“Mnogi ljudi rado se i dobrovoljno odriču prava na samoodređenje ako za to dobiju pravo na suodlučivanje u nekoj skupini. Mnogi ljudi razmjenjuju nedjeljivo pravo na plodove svoga vlastitog rada dobrovoljno s pravima udjela u proizvodu rada nekoga tima ili pogona. Još više kapitalistička se industrijska društva ne bi mogla uopšte ni zamisliti bez takvih dobrovoljnih svrstavanja pojedinaca u kolektive.”  1

Gornji citat ukazuje na psihološki naum čovjeka da bude dio radne zajednice. Ovu činjenicu ljudske prirode vladajući društveni sistem itekako poznaje, stoga je u stanju eksploatisati ljudski rad prikazujući to socijalizmom ili kapitalizmom.

S obzirom da živimo u demokratsko-kapitalističkom društvu, mnogi prevareni da imamo pravo suodlučivanja, ukratko ćemo predstaviti sistem ekonomske politike u kapitalizmu.

Glavni nosilac ekonomske politike u kapitalističkom sistemu jeste država u koju uključujemo sve njezine strukture, od zakonodavne do raznih nivoa izvršne vlasti.

Parlament je nosilac najviših ekonomsko – sistemskih i ekonomsko – političkih ovlaštenja koji su važni za funkcionisanje države. Parlament uspostavlja opće okvire ekonomske politike tako što:

  • usvaja zakone i druge podzakonske akte i propise kojima se reguliraju ponašanja ekonomskih subekata,
  • usvaja budžet,
  • usvaja ekonomsku politiku za tekuću godinu.

Budžet je najvažniji akt finansijske aktivnosti države koji predstavlja obim, odnosno omjer javnih rashoda (odliva) i javnih prihoda (priliva). Vlada ima ulogu u predlaganju ekonomskih politika dok to parlament usvaja ili koriguje. Vlada prvenstveno donosi zakone koji se tiču ekonomskog funkcionisanja države koji, da bi se primijenili moraju proći parlament, a neki od tih zakona se tiču carinske politke, monetarno – kreditne politike, politike poreza i sl.

Centralna banka ili tzv. „banka svih banaka“ je glavna monetarna institucija u državi koja vodi monetarnu politiku države i ima monopol nad emisijom novčanica. Ona određuje količinu novca u opticaju jedne države kako bi se održala stabilnost valute, kontroliše njenu likvidnost te vrši kontrolu ostalih poslovnih banaka u zemlji.

Na osnovu navedenog zaključuje se da je ekonomska politika kapitalističkih zemalja zasnovana na skupu zakonodavnih i izvršnih državnih tijela  koja osiguravaju ekonomsku stabilnost države, dok upravljanje novcem vodi institucija koja određuje da se poslovanje ekonomskih subjekata  obavlja na kamatnom sistemu.

Kako dolazi do uspostavljanja ovakvog ekonomskog sistema?

Odgovor je putem glasanja, gdje političke stranke u cilju ostvarivanja zajedničkih ciljeva ulaze u sistem vlasti, odnosno vrše svoju participaciju u vlasti. Političke stranke imaju direktan uticaj na ekonomsku politiku kad na izborima osvoje političku vlast i pretoče svoje političke programe u tekuće ekonomske politike i tekuće programe (npr. Poreska politika, socijalna politika, programi zaposlenosti, borba protiv korupcije isl). 2

Dakle,  nosioci ekonomske politike su institucije koje vrše selekciju poželjnih i objektiviziranih ciljeva, te poduzimaju korake ka njihovoj realizaciji u cilju ostvarivanja javnog interesa. Obzirom da sve ciljeve nije moguće ostvariti često se javlja situacija u kojoj ove institucije moraju da prave trade off, odnosno da biraju između postavljenih ciljeva ekonomske politike. Nosioci ekonomske politike imaju legalitet i legitimitet u zastupanju javnih interesa s obzirom da:

  • imaju mogućnost prisile,
  • imaju zakonsku ustavnu zadaću da brinu o općem stanju i zadovoljavaju zajedničkih potreba društva,
  • Imaju odgovornost, jer su pod pritiskom biračkog tijela čijim glasovima su dobili legalitet da zastupaju javne interese. 3

 

U bivšim socijalističkim sistemima država je koristila aparat prisile kojim je potvrđivala svoju ulogu jedinog nosioca ekonomskih politika i jedinog tijela koje je upravljalo privredom, što znači da je diktirala sve.

U današnjim kapitalističkim sistemima, za razliku od prethodnih, tržište je liberalno, s tim da država uzima ulogu regulatora čime održava njegovu stabilnost i funkcionalnost.

“Kapitalizam ostavlja prostor za samoodređenje, u njemu ljudi pate zbog pogrešnih odluka – bez bankrota nema kapitalizma.” 4

Priredio Ahmed B.