TefsirKur'an

U vjeru nema prisile

Od ajeta koji se odnose na slobodu ubjeđenja je i ono što je došlo u riječima Uzvišenog: “Nema prisile u vjeri, pravi put se jasno razlikuje od zablude…”1. Ovaj ajet slijedi ajetul-kursi, koji objašnjava veličinu Njegove moći i potpunost njegovog znanja. Šta je povod objave ovog ajeta, i šta je njegova poruka?

Knjige koje se bave povodima objave pojedinih ajeta i knjige tefsira spominju neke predaje koje su došle u vezi povoda objave ajeta, od kojih je:

Ono što se prenosi od Ibn Abbasa radijellahu 'anhuma da je rekao: “Žena kojoj djeca nisu preživljavala bi se obavezala da ako joj dijete poživi da će ga učiniti židovom. Kada je prognan Benu Nadir, bilo je među njima ensarijskih sinova, pa su rekli: ‘Nećemo ostaviti naše sinove,’ pa je Allah objavio: ‘Nema prisile u vjeri, pravi put se jasno razlikuje od zablude’.”2

Ovaj hadis je osnova onoga što se prenosi u pogledu povoda objave ovog ajeta, zbog svog vjerodostojnog lanca prenosilaca i zbog toga što se nešto poput njega ne prihvata po mišljenju. Ovako se prenosi od Mudžahida, Ibn Džubejra, Ša'bija, Hasana el-Basrija i drugih.

I isto od Ibn Abbasa radijellahu 'anhuma se prenosi da je ovaj ajet objavljen zbog čovjeka od Ensarija koji je imao dva sina kršćanina, a on bio musliman, te je pitao Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem: “Hoću li ih prisiliti, jer oni odbijaju sve, osim da ostanu kršćani?” Pa je Allah objavio ovako. 3

Vahidi prenosi od Mudžahida da je rekao: “Ovaj ajet je objavljen u vezi jednog čovjeka od Ensarija koji je imao crnog roba koji se zvao Sabih, kojeg je prisiljavao da prihvati islam.

Ovo je sažetak onoga što je rečeno u vezi povoda objave ovog ajeta. Takođe su došle druge predaje, koje po značenju ne izlaze izvan okvira spomenutog.

Kada se razjasni ono što je rečeno u povodu objave ovog ajeta, možemo reći da Ibn Kesir spominje u svom Tefsiru da ajet, makar bio objavljen povodom jednog broja Ensarija, se ipak uzima kao opšte pravilo. I ovo što je Ibn Kesir spomenuo je u skladu sa pravilom: “Uzima se u obzir općenitost izražaja, ne posebnost povoda.”

Ovo znači da ajet, iako je objavljen u vezi posebnog događaja koji je naveden, ipak ima uopšteno značenje koje obuhvata sve, te u skladu s tim, nije ispravno prisiljavati ikoga na prihvatanje islama. Ovu uopštenost podržava i ono što prenosi Ibn Ebi Hatim od Useka da je rekao: “Bio sam rob Omera ibn Hattaba, a bio sam kršćanin, pa mi je Omer predlagao da prihvatim islam, a ja sam odbijao. On bi govorio: ‘Nema prisile u vjeri,’ i govorio bi: ‘O, Usek, kada bi prihvatio islam, pomogli bi se tobom u vezi nekih poslova vezanih za muslimane.'”

Ovaj ajet potvrđuje veliko pravilo ove vjere, pravilo slobode ubjeđenja, jer je osnova da ljudi izaberu svoje ubjeđenje svojom voljom, bez fizičke prisile ili pritisaka. Dakle, nije nikako dozvoljeno prisiljavati ikoga da prihvati ovu vjeru, jer prisila je u suprotnosti sa dostojanstvom kojim je Allah odlikovao svakog čovjeka. On kaže: {Mi smo odlikovali sinove Ademove}4.

Zaključujemo da ajet, iako ima poseban povod objave, taj povod nije presudan, niti ograničava njegovo opšte značenje, nego potvrđuje pravilo i očituje ga, i ono što se spominje od povoda objave je samo primjena tog opšteg pravila.

Prenešeno sa:

http://articles.islamweb.net/media/index.php?page=article&lang=A&id=143932