Neka žena je došla u Mekku kako bi obavila hadždž i ‘umru, a bila je od najljepših žena. Kada je otišla da baca kamenčiće na Džemretima ugledao ju je Omer ibnu ebi Rebi'a, poznati pjesnik, a mnogo je volio žene i udvaranje ženama, pa joj se obratio, a ova mu ništa ne odgovori. Druge noći joj se ispriječi  na putu, a ona povika: „Miči se od mene, ja sam u Allahovom haremu u danima čija je svetost ogromna.“ Pošto je ovaj bio uporan, pobojala se da se ne pročuje ova sramota pa se vratila u svoj šator. Treće noći reče svome bratu: „Izađi sa mnom i pokaži mi obrede.“ Kada je Omer ibnu ebi Rebi’a ugledao s njom njenog brata, osta na svom mjestu i ne usudi se izaći pred nju. Tada se ona zasmija i izgovori svoje poznate riječi:

Psi napadaju onoga ko lavova nema
a boje se napasti krvoločnog ‘lava’

Kada je halifa Ebu Dža’fer el-Mensur čuo ovu priču rekao je: „Volio bih da nema djevojke među Kurejšima, a da nije čula za ovaj slučaj.“

U jednoj zemlji je bila neka dobra i mudra žena koja je imala mladu kćerku. Kada bi kćerka željela izaći iz kuće majka bi rekla svome sinu: „Izađi sa svojom sestrom, zato što je žena bez muškarca koji je štiti i krči joj put poput ovce među vukovima, čak se i najslabiji među njima usuđuje napasti je.“

Ovo je poruka očevima, majkama, braći, muževima: ispriječio joj se u Allahovoj svetoj kući, pa šta je tek onda sa našim pijacama i ulicama.

O mahremi (vi koji ste bliža rodbina ženama), ne puštajte ih same, ne zbog sumnje u njih, već pazeći na njih i čuvajući njihovu čast.