali sve do Skoplja. Stigli smo u deset uveče. Izletio sam iz stočnog vagona u kojem sam putovao. Cijeli grad je bio smrtno tih. Nije bilo žive duše na ulicama. Ispred stanice bila je grupa vojnika koja je pravila pijane zvukove. Svi koji su stigli vozom su nestali u mraku i ubrzo sam se našao sam na stanici. Četiri vojnika držala su bajonete u pripravnosti i među njima stajala su dva mlada Albanca sa svojim bijelim kapama od filca na glavi. Pijani narednik – komitadžija – držao je kamu u jednoj ruci, a bocu konjaka u drugoj. Narednik je naredio: “Na koljena!” Skamenjeni Albanci su pali na koljena. “Na noge!” Ustali su. Ovo je ponovio nekoliko puta. Onda je narednik prijeteći i psujući stavio nož na vratove i grudi njegovih žrtava i natjerao ih da piju konjak, a onda … ih je poljubio. Pijan od moći, konjaka i krvi, zabavljao se igrajući se sa njima kao mačka sa miševima. Isti pokreti i ista psihologija iza njih. Ostala tri vojnika, koji nisu bili pijani, stajali su u pripravnosti i brinuli se da Albanci ne pobjegnu ili pokušaju da se odupru, kako bi narednik mogao uživati trenutke radosti. “To su Albanci,” rekao mi je jedan od vojnika bezosjećajno. “Uskoro će im skratiti muke.”
Prestravljen, pobegao sam od grupe. Bilo bi uzaludno da sam pokušao zaštititi Albance. Bilo je dovoljno vojnicima i naredniku da zaplijene oružje Albanaca … I sve to događa baš ispred željezničke stanice gde je moj voz je upravo stigao. Bio sam užasnut i pobjegao sam da ne bih morao čuti vriske boli ili traženje pomoći…
Mrtva tišina vladala je u gradu, ili tačnije, na ulicama. Sve kapije i ulazi su uvijek bili zatvoreni u šest uveče, ali komitadžije su započeli svoj posao u trenutku kada je postalo mračno. Oni su provaljivali u kuće Turaka i Albanaca i radili istu stvar iznova: krali i klali. Skoplje ima 60.000 stanovnika, od kojih su polovina Albanci i Turci. Neki od njih su pobjegli, ali većina ih je još bila tamo. Bili su žrtve noćnih krvoprolića.
Jednog jutra, dva dana prije mog dolaska u Skoplje, stanovnici su uočili leševe bez glava od Albanaca nagomilane ispod glavnog mosta preko Vardara, u samom centru grada. Neki kažu da su lokalni Albanci ubijeni od strane komitadžija. Drugi kažu da je tijela donijela rijeka. U svakom slučaju, bezglave žrtve nisu poginule u borbi.…
Skoplje je ogroman vojni logor. Stanovnici, muslimani posebno, su se sakrili. Samo vojnici se mogu vidjeti na ulicama. Među masama vojnika nalaze se srpski seljaci koji su došli iz cijele Srbije. Pod izgovorom da će sresti svoje sinove i braću, oni su preplavili Kosovo Polje i … opljačkali. Razgovarao sam sa trojicom ovih pljačkaša. Oni su hodali od Šumadije u centralnoj Srbiji do Kosovskog polja. Najmlađi od njih, vispreni mladac, hvalio se da je upucao dva Albanca na Kosovu polju automatskim oružjem. “Zapravo ih je bilo četvorica, ali dvojica su pobjegla.” Njegovi drugovi, stariji i zreliji seljaci, potvrdili su to što je rekao. “Ima jedan problem,” žalili su se, “nismo ponijeli dovoljno novca sa sobom.” Ovdje ima puno volova i konja. Ako vojniku platiš dva dinara (76 kopejki), on će otići do najbližeg albanskog sela i dovesti ti dobrog konja. Možeš dobiti par volova, dobrih, od vojnika za 20 dinara. Masa ljudi iz oblasti Vranja je prodrla u albanska sela i uzela sve što je mogla naći. Seljanke čak nose i vrata i prozore iz albanskih kuća na svojim ramenima.
Prišla su mi dva vojnika. To su bili konjanici iz jedinice koja je razoružala Albance u selima. Jedan od vojnika je pitao gdje može prodati zlatnu liru. Tražio sam da je vidim jer nikad nisam vidio turske novčiće. Vojnik je pogledao okolo pronicljivo i onda je izvadio liru iz svoje tašne, ali način na koji je to uradio je očigledno ukazivao da je imao više novca u torbi i da ne želi da drugi znaju. Kao što znate, turska lira vrijedi 23 franka.
Tri vojnika su prošla. Čuo sam njihov razgovor.
“Ubio sam mnogo Albanaca,” rekao je jedan, “ali nisam našao ni jedan novčić kod njih. Ali kad sam ubio jednu bulu, našao sam kod nje deset zlatnih lira.”
Oni ovdje govore o takvim stvarima sasvim otvoreno, mirno i nedvosmisleno. To je postalo nešto sasvim normalno. Ljudi ne primjećuju velike unutarnje promjene koje su prošli u prvih par dana rata. Kako ljudi ovise o okolnostima! U atmosferi organizirane brutalnosti, ljudi sami postaju brutalni, a da to i ne primjete.
Kolona vojnika maršira glavnom ulicom. Jedan pijani i očigledno mentalno hendikepirani Turčin ih psuje otpozadi. Vojnici stanu, odvuku Turčina do najbliže kuće i upucaju ga na licu mjesta. Onda nastave niz ulicu, i masa ide svojim putem. Stvar je riješena.
U hotelu navečer sretnem kaplara kojeg poznajem. Njegova jedinica nalazi se u blizini Ferizovića [Ferizaja], centra Albanaca u Staroj Srbiji. Kaplar i njegovi vojnici su upravo odvukli težak opsadni top preko Kačaničkog prolaza u Skoplje, odakle je trebalo da bude poslan na Odrin [Adrianopolje/Edirne].
“I šta sad radiš u Ferizoviću među Albancima?” pitam.
“Pečemo piliće i ubijamo Albance. Ali dosta nam je toga,” dodao je uz zijevanje i gestu umora i ravnodušnosti. “Ipak, među njima su i neki vrlo bogati ljudi. Blizu Ferizovića naišli smo na selo, bogato selo, s kućama poput tvrđava. Pa smo ušli u jednu od kuća. Vlasnik je bio bogati starac, koji je imao tri sina. Bilo ih je četvorica, i mnogo žena. Istjerali smo ih iz kuće, žene natjerali da stoje, a klali muškarce pred njihovim očima. Ništa se nije desilo. Žene nisu plakale. Izgledalo je skoro kao da su ravnodušne. Samo su tražile da se mogu vratiti u kuću po svoje stvari. Pustili smo ih. Kada su izašle, donijeli su nam skupe poklone. Onda smo zapalili cijelo mjesto.”
“Ali, kako ste se mogli da se ponašate tako bestijalno?” pitao sam u šoku.
“Tako je, navikneš se. Bilo je trenutaka kad sam se osjećao mučno kada sam morao ubiti nekog starca ili nevinog dječaka. Ali mi smo u ratu, a znaš kada zapovjednik daje zapovijed, moraš poslušati. Mnoge stvari su se dogodile u zadnje vrijeme. Kad smo vozili top do Skoplja, naišli smo na kola s četiri seljaka koji su ležali u njemu, pokriveni do pasa. Osjetio sam jodoform. Bilo je veoma sumnjivo. Zaustavio sam kola i pitao ko su i gdje idu. Šutjeli su i ponašali se kao da ne razumiju srpski. Ali tamo je bio vozač sa njima, cigan, koji je odgovorio da su njih četvorica Albanci koji su učestvovali u bitci na Merdaru, da su ranjeni u noge i vraćaju se kući. Sve je bilo čisto. ‘Izlazite,’ naredio sam. Shvatili su šta će se desiti i odbili su. Šta sam drugo mogao? Uzeo sam bajonet i dokrajčio svu četvoricu, na kolima…”
Upoznao sam drugog momka. Bio je konobar u Kragujevcu, mladić bez posebnih talenata, i nikakav borac. Samo konobar, kao što bi našao svugdje. On je bio u konobarskom sindikatu neko vrijeme i bio je čak i bio sekretar sindikata neko vreme, ali onda je dao ostavku… i sada možeš da vidiš šta su dvije ili tri sedmice rata od njega napravile.
“Postali ste pravi banditi! Ubijaš i kradeš od svih!” uzviknuo sam, udaljujući se od njega sa fizičkim gađenjem.
Desetaru je bilo neugodno. Događaji su mu se očigledno vratili i razmišljao je. Onda, pun ubjeđenja, kao da opravdava sebe, rekao je nešto što je bacilo još gore svjetlo na sve što sam vidio i čuo.
“Ne! Mi smo redovne oružane snage koje štite naše granice i ne ubijaju nikoga ispod dvanaest godina. Ne znam ništa o komitadžijama, vjerovatno je drugačije sa njima, ali ja mogu garantovati za vojsku.”
Kaplar nije htio garantovati za komitadžije. I sigurno nisu štitili nikakve granice. Većina njih su ništarije, razbojnici, izopačeni elementi lumpenproletarijata regrutovani iz taloga društva. Pretvorili su ubistvo, krađu i nasilje u divljački sport. Njihova djela govore tako očigledno protiv njih, da su čak i vojne vlasti bile nervozne zbog krvavih bahinalija u koje se četnička borba degenerisala, i dosegla drastične razmjere. Bez čekanja kraja rata, razoružali su komitadžije i poslali ih kući.
Nisam više imao snage da izdržim atmosferu; nisam mogao disati. Moj politički interes i ogromna moralna radoznalost da vidim šta se dešava je nestala. Sve što je ostalo bila je želja da se što prije pobjegne. I tako sam se opet našao u stočnom vagonu. Zurio sam u beskrajnu Skopsku ravan. Kakvo prostranstvo, tako lijepo, kako lijepo mjesto za život! Ali ne. Ali, šta ti govorim. I ti si imao košmare, ali ja sam ih imao deset puta snažnije otkad sam ovdje. Petnaest minuta nakon što je voz napustio stanicu, vidio sam tijelo kako leži dvjesto koraka od pruge. Nosio je fes. Tijelo je ležalo licem prema zemlji i raširenih ruku. Pedeset koraka bliže tračnicama su dva srpska policajca koji pripadaju jedinici odgovornoj za zaštitu pruge. Pričali su i smijali se, jedan od njih je pokazivao na leš. To je očito bilo njihovo djelo. Samo želim da pobjegnem!
Nedaleko od Kumanova, na livadi pored pruge, vojnici su kopali ogromne jarke na Zemlji. Pitao sam ih šta rade. Rekoše da su kanali za truhlo meso iz 15 do 20 vagona koji čekaju na sporednoj tračnici. Izgleda da se vojnici nisu prijavljivali da bi dobili svoje sledovanje mesa. Sve što im je trebalo, i više, dobili su direktno iz albanskih kuća: mlijeko, sir, med. “U zadnje vrijeme, jeo sam više meda na albanskim kućama nego u cijelom svom životu,” rekao je vojnik kojeg sam poznavao. Svaki dan, vojnici su ubijali volove, ovce, svinje i piliće, jeli šta su mogli, a bacali ostatak. “Ne treba nam meso,” kaže oficir za podršku, “treba nam hljeb. Pisali smo Beogradu stotinama puta, govoreći im da nam ne šalju više mesa, ali oni ne reaguju.”
Dakle, to je situacija na terenu. Meso truli, i volovsko i ljudsko. Sela su se pretvorila u stubove dima. Ljudi “ne ispod dvanaest godina” istrebljuju jedni druge. Svi su se pretvorili u divljake i izgubili svoju ljudskost. U trenutku kada podignete čak i kutak kulise na ovim vojnim podvizima, rat se otkriva više od svega kao grozota.
[Prvi puta objavljeno u: Kievskaja Mysl, Kijev, br. 355, 23 Decembar 1912. Štampano u Balkanski i balkanskaya voyna, u Leo Trotsky, Sočinenia, vol. 6 (Moskva & Lenjingrad 1926), na njemačkom jeziku u Leo Trotzki, die Balkankriege 1912-13 (Essen: Arbiterpresse 1996), p. 297-303.]
Izvor: http://www.albanianhistory.net/1912_Trotsky/index.html
