Prigovaraju mu primjenu sunneta i tvrde da to dijeli muslimane

  • Facebook
Share on Facebook0
Pitanje:

Imam u našem mesdžidu je spomenuo u svojoj džumanskoj hutbi da se ne bi trebalo rigorozno držati sunneta Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem jer sunnet unosi razdor među ljude. a mi se moramo ujediniti, i dokazao je svoju tvrdnju hadisom o beduinu koji je došao Allahovom poslaniku sallallahu 'alejhi ve sellem i rekao: “Allahov poslaniče, ukaži mi na djelo koje, ako ga budem radio, ući ću u Džennet.” Reče: “Da obožavaš Allaha, da Mu nikoga ne udružuješ, uspostavljaš propisane namaze, daješ obavezni zekat, i postiš ramazan.” Reče: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, neću na ovo ništa dodati, niti ću išta oduzeti.” Kada je otišao reče Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem: “Koga raduje da gleda u čovjeka od stanovnika Dženneta, neka gleda u ovoga.” Da li je ovo ispravno, uz digresiju da mi slijedimo sunnet, a on naziva sljedbenika sunneta rigoroznim Odgovorite nam, Allah vam dao bereketa!

Objavljeno: 3.2.2007.

Odgovor:

Šejh Muhammed ibn Salih El-Munedždžid

Hvala Allahu,

Prvo:

Vaš imam je izrekao ružan govor i laž, a bila mu je obaveza da se boji Allaha, njegovog Gospodara, i da čuva jezik od govora koji ga vodi u grijeh.

Vjerovjesnički sunnet je uputa Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem, njegove riječi i djela, pa kako da bude sunnet razdorom među muslimanima? Šta će ih ujediniti, ako ih sunnet razjedinjuje?!

A da je taj imam bio iskren, rekao bi: “Sunnet je taj koji ujedinjuje ljude i okuplja razjedinjene.”

Kaže imam Ebu Muzaffer Sim'ānī rahimehullah: “Razlog sloge sljedbenika hadisa je to što su vjeru uzimali iz Kur'ana i sunneta i putem predaja, pa im je to donijelo slogu i jedinstvo, a novotari su vjeru uzimali putem rezonovanja, pa im je to donijelo razjedinjenost i razlikovanje…” 1

I kaže šejhul-islām Ibn Tejmijje rahimehullah: “Razlog okupljanja i sloge je skupljanje vjere i rad po kompletnoj vjeri, a to je obožavanje Allaha Jedinog, koji nema druga, kao što je On naredio, u unutrašnjosti i vanjštini, a razlog razjedinjenja je ostavljanje dijela onoga što je robu naređeno, i međusobna nepravda!!
Ishod ujedinjenja je Allahova milost, Njegovo zadovoljstvo, Njegovi blagoslovi, sreća na ovom i budućem svijetu i bjelina lica,
a ishod razjedinjenja je Allahova kazna, Njegovo prokletstvo, crnina lica i odricanje Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem od njih.” 2

I rekao je rahimehullah takođe: “Ono što je došlo putem predaja, time se zadobija sloga, a ono što je poznato, njime se zadobija spoznaja, kako se prenosi od Malika rahimehullah da je rekao: ‘Kada se umanji znanje, pojavi se grubost, a kada se umanje predaje, uvećaju se strasti.'” 3

I kako da se naziva sljedbenik sunneta rigoroznim, kada je muslimanima naređeno da ga slijede i da slijede upute onoga koji je došao sa njime, Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem?! I šta će reći ovaj imam o postupcima ashābā radijellahu anhum kada su slijedili sunnet Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem najboljim slijeđenjem?! I šta će biti njegov sud o ovom slučaju:

Prenosi se od Ebu Se'īda El-Hudrija da je rekao: “Kada je Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem jednom klanjao sa njegovim ashābima, skinuo je svoju obuću i stavio je na svoju lijevu stranu, pa kada su to ljudi vidjeli, bacili su svoju obuću. Kada je Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem završio namaz reče: ‘Šta vas je navelo da bacite svoju obuću?’ Rekoše: ‘Vidjeli smo tebe da si bacio svoju obuću, pa smo i mi svoju bacili.’ Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem reče: ‘Doista mi je Džibril došao i obavijestio me da se na njima nalazi nečistoća – ili je rekao: neugodnost.’ Reče: ‘Kada jedan od vas dođe u mesdžid neka pogleda, pa kada vidi na svojoj obući nečistoću, ili neugodnost, naka je otare i neka klanja u njima.’” Prenosi Ebu Davūd (650), a Albānī ga smatra vjerodostojnim.

Ovi ashābi Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem su bacili svoju obuću u namazu, čim su vidjeli Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem da je skinuo svoju obuću, pa kako je tek sa stvari koja je njegov sallallahu 'alejhi ve sellem sunnet i njegova uputa?!

Drugo:

Ismijavanje sa sljedbenicima sunneta Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem i optuživanje za rigoroznost i ekstremizam je nanošenje neugodnosti i potvora, a Allah prijeti onome ko to uradi, štaviše, time takav oponaša mnogobošce, koji su mu pretohodili u tom činu.

Kaže Uzvišeni:

وَٱلَّذِينَ يُؤْذُونَ ٱلْمُؤْمِنِينَ وَٱلْمُؤْمِنَٰتِ بِغَيْرِ مَا ٱكْتَسَبُوا۟ فَقَدِ ٱحْتَمَلُوا۟ بُهْتَٰنًا وَإِثْمًا مُّبِينًا ٥٨

58 A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh.

Al-Ahzab, 58

I kaže Uzvišeni:

إِنَّ ٱلَّذِينَ أَجْرَمُوا۟ كَانُوا۟ مِنَ ٱلَّذِينَ ءَامَنُوا۟ يَضْحَكُونَ ٢٩ وَإِذَا مَرُّوا۟ بِهِمْ يَتَغَامَزُونَ ٣٠ وَإِذَا ٱنقَلَبُوٓا۟ إِلَىٰٓ أَهْلِهِمُ ٱنقَلَبُوا۟ فَكِهِينَ ٣١ وَإِذَا رَأَوْهُمْ قَالُوٓا۟ إِنَّ هَٰٓؤُلَآءِ لَضَآلُّونَ ٣٢

29 Grješnici se smiju onima koji vjeruju; 30 kada pored njih prolaze, jedni drugima namiguju, 31 a kada se porodicama svojim vraćaju, šale zbijajući vraćaju se; 32 kada ih vide, onda govore: "Ovi su, doista, zalutali!" –

Al-Mutaffifine, 29 - 32

Kaže šejh Ibn Usejmīn rahimehullah: “(A kada ih vide) tj.: vide nevaljalci vjernike, kažu: (Ovi su doista zalutali) od ispravnog puta, zaostali, puritanci, fundamentalisti, i drugi nadimci, a ovi prethodnici imaju potomke u ovom vremenu, prije njega i poslije njega; ima ljudi koji kažu za dobre ljude: “Oni su nazadni, oni su zaostali,” i kažu za ljude koji se pridržavaju vjere: “Oni su fundamentalisti, puritanci,” a povrh svega ovoga govorili su za poslanike da su sihirbazi ili ludi, kaže Uzvišeni: “I tako nije došao onima prije njih nijedan poslanik, a da nisu rekli: sihirbaz ili lud.” (Ez-Zarijat, 52), pa nasljednici poslanika od ljudi od znanja i vjere će od neprijatelja poslanika dobiti ono što su dobili i poslanici, od ružnih nadimaka i ismijavanja, i slično tome. I od ovoga je to što su novotari mu'attile nazivali one koji su potvrđivali Allahova svojstva od selefa haševijama, mudžessimama, mušebbihama, i tome slično od ružnih nadimaka, kojima su ljude plašili da krenu pravim putem. 4

Treće:

Rigoroznost u vjeri je činjenje pohvalnog obaveznim, ili činjenje pokuđenog zabranjenim, a Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem je upozorio na pretjerivanje u vjeri, kao što je upozorio i na rigoroznost, a nije značenje pretjerivanja i rigoroznosti primjena sunneta, nego mijenjanje njegovih propisa i rigoroznost u obavezivanju neke stvari ili činjenju te stvari zabranjenom, a da u stvarnosti nije tako.

Kaže šejhul-islām Ibn Tejmijje u pojašnjenju hadisa: “Ne budite rigorozni prema sebi, pa da se bude rigorozno prema vama, bili su ljudi koji su prema sebi bili rigorozni, pa je Allah bio rigorozan prema njima, njihovi ostaci su u sinagogama i manastirima.”:

“U ovom hadisu je Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem zabranio rigoroznost u vjeri povećanjem preko propisanog, a rigoroznost nekad biva uzimanjem onoga što nije obaveza, niti pohvalno, za obavezno ili pohvalno u ibadetima, a nekad biva uzimanjem onoga što nije zabranjeno, niti pokuđeno od lijepih stvari, na stepen zabranjenog i pokuđenog, i objasnio je to time da je prema onima koji su bili rigorozni prema sebi od kršćana i Allah bio rigorozan zbog toga, dok nije došla stvar do onoga na čemu su od novotarije celibata.

I u ovome je upozorenje na prezir Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem prema onome na čemu su bili kršćani od novotarije celibata, iako je mnogo naših pobožnjaka upalo u dio ovoga tumačeći dokaze, tumačenjem koje ih čini opravdanim (od grijieha), i drugih, koji su tumačili dokaze onim što ih ne čini opravdanim.

I u njemu je takođe upozorenje da rigoroznost prema sebi ispočetka biva razlogom rigoroznosti od strane Allaha, svejedno u propisima ili u određenju; što se tiče propisa, primjer toga je ono čega se Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem pribojavao u svome vremenu od povećanja, ili obavezivanja, ili zabranjivanja, kao kada se pribojao prilikom njihovog okupljanja sa njime za terāvīh namaz, i kada su ga zapitkivali o stvarima koje nisu zabranjene, i kao neko ko se zarekne na neko djelo pokornosti, tada mu to djelo postaje obaveznim, a zabranjeno mu je da uspostavi takav zavjet, i kao obavezna iskupljenja sa njihovim razlozima.
A što se tiče odredbe: pa često vidimo i čujemo da onaj ko cjepidlači u stvarima, bude iskušan razlozima rigoroznosti stvari od obavezivanja i zabranjivanja; kao mnogi iskušani vesvesama u čistoći, kada povećaju iznad propisanog, budu iskušani razlozima koji stvarno čine za njih stvari izuzetno teškim i štetnim.” 5

I kaže šejh Ibn Usejmīn rahimehullah u pojašnjenju hadisa Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem:

“Čuvajte se pretjerivanja u vjeri, jer one prije vas je uništilo pretjerivanje u vjeri.”6:

U ovom hadisu Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem upozorava njegov ummet na pretjerivanje, i dokazuje da je pretjerivanje uzrok propasti, jer je u suprotnosti sa šerijatom, i zbog toga što je ono uništilo prethodne narode, pa se iz njega izvodi zabrana pretjerivanja na dva načina:

Prvi način: Njegovim sallallahu 'alejhi ve sellem upozoravanjem, a upozorenje je zabrana i više od toga.

Drugi način: da je to razlog uništenja naroda, a ono što je razlog uništenja, to je zabranjeno.

… I ljudi su u pogledu ibadeta dva kraja i sredina; ima ih koji pretjeruju, ima ih i koji popuštaju, a ima ih koji su umjereni.

A Allahova vjera je između onoga koji pretjeruje i onoga koji je nemaran, a umjeren čovjek ne naginje ni ovome, ni onome, i ovo je obaveza; tako, nije dopuštena rigoroznost i pretjerivanje u vjeri, niti nemar i nebriga, nego treba biti umjeren, između ovog dvoga. 7

Četvrto:

Hadis kojim je vaš imam dokazivao se nalazi u Buharijinom sahīhu (1333) i Muslimovom (14), u pogledu njegove vjerodostojnosti nema spora, ali mu je prišao sa lošim razumijevanjem, a da je pogledao u njegove rivajete i govor učenjaka u pogledu njega, ne bi dokazivao njime ono što je od njega shvatio, jer je došlo u jednom rivajetu kod Buhārīja: “I podučio ga je propisima islāma,” a ovaj govor obuhvata ostale obaveze, i isto tako obuhvata i pohvalne stvari.
Kaže hafiz Ibn Hadžer rahimehullah:

Njegove riječi: “… kad ono: pita ga o islāmu…”, tj. propisima islama, a moguće je i da je pitao o suštini islama, a nije mu spomenuo šehadet zato što je znao da ga poznaje, ili je znao da ga samo pita o praktičnim propisima, ili ih je spomenuo, a prenosilac hadisa ih izostavio zbog toga što su poznata, a hadždž nije spomenut ili zbog toga što tada nije bio obavezan, ili zato što ga je prenosilac skratio, a ovo drugo mišljenje podržava ono što prenosi Buhārī u vezi posta od Ismā'īla ibn Dža'fera, od Ebū Suhejla, u ovom hadisu, kaže: “Pa ga je Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem obavijestio o propisima islama,” pa su u to ušle i ostale obaveze, čak i pohvalne radnje…

Njegove riječi “… i Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem je spomenu zekat…” u rivajetu Ismā'īla ibn Dža'fera kaže: “Obavijesti me o onome što mi je Allah učinio obavezom od zekata, reče: pa ga je Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem obavijestio o propisima islama,” pa je ovaj rivajet pojasnio da u priči ima stvari koje su uopšteno prenesene, od njih je objašnjenje nisaba zekata, jer to nije pojašnjeno u ova dva rivajeta, kao i imena namaza, a razlog bi mogao biti opštepoznatost tih stvari kod njih, ili je poenta priče bilo pojašnjenje da će se spasiti onaj ko se pridržava obaveza, makar ne obavljao dobrovoljne radnje…

Pa ako bi se reklo: “Što se tiče njegovog uspjeha ako ne umanji, to je jasno, kako onda da bude ispravno to da neće povećati?” Nevevi odgovara da mu je uspjeh došao zato što je obavio ono što mu je obaveza, a to ne znači ako dođe sa više od toga da neće uspjeti, jer ako će uspjeti sa obaveznim, onda je njegov uspjeh sa obaveznim i dobrovoljnim preči. 8

Pa se nadamo da će imam uzeti u razmatranje verziju: “… pa ga je podučio propisima islama…”, kao što se nadamo da će uzeti u razmatranje posljednji dio onoga što smo prenijeli od hafiza Ibn Hadžera, koji potvrđuje riječi imama Nevevija da je spas preči onome ko obavi obavezno i pridoda mu pohvalno.

Peto:

Oporučujemo vam pridržavanje za Allahove naredbe i naredbe Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem, kao što vam oporučujemo ustrajnost na primjeni sunneta i pohvalnih radnji, bez pretjerivanja i rigoroznosti, i podučavanje ljudi tome mudrošću i na lijep način, i nije vam dozvoljeno da ljude rastjerujete zatežući tamo gdje postoji širina, ili činjenjem pohvalnih radnji obaveznim, ili drastičnošću u poricanju djela ljudi, a pogotovo istaknutih ljudi među njima, kao što je imam mesdžida ili muftija ili onaj ko je kod ljudi na stepenu, i poslušajte ovaj savjet od vrlog učenjaka:

Kaže šejh Salih Fevzan:

Obaveza ti je pridržavanje za sunnet Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem i ustrajavanje na tome, i da ne zastraniš u prigovor onome ko tebi prigovara ili te kori zbog ovoga, a kada bi te tvoji roditelji prekoravali zbog pridržavanja sunneta i tražili od tebe popustljivost u tome, nemoj im popustiti u ovoj stvari, pogotovo ako su ovi sunneti od obaveznih radnji, stvari za koje se obavezno pridržavati, ne u pohvalnim radnjama; ako stvar nije došla do granice rigoroznosti, a ako je došla, ne treba tako, nego trebaš biti umjeren u primjeni sunneta i radu po tome, bez pretjerivanja i rigoroznosti, i bez popustljivosti i mlakosti, tako treba; i u svakom slučaju, bićeš nagrađen, ako Allah da, i drži se sunneta Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem i pokušaj ubijediti one koji te zbog toga prekoravaju, pogotovo roditelje, trebaš ih slijediti i omiliti im sunnet i objasniti im šta u tome ima od nagrade i dobra, možda nestane njihovog protivljenja i zapanjenosti, i možda to bude isto razlogom njihovog pridržavanja za sunnet i slijeđenja, a ti budeš misionar, pozivač Allahu Uzvišenom, i nema sumnje da čovjek koji poziva Allahu mora prvo da pozove svoju rodbinu i najbliže ljude njemu, a roditelji su ti najbliži rod.

Pa, bilo kako bilo, tvoje pridržavanje za sunnet ne bi trebalo da završi na pretjerivanju i ekstremizmu, jer je ono pohvalna stvar i ti treba na njemu da ustraješ, i da pozivaš svoje roditelje i druge, a Allah najbolje zna. 9

Konačno, kao što je od pokuđene rigoroznosti da stavimo pohvalnu radnju na stepen obavezne, ili pokuđenu na stepen zabranjene, ili da sami sebe obavežemo onim čime nas Allah nije obavezao, isto tako je od neznanja o osnovama šerijata da srušimo veliki temelj, a to je obaveza sloge i ljubavi među muslimanima, i ujedinjavanje na Allahovom jakom užetu, i čuvanje časti muslimana od napada i mahana, da ne govorimo o neprijateljstvu, šteti i udaranju. Od neznanja je da sve ovo potcijenimo zato što se ovaj pridržava neke pohvalne stvari, a drugi to ne vide pohvalnim, ili se ne pridržavaju toga, a s druge strane je nasrtaj na čast muslimana ili njegovo pravo zbog toga što je podbacio u stvari koje se drugi pridržavaju; ovim stvarima prokleti neprijatelj zadobiva ono što želi od vjernika, a kako je tek kada se to dešava u stranoj zemlji, gdje nas drugi gledaju kao sliku naše vjere.

Prenosi imam Muslim u njegovom Sahīhu (2812) od Džabira radijellahu 'anhu da je rekao: “Čuo sam Allahovog poslanika sallallahu 'alejhi ve sellem da kaže: ‘Šejtan je izgubio nadu da će ga obožavati klanjači na Arapskom poluostrvu, ostalo je huškanje među vama.'”

Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje rahimehullah:

“Što se tiče načina obavljanja namaza, a od njegovih obreda je bismila, a ljudi se u pogledu nje razilaze, između onih koji je potvrđuju i negiraju, da li je ona dio Kur'ana i da li se uči, i napisana su u vezi ove dvije stvari djela u kojima se iskazuje, u ponekim izrazima, jedna vrsta neznanja i zuluma, iako je stvar ovdje lagana. A što se tiče pristrasnosti u ovim i sličnim pitanjima, to je od znakova razilaženja i podvajanja koje nam je zabranjeno, jer je poticaj za to preferiranje različitih obreda koji se nalaze u ummetu, a inače su ova pitanja od najlakših pitanja razilaženja, kada ne bi bilo šejtanovog poziva u iskazivanje parola razilaženja…”

Potom je rekao: “Pohvalno je čovjeku da cilja zbližavanje srca ostavljanjem ovih pohvalnih radnji, jer je korist zbližavanja u vjeri veća od koristi ovih radnji, kao što je Allahov poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem ostavio promjenu građevine Ka'be, jer je u ostavljanju tog postupka blio pridobijanje srca, i kao što je Ibn Mes'ūd prigovorio Osmānu upotpunjavanje namaza na putu, a potom klanjao za njim upotpunjavajući, i rekao je: ‘Razilaženje je zlo.'” 10

A Allah najbolje zna.

Izvor: https://islamqa.info/ar/87779

Share on Facebook0