Tukja – pretvaranje – kod šiija

Teza prva: Pojam tukje

Tukja predstavlja pokazivanje suprotno od onoga što se krije¹, a većina Arapa riječ “tukja” izgovara kao “tukah”, zato je došlo u Kur’anu: إلا أن تتقوا منهم تقاة (Osim da se od njih ne pribojavate…)²

A Mufīd definiše tukju kod šiija riječima: “Tukja je skrivanje istine, i skrivanje vjerovanja u istinu, i skrivanje pred oponentima i ostavljanje ispoljavanja onoga što može proizvesti štetu za vjeru ili ovosvjetske interese.”³To jest, tukja predstavlja ispoljavanje ideologije ehlus-sunneta (koju smatraju ništavnom), a krijenje ideologije rafidija, koju smatraju istinom.

Odavde smatra jedan dio ehlus-sunneta da su nosioci ovih ubjeđenja gori od licemjera, jer licemjeri smatraju da je ono što kriju u sebi od nevjerstva neispravno, a ispoljavaju islam iz straha, međutim ovi (tj.šije) smatraju da je ono što skrivaju istina, i da je njihov put put poslanika i imama.⁴

Teza druga: Sa kime biva tukja

Tukja u islamu (tj. kod ehli sunneta) je uglavnom prema nevjernicima, kaže Uzvišeni: إلا أن تتقوا منهم تقاة (Osim da se od njih ne pribojavate…)⁵

Kaže Ibn Džerir Taberi: “Tukja koju je Allah spomenuo u ovom ajetu je od nevjernika, ne od drugih.”⁶

Zato dio prvih generacija smatra da tukje nema nakon što je Allah islam učinio jakim. Rekli su Mu’az ibn Džebel i Mudžahid: “Tukja je bila na početku islama, prije nego što su muslimani imali snagu, a danas je Allah učinio muslimane jakim, i njih se drugi boje.”⁷

Međutim tukja šiija je od muslimana, pogotov od sunnija, do te mjere da oni vide odabrana vremena (tj. vremena prvih generacija) vremenom tukje, kako to tvrdi njihov šejh Mufīd.

Teza treća: Propis tukje

Tukja je olakšica u stanju nužde, zato je Allah Uzvišeni izuzima iz principa prijateljevanja sa nevjericima, pa kaže Uzvišeni: “Neka ne uzimaju vjernici nevjernike za prijatelje pored vjernika, ko to uradi nije kod Allaha ni na čemu, osim ako se od njih pribojavate, a Allah vas opominje Sobom, i Allahu je povratak.”⁸

I složni su učenjaci da je tukja olakšica u stanju nužde, ali ako se odabere rad prema propisu, ne olakšici, da je to bolje. Kaže Ibn Betal: “I saglasni su da onaj koji bude primoran na nevjerstvo, pa odabere smrt, ima veću nagradu kod Allaha.”⁹

Međutim tukja kod šiija je drugačija od toga, ona kod njih nije olakšica nego je jedan od temelja vjere, kao namaz, još i veća. Kaže Ibn Bābevejh: “Naše vjerovanje u pogledu tukje je da je ona obavezna, ko je ostavi je na stepenu ostavljača namaza.”¹⁰

Čak pripisuju Allahovom poslaniku [sallallāhu ‘alejhi ve sellem] da je rekao: “Ostavljač tukje je kao ostavljač namaza.”¹¹

Teza četvrta: Položaj tukje kod šiija

Tukja u vjeri islamu ne predstavlja opšti pravac u ponašanju muslimana, ona je izdvojeno, privremeno stanje, upareno sa nuždom, povezano sa nemoći da se učini hidžra, te prestaje sa prestankom prisile.

Međutim, u šiitskoj ideologiji ona je lična priroda u strukturi ideologije, kaže Ibn Abdullah: “Vi ste na takvoj vjeri koju kad neko sakrije, Allah ga učini ponosnim, a kad je obznani, Allah ga učini poniženim.”¹²

Čak su je šiije učinile – čitavom vjerom, nema vjere onaj koji nema tukje; došlo je u Usūlul-Kāfī i drugim djelima da je Dža’fer ibn Muhammed rekao: “Devet desetina vjere je u tukji i nema vjere onaj koji nema tukje.”¹³

I smatraju ostavljanje tukje neoprostivim grijehom, u rangu sa mnogoboštvom. Kažu njihove predaje: “Allah će vjerniku oprostiti svaki grijeh koji se od njega pojavi na ovom i onom svijetu, osim dva grijeha: ostavljanja tukje i zanemarivanje bratskih prava.”¹⁴

I kod njih je tukja stalno stanje, i stalna sociološka pojava, kaže Ibn Bābevejh u svojoj knjizi El-I’tikādāt, koja se naziva “vjerom imamija”: “I tukja je obavezna, nije dopušteno njeno uklanjanje dok ne izađe Dolazeći, pa ko je ostavi prije njegovog izlaska, izašao je iz vjere Allaha Uzvišenog, i iz vjere imamija, i oponirao je Allahu, Njegovom poslaniku i imamima.”¹⁵

Prenose knjige šiija od Alije ibn Mūsā Er-Ridāa, da je rekao: “Nema vjere onaj koji nema tukje, i najbolji kod Allaha od vas je onaj koji najviše radi tukju.”¹⁶ Pa mu bi rečeno: “O sine Allahovog poslanika, do kada?” Reče: “Do dana određenog, a to je dan izlaska našeg Dolazećeg, pa ko ostavi tukju prije izlaska našeg Dolazećeg, nije od nas.”¹⁷

Preuzeto iz knjige “Sažetak Osnova ideologije šiija dvanaestoimamija” Alijj Hašim el-Bahrani