Linguističko značenja riječi “irdža’” je odgađanje ili davanje nade, shodno razilaženju učenjaka u pogledu korijena ove riječi. Izvedenica od toga je riječ “murdžija”, dakle sljedbenik irdža’a.

Irdža’ u značenju odgađanja se navodi u riječima Allaha Uzvišenog:

قَالُوا أَرْجِهْ وَأَخَاهُ وَأَرْسِلْ فِي الْمَدَائِنِ حَاشِرِينَ

“Zadrži (erdžih) njega i brata njegova”, rekoše, “a pošalji u gradove one koji će sakupljati.1

Definicija ‘irdžaa’ u šerijatskoj terminologiji

U šerijatskoj terminologiji se ‘irdžaa’ definiše kao sekta/pravac čiji se korijeni nalaze u drugom stoljeću posle hidžre Allahova posanika sallallahu 'alejhi ve sellem, koja je propagirala mišljenje da djela nisu od vjerovanja, a čvrsto se koncentrisala na djela srca. Ova sekta smatra da je iman samo nešto teoretično, tj. da puko vjerovanje u srcu čini čovjeka muslimanom.

Osnova njihova vjerovanja je da djela ne predstavljaju niti uslov valjanosti niti postojanja imana. Djelo je stavljeno na drugo mjesto u odnosu na iman zato što nije dio njega.

Naziv “murdžija” se koristi za onoga ko za vjerovanje kaže da je ono govor i potvrda bez djela, ili kaže da sa vjerovanjem ne šteti grijeh, kao što sa nevjerstvom ne koristi pokornost.

Znakovi ‘irdžaa’

Ovi zabludjelo mišljenje su iskoristili, bilo u današnici ili u predhodnim generacijama, da u ime vjere pravdaju djela taguta i zulumćara. Tako su od ranih vremena definisani kao “kraljevska vjera”.

U djelu El-bidaje ven-nihaje od Ibn Kesira u 11. tomu na strani 276 piše: “Otišao sam do Me’muna, pa mi reče: “Kako si se probudio, Nadre?” Odgovorih: “U dobrome, Vođo pravovjernih.” On me upita: “Znaš li šta je irdža’?” Ja mu odgovorih: ”Vjera koja se slaže sa kraljevima. Oni time dobivaju dunjalučku dobit i gube od svoje vjere.” On reče: “Istinu si rekao.”

Na drugoj strani, ako se radi o sljedbenicima ehlu-sunneta, prema njima su žestoki i grubi, do te mjere da ih često nazivaju haridžijama i tekfirovcima. Kaže Imam Harb El-Kermani, jedan od šejhova Imama Ahmeda, u svome poznatom djelu Mu’teqadu Ehlus-Sunneh vel-Džema’a:” Od znakova murdžija je da potvaraju sljedbenike Ehlus-Sunneta vel-Džema’ata da su haridžije.”

Ovakve i slične izjave i današnjih i prijašnjih murdžija su rezultat pogrešnog poimovanja imana.

Kao kod svih sekti u islamu, i ova sekta je se podijelila u mnogobrojne frakcije unutar sebe. Šejhul-Islam Ibn Tejmijje usvojim fetvama u 7. tomu na 195. stranici, podjelio murdžije u tri glavne skupine, ali je prvu grupu opet podjelio na dvije, što znači četiri skupine, dok Šehrestani spominje još više skupina murdžija u svome djelu El-Milel ven-Nihel.

Prva skupina: ekstremisti – džehmije

To su ekstremisti murdžija, koji tvrde da je iman samo spoznaja i puko potvrđivanje srcem. Oni su poznati pod imenom džehmije, čiji je osnivač Džehm ibn Safvan. Ovo je najgori vid irdža’a. Ovo posljedično znači da su mušrici, poput Faraona, Hamana i Karuna, čak i sam Iblis, vjernici, jer su svi oni su posjedovali spoznaju Allaha u srcima, ali to ih nije učinilo muslimanima, naprotiv, oni su bili najveći nevjernici, jer nisu to niti jezicima, niti djelima udova potvrdili. Neki učenjaci selefa smatraju ovaku definiciju imana kufrom, a zagovarača ove definicije kafirom.

Kaže šejh Islam Ibn Tejmijje o murdžijama: “Oni koji zagovaraju ono što tvrde Džehm i Salihi, da je psovanje Allaha i Njegova poslanika, ili zastupanje trojstvu i slične riječi kufra, nije unutarnji kufr, nego znakovi vanjskog kufra i da postoji mogućnost da psovač Allaha, ako posjeduje unutrašnje znanje o Allahu i Njegovom jedinstvu, i dalje ostaje vjernik. Ako im iznešeš dokaz iz šerijatskih tekstova da je psovač kafir unutar i u vanjštini, onda kažu da donošenje propisa o nevjerstvu mora biti povezano sa unutrašnim negiranjem. Ovakvo mišljenje je strogo neispravno u Islamu.” 2

Kaže Ibn Kajjim o džehmijskom irdža’u:

“I takav je irdža: ako prihvatiš onoga koji se obožava mimo Allaha, onda postaješ osoba potpunog imana.

Onda pobacaj mushafe u zahod i uništi Plemenitu kuću i mnogo se trudi u grijehu.

Ako još možeš ubij svakog muvahida i trljaj se od popove i sve krstove (radi bereketa).

Vrijeđaj otvoreno Poslanika i sve one koji su prije njega došli.

Ako vidiš kamenje, baci se pred njih (moleći se), čak pred kipove i njihove idole.

I samo priznaj da je Njegov poslanik sa Njegovom objavom Kur’anom došao, onda si ti pravi vjernik i sve što si uradio ti je samo grijeh, a nije kufr.

Ovo je irdža njihovih ekstremista, od svakog džehmije, brata šejtanovog.”

Druga skupina: eš’arije i maturidije

Oni koji govore da je iman djelo srca i da je nedjeljiv, jer je potvrda, kao eš’arije i maturidije.

Ovo mišljenje je neispravno, jer nevjernici potvrđuju srcima i znaju da su Kur’an i Poslanik istina, kao što to znaju i židovi i kršćani. Allah kaže:

الَّذِينَ آتَيْنَاهُمُ الْكِتَابَ يَعْرِفُونَهُ كَمَا يَعْرِفُونَ أَبْنَاءَهُمُ الَّذِينَ خَسِرُوا أَنفُسَهُمْ فَهُمْ لَا يُؤْمِنُونَ

“Oni kojima smo Knjigu dali poznaju Poslanika kao što poznaju sinove svoje; oni koji su sebe upropastili, pa – oni neće vjerovati.”

Znači oni vjeruju u njega srcima.

Allah također kaže:

قَدْ نَعْلَمُ إِنَّهُ لَيَحْزُنُكَ الَّذِي يَقُولُونَ فَإِنَّهُمْ لَا يُكَذِّبُونَكَ وَلَـٰكِنَّ الظَّالِمِينَ بِآيَاتِ اللَّـهِ يَجْحَدُونَ

“Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi.”

Samo potvrđivanje srcima bez izgovaranja jezikom i činjenja djela udovima ne može ih nikad učiniti vjernicima.

Treća skupina: keramije

Murdžije kerramijje, sljedbenici Muhammed ibn Kerrama tvrde da je iman potvrda i priznanje jezikom bez srca, suprotno drugoj grupi.

Nema sumnje da je ova tvrdnja pogrešna, jer licemjeri, koji će biti u najdubljem dubljaku džehennemu, potvrđuju svojim jezicima da nema boga osim Allah i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, ali to ne potvrđuju u srcima. Allah Uzvišeni kaže:

إِذَا جَاءَكَ الْمُنَافِقُونَ قَالُوا نَشْهَدُ إِنَّكَ لَرَسُولُ اللَّـهِ وَاللَّـهُ يَعْلَمُ إِنَّكَ لَرَسُولُهُ وَاللَّـهُ يَشْهَدُ إِنَّ الْمُنَافِقِينَ لَكَاذِبُونَ﴿١﴾اتَّخَذُوا أَيْمَانَهُمْ جُنَّةً فَصَدُّوا عَن سَبِيلِ اللَّـهِ إِنَّهُمْ سَاءَ مَا كَانُوا يَعْمَلُونَ

“Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: ‘Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik!’ – I Allah zna da si ti, zaista, Njegov poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi lašci. Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahova puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju!” (Munafiqun: 1,2)

Allah dalje o njima kaže:

يَقُولُونَ بِأَفْوَاهِهِم مَّا لَيْسَ فِي قُلُوبِهم وَاللَّـهُ أَعْلَمُ بِمَا يَكْتُمُونَ

“… jer su ustima svojim govorili ono što nije bilo u srcima njihovim, a Allah dobro zna ono što oni kriju. ( Al Imran:167)

Allah Uzvišeni potvrđuje da je njihov iman samo na jezicima a nije u srcima.

Četvrta skupina: murdžije fekihi

Murdžije fekihi, sunniti hanefije, kao što su bili Ebu Hanife, njegov učitelj Hammad ibn Sulejman i njihovi sljedbenici iz reda kufljanskih murdžija i drugih. Oni su izostavili djela iz suštine imana. To znači da je osoba kod njih musliman samim vjerovanjem u srcu i izgovaranjem kelimej-šehadeta jezikom, bez obzira da li dotična osoba obavlja namaz ili ne, da li posti ili ne, da li obavlja hadž ili ne, da li daje zekat ili ne. Prvi koji je ovo mišljenje zastupio je Hamad ibn Sulejman, učitelj Ebu Hanife.

Da li je Ebu Hanife bio murdžija?

O ovome govori Dr. Galib Ali Avadži profesor na islamskom univerzitetu u Medini detaljno u svome djelu “El-Firekul-Mu’asira ve bejanu mavkifil-Islami minha”, čiji je dio preveden na bosanski jezik na stranici 1076/1078 kaže o Ebu Hanifi:

“Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, smatra da je vjerovanje potvrda srcem i priznanje jezikom, jedno bez drugoga ne koristi, tj. ko potvrdi srcem, a javno to opovrgne jezikom neće biti nazvan vjernikom. Na ovome je stasao pravac hanefija.

Ovo je najbliži murdžijski pravac Ehlus-Sunnetu, jer se sa Ehlis-Sunnetom slažu da grješnik potpada pod Allahovo htijenje i da ne izlazi iz vjerovanja, a suprotstavlja se kod uvrštavanja djela u iman, i njegovog povećavanja i smanjivanja, oni to nisu zastupali. Ovo je poznato prenešeno mišljenje od pravnika i pobožnjaka iz reda murdžija. Ovo mišljenje je zastupao i Ebu Hanife kao i njegovi istomišljenici iz reda kufljanskih pravnika koji su odgađali djelo, tj. nisu ga uvrštavali u suštinu i kakvoću imana. O pripisivanju Ebu Hanife irdžau postoji veliko razilaženje među učenjacima i ono nije skriveno. Da li je Ebu Hanife bio murdžija, kao što su ga neki opisali, ili je bio protiv irdžaa kao što ga opisuju oni koji ga brane, jer se irdža odlikuje popustljivošću u djelima i njihovom neuvrštavanju i odgađanju od pozicije vjerovanja, a Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, dostigao je veliki stepen u interesovanju za drugostepenim pitanjima Vjere što ukazuje da je on posvećivao veliku pažnju djelima, što je u suprotnosti irdžau, pa kako mu se onda može davati epitet irdžaa? Navodi koji se navode u knjizi koja se pripisuje Ebu Hanifi, a naziva se „El-Fikhul-ekber“, sadrže izraze koji jasno ukazuju na njegov irdža. Njegovi branitelji su bili skeptični prema vjerodostojnosti pripisivanja ove knjige njemu, pa čak su izrekli da je to laž. Šehrestani ga je branio i smatrao da je pripisivanje irdžaa Ebu Hanifi prouzrokovano lošim shvatanjem Ebu Hanifinog poimanja o vjerovanju kod mu’tezila i kaderija, tvrdeći da je iman samo potvrda srcem i da se ne povećava i ne umanjuje. Mislili su da on izdvaja djela iz imana, uz to još su murdžije, kao što smatra Šehrestani, svakoga onoga ko im se suprotstavljao nazivali murdžijom. (El-Milel ven-nihal, 1/141)

U stvarnosti, predaje o irdžau Ebu Hanife su mnogobrojne. Većina učenjaka koja je izučavala sekte potvrđuje pripadnost Ebu Hanife irdžau u značenju kojeg smo prethodno spomenuli. Ovo je sasvim potvrđeno. Neće se reći da je Ebu Hanife bio ekstremni murdžija poput džehmija, jer se on sa sljedbenicima Sunneta slagao u mnogim pitanjima ispravnog vjerovanja, pa mak­kar im se suprotstavljao u onom što je spomenuto.

Mnogi hanefijski učenjaci su uložili maksimalan trud da svoje razilaženje sa Ehlis-Sunnetom u pogledu suštine imana predoče kao terminološko. To im nije uspjelo iako se oni pri predočavanju tog razilaženja kao terminološkog oslanjaju na stvarnu usaglašenost između njih i sljedbenika Sunneta u pogledu posljedica onoga ko počini veliki grijeh kod Allaha, Azze ve Dželle. Takav se ne naziva nevjernikom i neće biti osuđen na vječnu patnju u Vatri na Sudnjem danu. Zapravo, on potpada pod Allahovo htijenje, ako hoće oprostit će mu iz Svoje milosti, a ako hoće kaznit će zbog Svoje pravednosti.

Isto tako, slažu se da su djela neophodna, te kada bi rob potvrdio svojim srcem i priznao jezikom, ali ne bi činio djela, zaslužio bi prijekor i kaznu, i bio bi grješnik.

Međutim, svi ovi argumenti ne predočavaju razilaženje kao terminološko, jer sljedbenici Sunneta djela ne izvode iz naziva imana. Ispravni prethodnici (selefu salih) nisu zastupali razlikovanje između djela i vjerovanja.

Ispravni prethodnici ne smatraju da su svi ljudi na jednom stepenu imana i tevhida, a hanefije su rekle o velikim grješnicima da su potpunoga imana; u tome se sa njima prethodnici nisu složili, kao što se oni sa njima ne slažu u stavu oko nepovećavanja i nesmanjivanja imana.”

Najpoznatije murdžije

Najpoznatije murdžije su: El-Džehm ibn Safvan, Ebul-Husejn es-Salihi, Junus es-Semri, Ebu Sevban, El-Husejn ibn Muhamed En-Nedždžar, Gajlan, Muhammed ibn Šebib, Ebu Muaz Et-Tevmeni, Bišr El-Merisi, Muhammed ibn Kiram, Muaktil ibn Sulejman koji je poistovjećivao Allaha sa Njegovim stvorenjima, kao i El-Dževaribi koji su bili ekstremni antropomorfisti.3

Na kraju se može sažeti da se svi spomenuti ogranci irdža’a sastajaju i slažu u jednoj tački: da se iman ne povećava niti smanjuje, i da djelo nije povezano sa imanom. Ovakva ubjeđenja i njihova primjena rezultirala strašnim devijacijama i velikih poremećajima, na primjer: sputavanju sprovođenja akide el-vela’ vel-bera’4, otvaranju puta dvoličnjacima i pomaganju njima, direktno ili indirektno, u rušenju islama i nanošenju štete njegovim sljedbenicima, i mnogim drugim. Allah najbolje zna.