Kada se pojavio irdža’21 u vrijeme selefa, ustali su protiv njega postojani učenjaci sa dokazom i činjenicama, a oni mimo njih nisu imali zapažen stav. Tome svjedoče biografije i djela koja su nam ostala iz tog perioda, jer kad god se pojavi manjkavost u jednoj od ove dvije osnove: poznavanje dokaza i namjera Šerijata sa jedne strane i činjenični pristup govoru oponenta sa druge strane, dešavaju se veliki kiksevi i nastaje čudno miješanje: ili čineći zlodjelo prema islamu, predstavljajući ga na način kako Allah nije zadovoljan, ili podizanjem vrijednosti oponirajućeg govora putem tolerancije i mehkog odnosa prema njemu uprkos njegovoj ružnoći, a onih koji se odlikuju ovim dvjema osnovama je danas malo, tako da se može vidjeti da neko ko ima šerijatskog znanja dosegne stepen obuhvatnosti u znanju, ali je slab u razjašnjavanju suštine govora oponenata, pa ne može da spozna njihovu suštinu i razotkrije djeliće od kojih je sastavljen, ili se može vidjeti neko ko se zadojio ovim mišljenjima uzrokom svoga malog šerijatskog znanja, te se tako ukaže mješavina u njegovom govoru.

Ovo posljednje je od vrste nekih sljedbenika Kelama22, koji su imali lijepe namjere a ružna djela, uzrokom manjka znanja o šerijatskim dokazima uz njihovo duboko poznavanje osnova ilmul-kelama, pa su željeli braniti vjeru ali im nije išlo u prilog to što imaju malo šerijatsko znanje, a dijelu njih su se uvukle neke nedoumice koje nisu uspjeli od sebe otkloniti, pa se njihovo srce nadojilo njima, a jezik počeo govoriti, jer svaka posuda se nadoji onim što je u njoj.

Kaže imam En-Nehai: “Njihove fitne se za ovaj ummet bojim više od fitne Ezarika23.”24 Istinu je rekao rahimehullah, jer je odustajanje od obligacije poželjno duši, za razliku od haridžija ezarika, i mi danas bolujemo od bježanja od naredbi i hrljenja prema zabranjenim stvarima, uz veću i goru nedaću: opravdavanje i legalizaciju ovog svega od strane onih kod kojih je narušena jedna od ove dvije osnove, a oni se, uz sve ovo, broje u islamiste.

I tako nam se ukazuje ideološki irdža’, koji pokušava da pruži konopac veze između dvije skupine, slično onome što su uradili filozofi koji su se pripisivali islamu između islama i filozofije, pa su ovi novotari htjeli da umanje ružnoću nekih mišljenja i učine ih bezazlenim sa jedne strane, i da odbace ekstremizam (po njihovoj tvrdnji) sa druge strane, da bi nam to rezultiralo, prema njihovom mišljenju, umjerenim islamom.

Mi danas stojimo pred bujicom destruktivnih ideja, pred kojim šerijatski tekstovi stoje kao brana, pa kada ne bude teksta ljudska idejna bujica preplavi, pa tada čovječanstvo postane pukim tragom, pa se povratimo, kao što smo i bili, u duboke tmine.

A ovo se ne može desiti uz postojanje objave, ali objava ne putuje Zemljom, nego je nose “ljudi koji su iskreni u onome čime su se obavezali Allahu, neki od njih su umrli, neki čekaju, a nisu se nimalo promijenili.” (El-Ahzab, 32).
Ideološki irdža’ je vrsta podređenosti i slabosti pred ovim mišljenjima, a njegov nosilac je rob nečemu mimo objave, koji je zarobljenik pretpostavki i fabrikacija, koje nekada budu u ime “interesa” (maslehe), a nekada u ime “raspravljanja ljepšim”, a nekada u ime “kontra ekstremizma i nefleksibilnosti”… do kraja ovih ograničenja i okova, koje su istina kojom se želi laž.

Ideološki irdža’ danas ne iskazuje jasno mišljenja starog irdža’a, nego su se mišljenja ovog starog ugnijezdila u mišljenja ovog novog, ali je rezultat isti, kako je prethodilo, a to je: bježanje od naredbi i hrljenje zabranama 25, i kao što su drevni sljedbenici irdža’a bili po stepenima prema svojim mišljenjima, tako su i sljedbenici idejnog irdža’a slični u mišljenjima.

Od karakteristika ovog ideološkog irdža’a je:

1. Neiskazivanje šerijatskih propisa, tako da onaj koji je pogođen ovom bolešću bježi od opisa “haram”, “kufr”, “širk” za ono što je tako prema šerijatskom tekstu, pa ove šer’ijatske mijenja drugim, novotarskim, izrazima, koji su manje oštri i brutalni, kako tvrdi, prema oponentima ili ljudima uopšteno, pa kaže: “Bolje je to ostaviti” iako zna da je to haram-zabranjeno, ili “postoji razilaženje u pogledu toga” iako je razilaženje odbačeno i ne uzima se u obzir, pa tako se slušaocu da zaključiti da je stvar “lahka i pristupačna”.

2. Nekorištenje šerijatske terminologije, pa u njegovom riječniku nema nevjernika (kafira), grešnika (fasika) i licemjera (munafika), jer ovakvi ne žive na Zemlji, i kao da su oni, kod onih pogođenih ovom bolešću, daleka historija, da ne bi ko pomislio da se želi nametanje ovoga u govoru. Ne, nije to, nego se cilja okretanje od upotrebe ovih termina, koji su šer’ijatski i na koji upućuju tekstovi, na nešto drugo, pa koristi “nemuslimane”, ili “druge”, ili “manjkave” za one koji su glavešine zablude i nemorala u ovom ummetu.

I nije skriveno da se šer’ijatskoj terminologiji ne traži zamjena niti se odustaje od nje, zbog preciznosti značenja i dubine prodornosti. Cijenjeni naučnici, kao Ibn Tejmijje i drugi, su govorili o važnosti korištenja šer’ijatske terminologije, te da to uklanja mnoge poteškoće.

3. Poniznost pred nevjernicima, a oholjenje prema vjernicima: ovime oponiraju Allahovoj (šerijatskoj) volji kada govori o stanju vjernika, pa kaže: “ponizni prema vjernicima” (El-Maide, 45) i kada je naredio Vjerovjesniku sallallahu 'alejhi ve sellem riječima: “O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i strog budi prema njima. Njihovo stanište će biti Džehennem, a on je ružno odredište.” (Et-Tevbe, 37), međutim kod sljedbenika ideološkog irdža’a ćeš naći potpunu prisnost prema nevjernicima i zindicima, mehak govor i tolerantnost, uz strogoću, čvrstinu i oholjenje nad njihovom braćom vjernicima.

4. Sakrivanje nekih šerijatskih tekstova, onih u kojima je prijetnja ili pretpostavljaju da su žestoki, kao što su šerijatske kazne, pa pokušavaju da izostave njihov spomen potpuno, kao da su nepostojeće, uz njihovo isticanje šerijatskih tekstova o obećavanju nagrade, tolerantnosti i oprostu, a Allah oslovljava sljedbenike Knjige riječima: “… zar da vjerujete u dio Knjige, a u dio ne vjerujete? Nema nagrade onome ko učini tako od vas osim poniženja na ovom svijetu, a na Sudnjem danu će biti povraćeni u najžešću kaznu! Nije Allah nemaran prema onome što radite.” (El-Bekare, 58)

5. Pokušaj stajanja na mjestu sastanka između sljedbenika različitih ideologija: tako da jedan od njih stoji i šuti dugo vremena, a ummet oko njega ječi od neprijatelja raznih vrsta i ideologija, i svaki od njih ga grize, a on stoji nepomično, a kada ugleda govor nekog sljedbenika iskrivljene ideje, ili dekadentne ideologije, potrči da izrazi slaganje i ojača ideju, a u isto vrijeme skreće pogled sa iskrivljenja, bilo nevjerničkih, novotarskih ili dekadentnih, pa ljude na njih ne upozorava, te pri tome se desi prevara koja se potkrade prema svim muslimanima: da taj i taj šejh se slaže sa tim i tim, pa je on na dobru, pa tako zadobije odobravanje kod svih ljudi, pa nakon toga ga ne dotakne prekor, a da ljudi neće onome ko ga prekorava opovrgnuti uzevši za preporuku onoga ko je pogođen ideološkim irdža’om od prije.

6. Često spominjanje razilaženja i olakšica: spomen olakšice ljudima i olakšavanje poteškoće je šerijatska obaveza, jer je vjera lahka, međutim da bude u velikom omjeru i da bude namjera od spominjanja razilaženja stalno dokidanje Šerijata, davanje izbora običnom svijetu i poticanje sumnji da je Šerijat protivrječan kod onoga ko nema udjela u vjeri i znanju – to je onda zločin prema vjeri, pa kakva god bila namjera sljedbenika ideološkog irdža’a kod ovakvog olakšavanja ljudima, na pogrešnu je rupu sjeo kada se nageo prema irdža’u kod olakšavanja i pozvao ljude u zindikluk time što im je dao izbor između stvari vjere kojim čovjek u konačnici izađe van okvira islama, jer ko god ima udjela u znanju zna da musliman nema pravo izbora među riječima učenjaka prema vlastitoj strasti, nego mora slijediti slijepo ako je neznalica, a slijediti dokaz ako je znalac.

7. Gubitak pronicljivosti i pokušaj ubacivanja destruktivnih ideja u Šerijat. Doista je od stvari koje su nužne potčinjenosti i idejnoj bijedi, te manjku ponošenja islamskim Šerijatom u svim ograncima života da ovaj bolesnik pogođen intelektualnim irdža’om počne opravdavati projekte iskrivljenih frakcija nadkriljujući ih kišobranom Šerijata, time varajući i vlast i narod, pa ga ovi upitaju, ili se on dobrovoljno ponudi, da pojasni propis rada žene, na primjer, i da je to dozvoljeno kao jedenje meda, iako sljedenici strasti ne ciljaju time na rad žene po sebi, nego ono što je iza toga od izvođenja i upropaštavanja žene muslimanke; da li je iko od učenjaka oponirao njenom radu uz ispunjenje određenih uslova, pa da ovaj bolesnik ustane da bi pojasnio ovaj propis? I mi u Ibn Abbasu radijellahu 'anhuma imamo divan primjer kada ga je pitao čovjek u čijim je očima bila iskra da li se prima pokajanje ubice, pa je rekao: “Ne prima,” a kada ga je pitao čovjek na čijoj je sablji bilo krvi rekao je: “Prima.” Pa su ga oni koji su bili oko njega pitali, a on je rekao. “Znao sam da ako prvom kažem da Allah prima pokajanje da će otići i proliti zabranjenu krv, a da je drugi došao žaleći, pa nisam mu htjeo ubiti nadu.”

I kaže šejh Ahmed Šakir rahimehullah u pogledu ovoga: “Mnogi se ljudi još sjećaju one čudne rasprave koja se razvila u novinama u pogledu razilaženja oko dozvoljenosti davanja položaja sudije ženi. Onaj ko je potakao ovu raspravu je Ministarstvo pravde, kada su im došle neke djevojke koje su dobile svjedočanstva sa Pravnog fakulteta, pa su smatrale da su postale dostojne rada u tužilaštvu, što bi bio uvod u njihovo stizanje do položaja sudije. Pa je ministarstvo smatralo da jednostrano ocijeni ove zahtjeve bez da pita zvanične učenjake.

Pa se počeše učenjaci natjecati u fetvama, i navoditi mišljenja učenjaka povodom ovoga; bilo ih je koji bi spomenuli stav Ebu Hanife o dozvoljenosti ženi primanja funkcije sudije isključivo u pogledu imetaka, a neki bi spomenuli stav koji se pripisuje Ibn Džeriru Et-Taberiju o dozvoli preuzimanja funkcije sudije uopšteno, a neki su spomenuli ispravan stav po kojem se nikako ne dozvoljava ženi funkcija sudije, te da je njena presuda uopšteno ništavna, u imetcima i mimo njih.

Ministarstvo pravde je pitalo učenjake, pa su odgovorili. A ne znam zbog čega su odgovorili? I kako su bili zadovoljni da odgovore u pitanju izgrađenom na dvije opasne osnove od osnova islama koje su srušili, ili skoro srušili, ljudi u ovom vremenu? A da sam bio od onih koji su bili pitani, ja bih pojasnio osnove, potom bih na to nadogradio odgovor o grani ili granama, jer primanje funkcije sudije od strane žene u ovoj našoj zemlji i vremenu mora biti nakon pojašnjenja Allahovog propisa u pogledu dvije stvari na kojem je a priori izgrađeno:

Prvo: Da li je dopušteno u Allahovom Šerijatu da muslimani u svojim zemljama sude po zakonodavstvu koje je zasnovano na evropskim paganskim iskrivljenim zakonodavstvima, čak zakonodavstvom čiji donosilac nije zainteresovan da li se slaže sa islamskim Šerijatom ili razlikuje? I jasno iskazuju, i ne stide se, da rade na odvajanju države od vjere, a vi to vidite i znate… Pa je li dopušteno muslimanu nakon ovoga da prihvati ovu novu vjeru, mislim novo zakonodavstvo? Ili je li dopušteno ocu da pošalje svoje sinove da se ovome poduče, prihvate, vjeruju u to i rade po tome, bilo dijete muško ili žensko, i bio otac znalac ili neznalica?

Drugo: Da li je dopušteno u Allahovom Šerijatu da djevojke u cvijetu mladosti idu u škole i fakultete da bi učile zakone ili nešto drugo, svejedno bilo dopušteno njegovo učenje ili ne, i da se miješaju momci i djevojke na ovaj pokvaren način koji vidimo, slušamo o njemu i poznajemo njegovo stanje.

Je li dopušteno u Allahovom Šerijatu ovo bezobrazno i pokvareno otkrivanje, koje čista ljudska priroda i ispravna etika odbija, i koje odbacuju sve vjere, uprkos onome što smatraju zavedeni i robovi strasti? Trebamo prvo odgovoriti na ovo, potom da istražujemo nakon toga dalje; pa neka učenjaci odgovore i kažu šta znaju i neka dostave ono što im je naređeno da dostave bez oklijevanja i aljkavosti.

Reći će za mene obožavaoci žena koji vole da se širi bestidnost o vjernicima da sam krut, nazadan, i druge fraze; neka kažu šta hoće, nije mi nikad bilo stalo šta se za mene kaže, nego sam govorio šta mora da se govori.”26

Odužio sam o ovome zato što je to danas rašireno među onima koji traže znanje i slaže se sa strasti prema vlasti i hvalisanju, a šta zna hudi sljedbenik ideološkog irdža’a da onaj ko je ovog stanja neće biti odbačen nakon što se od njega dobije željeno, i poveća se broj njegovih kuditelja, smanji broj njegovih hvalitelja ili ih nestane, a teže od toga je da je Allah taj čija je pohvala lijepa a pokuda ružna, i kada Allah zavoli roba, naredi Džibrilu da ga zavoli, pa ga zavoli, pa dozove meleke i kaže im da Allah voli dotičnog, pa ga volite i vi, pa ga zavole,27 i “ko bude tražio Allahovo zadovoljstvo u srdžbi ljudi, Allah će biti njime zadovoljan i učiniti ljude njime zadovoljnim, a ko bude tražio Allahovu srdžbu putem zadovoljstva ljudi, Allah će se na njega rasrditi i rasrditi ljude prema njemu” 28

Ko se bude držao šerijatskog teksta, i podredi mu svoj um spasit će se ovog irdža’a, uz vezanje za shvatanje ispravnih predvodnika, ne drugih, i udaljavanje od ideoloških novotarija, ili pokušaja usmjeravanja vjere onako kako Allah nije dozvolio i teorijsko znanje da smo u vremenu iskušenja, kao što kaže Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem: “Smutnje kao dijelovi mračne noći, osvanut će čovjek kao vjernik a omrknuti kao nevjernik, i omrknuti kao vjernika, a osvanuti kao nevjernik, prodavat će vjeru za malo dunjaluka.”29 i primjenio ovo teorijsko znanje uz dovu Allahu za ustrajnost, kao što je radio Allahov poslanik kada je često govorio: “Allahu, o Ti koji okrećeš srca i poglede, učvrsti srca na Tvojoj vjeri.” 30 i traži od Allaha lijep završetak.

Molim Allaha za lijep završetak za tebe i mene.