Propisi prisile

Kaže Allah Uzvišeni:

مَن كَفَرَ بِٱللَّهِ مِنۢ بَعْدِ إِيمَٰنِهِۦٓ إِلَّا مَنْ أُكْرِهَ وَقَلْبُهُۥ مُطْمَئِنٌّۢ بِٱلْإِيمَٰنِ وَلَٰكِن مَّن شَرَحَ بِٱلْكُفْرِ صَدْرًا فَعَلَيْهِمْ غَضَبٌ مِّنَ ٱللَّهِ وَلَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ ١٠٦

106 Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika,

En-Nahl, 106

Značenje riječi el-ikrah u šerijatskoj terminologiji

Ibn Hazm je, u definiciji prisile, rekao sljedeće: el-ikrah je sve ono što se u jeziku naziva prisilom, a poznato je po osjetilima kao prisila, poput prijetnje smrću ili udarcima (batinama) od strane onoga od koga se nije sigurno da neće izvršiti ono čime prijeti (tj. prijetnja je stvarna). ¹

Ibn Hadzer je prisilu definisao kao primoravanje drugoga na ono što on ne želi. ²

Vrste prijetnji:

Većina učenjaka usul-l-fikha i islamskih pravnika je podijelila prisilu na dvije vrste:

• Potpuna prisila, ili prisila od koje prisiljeni traži utočište (tj. utočište u onome na što se prisiljava)
• Nepotpuna ili krnjava prisila

Potpuna prisila

Potpuna prisila je ona koja se očituje na samoj prisiljenoj osobi, pri čemu ta osoba nema pri sebi snage niti mogućnosti odabira u odagnjavanju prijetnje, osim da istu odagna činjenjem onoga na što se prisiljava.

Primjer ovakve prijetnje je poput da se nekome prijeti ubistvom ili odsijecanjem nekog organa ili dijela tijela (kao što je ruka, noga) ili žestokim udarcima (batinama) koje vode u propast (op.prev. mogu uzrokovati smrt, besvijest, invaliditet i sl.), ili prijetnja uništavanjem cijelog imetka. Pri tome, kada preovlada u mišljenju onoga ko se prisiljava da će se ono čime mu se prijeti zaista ostvariti, dozvoljeno mu je da učini ono što se od njega traži (pr.neki haram, pa čak i riječi nevjerstva) kako bi (na taj način) odagnao od sebe tu (opisanu) prijetnju. Ovakavo stanje se smatra šerijatski opravdanom nuždom. ³

Bitna odlika ove prisile jeste da kod prisiljenog anulira njegovo zadovoljstvo sa djelom na koje se sili, kao i njegovu mogućnost odabira. Djelo učinjeno pod ovakvom prisilom se šerijatski ne razmatra kao validno, odnosno nad prisiljenim se ne sprovode šerijatske sankcije. Dakle, on se ne poziva na odgovornost za djelo učinjeno pod prisilom.

Nepotpuna prisila

Nepotpuna prisila je prijetnja usmjerena (ka prisiljenoj osobi) na nešto mimo njegovog života ili dijela tijela/organa, poput zastrašivanja udarcima, ili vezivanjem, ili hapšenjem, ili uništavanjem dijela imetka, tj. nečega od imetka (op.prev. razlika od potpune prisile jeste da se potpuna prisila ostvaruje prijetnjom uništenja cijelog/čitavog imetka, dok se u slučaju nepotpune prisile prijeti uništenjam samo nečega od imetka).

Ova vrsta prijetnje anulira kod prisiljenog njegovo zadovoljstvo sa činjenjem onoga na što se prisiljava, međutim ne poništava njegov odabir tog djela (tj.ne anulira njegovu volju na odabir djela na koje se prisiljava), jer u ovakvom stanju ne postoji nužda na (hitro) preduzimanje onoga na što se prisiljava iz razloga što je u mogućnosti da se strpi na ono čime mu se prijeti. ⁴
(op.prev. Dakle, prisiljeni ima odabir između strpjenja i činjenja onoga na što se prisiljava, dočim je nj. zadovoljstvo sa tim djelom na koje se prisiljava odsutno, tj. nije zadovoljan da to učini.

Upravo je ovo bitna razlika ove dvije vrste prisile: kod potpune prisile dotični nije zadovoljan činjenjem djela na koje se sili niti ima odabir između toga i strpljenja. Preciznije kazano, samo činjenje onoga na što se sili odagnava od njega izvršenje (opisane) prijetnje.

Ovoj vrsti nepotpune prisile se pridodaje i prijetnja hapšenjem oca, sina, žene, sestre majke, brata. Zapravo, među islamskim pravnicima postoji razilaženje u vezi prethodne prijetnje, – da li se ona smatra posebnom vrstom prisile. Hanefijski pravnici ovakvu prijetnju smatraju posebnom vrstom prisile, dok ostali pravnici istu svrstavaju u prethodne dvije, tj.u potpunu ili nepotpunu prisilu. ⁵

Rekao je Ibn Kudameh, rahimehullah: „Ako mu bude zaprijećeno kažnjavanjem djeteta, – neki kažu da to nije potpuna prisila jer se šteta (te prijetnje) ostvaruje na drugome (ne na samom prisiljenom). Međutim, preče je da se to smatra potpunom prisilom, jer je isto kod prisiljenog veće nego da mu se otme sav imetak, a prijetnja oduzimanjem cijelog imetka se ubraja u potpunu prisilu“

Uslovi prisile

1. Da je onaj koji prijeti/prisiljava u stanju da sprovede ono čime prijeti;
2. Da je prisiljeni nemoćan da tu prijetnju odagna od sebe bježanjem, dozivanjem u pomoć, suprotstavljanjem ili na drugi način;
3. Da kod prisiljenog preovlada (u mišljenju) da će se prijetnja obistiniti ako ne učini što se od njega zahtjeva.

Međutim, treba da se zna sljedeće: iako je dozvoljeno reći riječi nevjerstva ili uraditi takvo djelo usljed prisile, ipak je strpljenje (kod izvršavanja prijetnje) bolje i nagrada za to je veća. Na ovo ukazuju brojni hadisi, a od najpoznatijih je hadis Habab ibnu-l-Ereta radijellahu 'anhu da je rekao Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem:
„Bilo je među onima prije vas da uzmu čovjeka, pa mu se iskopa rupa u zemlji i onda postavi u nju. Zatim se dođe sa testerom i postavi na njegovu glavu i onda prepolovi. I povlačili bi željeznim češljevima (odvajajući) između njegovog mesa i kostiju, – pa ga to ne bi odvratilo od vjere“ ⁶

Kaže imam El-Kurtubi: „Slučaj ovog čovjeka iz prijašnjih naroda došao je u opisu Poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem sa aspekta pohvale i strpljenja na neugodnostima radi Allaha…“ ⁷

Prihvatanje sabura u ovakvim slučajevima prisile posebno je pritvrđeno u pogledu onoga za kim se obični ljudi povode, i čiji se govori i postupci slijede. Kada bi izgovorio nevjerstvo neko takav iz olakšice, – uz vjerovatnoću da običan narod ne zna suštinu stvari (dozvoljenost takvih riječi u prisili), a to je da je ono što je ispoljio suprotno onome što u sebi nosi, – onda bi takav njegov postupak odveo običan svijet u smutnju. Šta više, nekad ovakav postupak (uglednog/slijeđenog) doseže do toga da je u pogledu njega to haram, iz razloga što uzrokuje nered. ⁸

U ovom smislu su riječi imama Ahmeda ibn Hanbela rahimehullah kada je upitan o tome može li učenjak postupati po tukji (pretvaranje usljed okolnosti nužde ili prisile): „Ako učenjak odgovara po tukji, a neznalica i dalje ne zna, – pa kada će se onda objelodaniti istina?!“ ⁹

Neka pitanja koja se vežu za prisilu:

1. Kakav je propis ako bi osoba bila prisiljena da ubije onoga koga je zabranjeno ubiti?

Učenjaci su prenijeli ‘idžma’a (konsenzus) da nije dozvoljeno nikome da iskupi/spasi sebe tako što bi ubio drugoga. Ovo prenose imam Ibnu-l-‘Arebi, El-Kurtubi i Ibn Redžeb, Allah im se smilovao. Kaže El-Kurtubi:
„Ulema se složila u vezi osobe koja bude prisiljena da ubije drugog, da mu nije dozvoljeno pristupiti njegovom ubistvu niti povrijediti njegovu svetost bičevanjem i sličnim. Takvom je obavezno da sabura na iskušenju koje ga snašlo, – i nije mu halal da iskupi sebe drugime,- i da dovi Allahu tražeći spas na dunjaluku i ahiretu. ¹⁰

Kaže Ibn Redžeb, rahimehullah:
2. Ako bi neko bio prisiljen na pijenje alkohola, ili nešto drugo od radnji/djela koja su zabranjena, u vezi s dozvolom toga postoje dva govora:
Prvi: to je (usljed prisile) dozvoljeno s argumentom riječi Uzvišenog (u prijevodu): “…I ne prisiljavajte svoje robinje na blud…” (En-Nur:33)¹¹

Ovo je govor većine učenjaka, poput Šafije, Ebu Hanife i Ahmeda, a prenosi se slično i od El-Hasana, Mekhula, Mesruka, te predaja od Omera ibnu-l- Hattaba koja ukazuje na isto.

Drugi govor kaže da tukja (pretvaranje usljed prisile) može postojati samo u pogledu riječi, ali ne i djela, te da se ne može biti prisiljeno na neko djelo. Ovo se prenosi od Ibn Abbasa radijellahu 'anhu Ebu-l-Alijeh, Ebu Ša'saa, Rebi'a ibn Enesa, Dahhaka, te rivajet od imama Ahmeda i od Sahnuna. Po ovome govoru važi da ako neko popije alkohola pod prisilom, ili ukrade pod prisilom, biće za to sankcionisan. ¹²

Ispravno je da nema razlike riječi i djela ¹³, zbog općenitosti u ajetu:

مَن كَفَرَ بِٱللَّهِ مِنۢ بَعْدِ إِيمَٰنِهِۦٓ إِلَّا مَنْ أُكْرِهَ وَقَلْبُهُۥ مُطْمَئِنٌّۢ بِٱلْإِيمَٰنِ وَلَٰكِن مَّن شَرَحَ بِٱلْكُفْرِ صَدْرًا فَعَلَيْهِمْ غَضَبٌ مِّنَ ٱللَّهِ وَلَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ ١٠٦

106 Onoga koji zaniječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna. One kojima se nevjerstvo bude mililo stići će srdžba Allahova i njih čeka patnja velika,

En-Nahl, 106

Od dokaza za općenitost opravdavanja za djelo pod prisilom su riječi Uzvišenog:

وَلْيَسْتَعْفِفِ ٱلَّذِينَ لَا يَجِدُونَ نِكَاحًا حَتَّىٰ يُغْنِيَهُمُ ٱللَّهُ مِن فَضْلِهِۦ وَٱلَّذِينَ يَبْتَغُونَ ٱلْكِتَٰبَ مِمَّا مَلَكَتْ أَيْمَٰنُكُمْ فَكَاتِبُوهُمْ إِنْ عَلِمْتُمْ فِيهِمْ خَيْرًا وَءَاتُوهُم مِّن مَّالِ ٱللَّهِ ٱلَّذِىٓ ءَاتَىٰكُمْ وَلَا تُكْرِهُوا۟ فَتَيَٰتِكُمْ عَلَى ٱلْبِغَآءِ إِنْ أَرَدْنَ تَحَصُّنًا لِّتَبْتَغُوا۟ عَرَضَ ٱلْحَيَوٰةِ ٱلدُّنْيَا وَمَن يُكْرِههُّنَّ فَإِنَّ ٱللَّهَ مِنۢ بَعْدِ إِكْرَٰهِهِنَّ غَفُورٌ رَّحِيمٌ ٣٣

33 I neka se suzdrže oni koji se nemaju mogućnosti oženiti, dok im Allah iz obilja Svoga ne pomogne! A s onima u posjedu vašem koji se žele otkupiti, ako su u stanju to učiniti, o otkupu se dogovorite. I dajte im nešto od imetka koji je Allah vama dao. I ne nagonite robinje svoje da se bludom bave – a one žele biti čestite – da biste stekli prolazna dobra ovoga svijeta; a ako ih neko na to prisili, Allah će im, zato što su bile primorane, oprostiti i prema njima samilostan biti.

En-Nur, 33

¹⁴

1. Da li je dovoljna sama prijetnja da bi postojala prisila (tj. da li mora doći do izvršavanja prijetnje)?

Islamski učenjaci su jednoglasni da se prijetnja koju poprati neka vrsta kažnjavanja/mučenja smatra prisilom, međutim se razilaze po pitanju same prijetnje (tj. bez ikakvog kažnjavanja). U vezi s time je zabilježeno da samu (ogoljenu) prijetnju vide kao prisilu učenjaci hanefijskog, malikijskog i šafijskog mezheba, te rivajet od imama Ahmeda.
Dakle, prijetnja (prethodno opisana) je sama po sebi već prisila. U rivajetu od Ibn Mensura se spominje da je granica gdje počinje prisila stanje kada se prisiljeni boji ubistva, ili jakog premlaćivanja.
Ovo je govor većine islamskih pravnika, isto su rekli Ebu Hanife i Šafija. Imam Ibn Kudameh uzima za prioritetno ovo mišljenje, i veli:
„… jer on (prisiljeni), kada mu je zaprijećeno ubistvom, i pri tome zna da će biti ubijen, – nije mu tada dozvoljena radnja koja će ga odvest do toga da ga se ubije (izvrši prijetnja), i kojom će sebe tako odvest u propast… „
„… utvrđivanje prisile po pitanju onoga nad kime se sprovelo nešto od kažnjavanja ne negira postojanje prisile u slučaju drugoga (nad kime nije izvršeno kažnjavanje“ ¹⁵
(op.prev. ovo mišljenje se smatra prioritetnim, a Allah najbolje zna)

Drugi rivajet od imama Ahmeda kaže da mora uz prijetnju postojati kažnjavanje.
Dakle, ne smatra se prisilom puko stanje prijetnje, jer je šerijat došao sa olakšicom za onoga nad kim se uz prijetnju otpočne kažnjavanje, kao što je u hadisu Ammara: „oni su te uzeli pa potopili u vodu“. Shodno tome, ovaj propis (prisile) neće postojati osim za onoga ko bude u sličnom stanju (da je otpočeto kažnjavanje)
(op. prev. Slučaj Ammara je pojedinačni događaj koji ne znači da svako drugi nad kime nije sprovedeno kažnjavanje nije u stanju prisile, tj. može osoba biti pod prisilom i bez da se izvrši/otpočne kažnjavanje, a Allah najbolje zna.)

Takođe, postoji i drugi stav u vezi sa prisiljenim, a odabrao ga je šejhu-l-islam Ibn Tejmijjeh, rahimehullah.
On pravi razliku između prisile na nevjerstvo i prisile na nešto manje od toga: Ko bude bio prisiljen na nevjerstvo, nije mu dozvoljeno da to izrekne osim nakon kažnjavanja; ako je prisiljen na manje od toga (neki haram), onda je za postojanje prisile dovoljno zastrašivanje i govor/prijetnja.

Opširnije na:

http://www.dorar.net/enc/aqadia/3497

Urednik stranice: šejh ‘Alevij ibn Abdulkadir Es-Sekaf