Pitanje:

Šta je Allahu voljenije: Plač griješnika pokajnika koji u svom plakanju nalaze bol i gorčinu (grijeha), ili plač pokornih i pobožnih koji u svom plakanju nalaze slast i slatkoću (pokornosti)?

Odgovor:

Šejh Muhammed ibn Salih El-Munedždžid

Hvala pripada Allahu, neka je salavat i selam na Allaovog Poslanika, njegovu porodicu i sve njegove ashabe.

Plakanje griješnika pokajnika je Allahu draže u momentu pokajanja i obraćanja Allahu (nekog pokajnika), dok je plač pokornih i pobožnih Allahu draži u momentu predanosti i skrušenosti. Dakle, svaki plač ima svoje mjesto, i nije neko plakanje bolje od drugog, tj. svako ima svoju vrijednost i svako je Allahu voljeno. Znači, svaki plač ima svoj stepen i mjesto.

Razlika u vrijednosti neka dva dobra djela biva samo kada ih povezuje opće zajedničko značenje u kojem oba učestvuju, kao npr. da kažemo: šta je bolje čitanje Kur’ana ili njegovo pamćenje, ili –da li je bolji noćni namaz ili sjedenje radi veličanja Allaha (ar.tesbih) i Njegovog spominjanja (ar.zikr) 9

 

Dakle, mjesto tevbe i kajanja ima je od najuzvišenijih ibadeta. Bilježe imam Buharija i imam Muslim rahimehumallah od Ibn Mes’uda  radijellahu 'anhu da je rekao: Čuo sam Allahovog Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem da kaže: „Allah se raduje pokajanju svoga roba više nego čovjek  koji dodje u neko opasno mjesto, mjesto gdje može nastradati, i koji sa sobom ima svoju jahalicu na kojoj je njegova hrana i voda. On potom zaspi, pa kad se probudi – njegova jahalica otišla. Pa ju je tražio dok ga nije žeđ dosegla, a onda rekao: ‘Vratit ću se na mjesto gdje samo bio pa da zaspim dok ne umrem!’ Pa položi svoju glavu na mišicu da tako umre (i zaspa). Kad se probudi – a njegova jahalica kod njega, i na njoj sva njegova oprema, hrana i piće. Allah se više raduje pokajanju Svog roba vjernika nego ovaj svojoj jahalici i svemu što je na njoj“10

S druge strane, mjesto ibadeta i predanosti Allahu je od najuzvišenijih stvari (u islamu) takođe, i to je put Allahovih evlija i pobožnjaka.

Bilježi imam Buharija rahimehullah od Ebu Hurejre radijellahu 'anhu da je rekao  Allahov Poslanik  sallallahu 'alejhi ve sellem„Uzvišeni je Allah, doista, rekao: ‘Ko uznemirava nekog od Mojih evlija – Ja sam mu objavio rat. Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jest ono što sam mu propisao obaveznim. Moj će Mi se rob ustrajno približavati dobrovoljnim ibadetima dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, postat ću sluh njegov  kojim sluša, vid njegov kojim gleda, ruka njegova kojim radi,  i noga njegova kojom hodi. Ako Me upita, dat ću mu, a ako od Mene zaštitu traži, doista ću mu je pružiti.“11

Znači, i pokajnik i pokoran rob prizivaju osjećaj straha od Allaha, ali i pružaju osjećaj nade prema Njegovom Plemenitom licu. Znači, čovjek ne prestaje da plače iz straha od Allaha, i plače evocirajući osjećaj o Njegovoj veličini, uzvišenosti i lijepom mišljenju prema Allahu (kako će Uzvišeni postupiti s njim). Ovo su dva stanja koja idu jedno uz drugo, ne razlikuju se niti mijenjaju.

Život srca je kao i život tijela, pa kao što čovjek osjeti žeđ pa pristupi piću, ili osjeti glad pa pristupi jelu, tako i srce osjeti strah od Allaha pa pristupi plakanju iz strahopoštovanja prema Allahu, a kada osjeti slast ibadeta onda plakanje bude s osjećajem blizine i slasti pokornosti. Ovo se ne razlikuje od potrebe za hranom i pićem, i svako stanje ima svoje vrijeme kada je jedno od dvoje preče.

Dakle, kada se rob prisjeti svojih grijeha onda je plakanje iz straha od Allaha bolje i voljenije Allahu, a kada se prisjeti lijepog mišljenja o Allahu i oživi osjećaj slasti ibadeta onda je plakanje iz nade prema Allahovoj milosti i oprostu bolje  i Njemu voljenije. Znači, rob vjernik je između nade i straha.

Rekao je Ibn Baz rahimehullah: „Musliman mora ići u sustret Allahu između bogobojaznosti i nade, sve dok se ne susretne sa svojim Gospodarom.“ 12

 

Prijevod sa:

https://islamqa.info/ar/247229