By U ovom drugom dijelu teksta navest ćemo nekoliko primjera ekonomskog porobljavanja, tj. modela kojima Amerika putem poreza, odnosno banaka i kamata porobljava zemlje u razvoju, zemlje koje tek trebaju da stanu na svoje noge, a kojima se nameću uslovi razvoja na osnovu kojih ne počivaju ni same SAD niti druge Europske zemlje.
Kao što je naglašeno prethodno, cilj inostranih banaka jeste da postignu kontrolu nad prirodnim bogatstvima (npr. nafta, dijamanti, plin) kojima obliluju određene zemlje, a to čine svojim poslovanjem na bazi kamate.
Dužnička kriza iz 1980. godina u Latinskoj Americi nastala je na velikim prevarama njujorških i londonskih banaka. To tvrdi peruanski ministar za energiju, Pedro Pablo Kuczinski: „Od 270 milijardi dolara kredita, koji je Latinska Amerika uzela između 1976. – 1981. Godine, Latinska Amerika je uzela samo 8,4% za proizvodne investicije; sav novac je ostao u bankama, nikad nije stigao u Latinsku Ameriku, samo je promjenio knjige”. Studija koju je izradio Hans K. Rasmussen, pokazuje da se od 1980. godine događa odljev bogatstava iz zemalja trećeg svijeta za finansiranje deficita (manjka) u SAD – u i u Britaniji. Sve zemlje u razvoju transferisale su svotu od 100 milijardi u SAD što je omogućilo da vlada Regana finansira najveći deficit u historiji svijeta, a vlada je sebi pripisala lažne „zasluge“ za najduži „mirnodopski oporavak na svijetu“ koji je finansirala pljačkom kapitala zemalja dužnika koje su se zvale „zemlje u razvoju“.
Na sličan način kao Latinska Amerika, doživjelo je sudbinu stanovništvo i Afrike. Naime, Afrika je 1980. godine doživila smrtni udarac za svoj privredni razvoj. Cijene afro – sirovina izražene u dolarima, neprekidno padaju (pamuk, kafa, bakar, željezna ruda), a 1987. godine pale su na nivo 1932. godine za vrijeme najveće svjetske krize. Gubici su iznosili 150 milijardi dolara. Krajem 1982. godine afričke zemlje su zadužene kod banaka SAD, Britanije i Japana 73 milijarde dolara, a krajem 1990. godine taj iznos se popeo na 160 milijardi dolara.
Životni standard za većinski dio Amerikanaca je neprestano opadao i društvo se polarizovalo na siromašne i manjinu veoma bogatih u trgovačkim centrima, kockarnicama Atlantik City –a i hotelskim kompleksima. Vlada je pokrivala gubitke kreditima, smanjivanjem poreza i ogromnim vojnim projektima. Vladin deficit popeo se na 200 milijardi dolara 1983. godine, a u isto vrijeme trgovci obveznicama na Wall Streetu ostvaruju rekordne zarade na kamatama. Otplata kamata na dug američke vlade za 6 godina od 52 milijarde u 1980. godini, popele su se na 142 milijarde 1986. godine. Nažalost, Harvard – poslovna škola je proklamovala novu filozofiju korporacija u ime „efikasnosti“ tržišta. Reganove porezne reforme dovele su do toga da je kompanijama bilo „profitabilnije“ opteretiti se sa velikim kreditima, nego izdavati „dionička prava“ tj. obične dionice. Banke su izdavale zajmove za nekretnine umjesto kredita poslovnim korporacijama. Regan je zakonski podržavao ovaj sistem, koji je omogućio bankama finansijske zloupotrebe za pranje milijardi dolara od rastućeg prometa narkotika u Americi. Firma Regana „Merill Lynch“ bila je optužena za pranje milijardi dolara mafijaškog profita.
Bankarski tajkuni postajali su sve bogatiji, apsolutnom vladavinom monetarnih tokova u Velikoj Britaniji i SAD. Dužničke zemlje su u augustu 1982. godine objavile da više ne mogu u dolarima plaćati svoje kredite (Meksiko, Brazil, Argentina, Nigerija, Kongo, Poljska i Jugoslavija). Ova pljačka zemalja trećeg svijeta enormno je koštala te iste zemlje, uzrokovala je sniženje cijena sirovina i energenata (ugalj, nafta, plin) koje preuzimaju razvijene zemlje na osnovu emitovanih (izdatih) hipotekarnih kredita kojima su se koristile londonske i njujorške banke sa visokim kamatnim stopama.
Comments