Noseći svoj život i vjeru

Hidžra i njen propis

U riječima Uzvišenog (u prijevodu): „…Gospodaru naš, izvedi nas iz ove zemlje čiji su stanovnici nepravedni…“ 1 se razumije obaveznost hidžre/preseljenja iz zemlje nevjerstva u zemlju islama, te nedozvoljenost boravka u zemlji nevjerstva, osim prognaniku koji bježi sa svojom vjerom iz slične zemlje, kao što je bio slučaj hidžre stanovnika (muslimana) Mekke u Abesiniju, koji se preseliše noseći svoj život i vjeru. Otuda, dozvoljeno je muslimanu da pobjegne sa svojom vjerom, makar to bilo u zemlju nevjerstva.

Međutim, nije dozvoljeno muslimanu da nijeti boravak u toj zemlji bez da iščekuje povratak pri pojavi sigurnog mjesta u zemlji muslimana gdje može uspostavljati svoju vjeru. Ovo važi stoga što miješanje sa stanovnicima dotične zemlje utiče na urođene, nepatvorene osobine čovjeka, zatim usvajanje njihovog karaktera i sklonosti, te čini dušu da se zbližava sa onim s čime se ne smije zbližavati od karaktera, pokuđenog morala i (tuđe) vjere. Pa ako sami sebi predstave lijepim (nemuslimanske) sklonosti i način života, onda su zapravo sebi lijepim učinili njihovu vjeru. Ako bi bilo da sve to ne ostavi traga na čovjeka, ostavit će traga na njegovu djecu. Dakle, ako budu sigurni očevi neće biti sigurna djeca, a ako bi i djeca bila sigurna neće biti unuci. Danas u zemljama Zapada, tj. Evropi i Americi, nalazimo mnoge kršćane od očeva ili djedova muslimana. Oni su mislili da će sačuvati svoju vjeru, ali bijaše odsutna od njih pomisao da će se zagubiti vjera njihove djece i unučadi.

Hidžra u zemlju nevjerstva – definicija i pojašnjenje

Pod izrazom Ez-Zulm – nepravda u citiranom ajetu se cilja na nevjerstvo i širk. Kada se uopšteno spomene riječ Ez-Zulm u Kur'anu odnosi se na nevjersvo. Onaj ko bude ugnjetavan lično i putem svog imetka u muslimanskoj zemlji, nije mu dozvoljeno da izađe u zemlju širka i da u istoj boravi, osim kao prolaznik koji vrijeba, iščekuje i pogleda na olakšanje i nestanak nepravde prema njemu kako bi se vratio u svoju zemlju, a ne kao onaj ko boravi, oženi se i izrodi mnogo djece. Naime, nije dozvoljeno da se odagna nepravda u pogledu dunjaluka a time upadne u nepravdu u pogledu vlastite vjere, tj. u nevjerstvo. Danas u mnogim islamskim zemljama su nadvladali vladari koji ispoljavaju nevjerstvo i potčinjavaju ljude na to, pa postade u njima boravak onih muslimana koji popravljaju stanje ljudi poput njihovog boravka u zemljema nevjerstva, ili teže. Pa ako su takvi nemoćni da to strpljivo podnose (u takvoj zemlji) imaju pravo da se premjeste iz svoje u drugu zemlju muslimana, a ako su nemoćni da to učine, dozvoljen im je odlazak u zemlje nevjerstva gdje se prema njima postupa pravedno, ali da pomno iščekuju preseljenje u muslimansku zemlju u kojoj će moći ispoljavati svoju vjeru – kao što su ashabi izašli u Abesiniju koja bijaše nevjernička zemlja, pa kada je Allah dao Svome vjerovjesniku sallallahu 'alejhi ve sellem mogućnost uspostave vjere u Medini, onda su izašli ka njoj. Prenosi se da je imam Ez-Zuhri rahimehullah bio odlučan da, ako umre Hišam ibn ‘Abdulmelik rahimehullah , ode u zemlju Rimljana, jer se Velid ibn Jezid bio zavjetovao da će ga ubiti ako ga se domogne.

Šta je muslimanska zemlja a šta zemlja nevjerstva?

Zemlja islama je ona koju nastanjuju muslimani i gdje ispoljavaju obilježja svoje vjere, osnove vjere kao i njen ogranke, znamenitosti i simbole, te poznate vjerske propise, poput ispoljavanja Allahove jednoće, namaza, zekata, posta, hidžaba, naređivanja dobra i zabranjivanja zla, ezana, gradnje džamija – pa makar vladar te zemlje bio nevjernik. Naime, zemlja ostaje muslimanska po njezinim stanovnicima i obilježjima, u nju se čini hidžra, a ne vrši se hidžra iz nje, i nema utjecaja na to nevjerstvo vladara samo po sebi. Nekada vladar bude musliman, a njegovi podanici nevjernici – njihova zemlja je zemlja nevjerstva, kao što je bio slučaj Abesinije nakon što je Nedžašija primio islam, on je bio vladar musliman, njegovi podanici bijahu kršćani, ali zemlja bijaše zemlja nevjerstva, čak i kada su pružali utočište, pravedno postupali prema pravima ljudi, i ne činili im nepravdu. Nekada bude obratno –da je vladar nevjernik, a njegovi podanici muslimani koji ispoljavaju vjeru i njezina obilježja. Propis ove zemlje je prema njima, a ne prema njihovom vladaru, po ispravnom stavu.

Kroz vijekove islama, odnosno kroz muslimanske pokrajine, dešavalo se da neki vladari učine određeno djelo koje izvodi iz vjere, pa je bilo učenjaka koji su zapisali u knjige sud o nekom vladaru da je nevjernik, ali istovremeno nisu naređivali podanicima te države hidžru iz vlastite zemlje, nego se razmatra mogućnost svrgavanja takvog i da li postoji snaga za to. Sekta ‘ubejdija je vladala Egiptom, Kajrevanom (u današnjem Tunisu) i ostalim regijama zapadnog islamskog svijeta, pa tamošnja ulema nije naređivala svome narodu hidžru iz tih područja, niti je neko od njih nazvao te zemlje nevjerničkim zemljama, jer su njihovi stanovnici bili muslimani koji su ispoljavali obilježja vjere.

Slično ovome je slučaj vilajeta Benu Buje u Iraku, gdje su bili učenjaci koji sprovedoše propis svoje zemlje po propisu njezina stanovništva, odnosno onome što su ispoljavali od obilježja svoje vjere. Takođe, ulema Kajrevana je negodovala Ebu Dža'feru Ed-Davudiju njegov stav gdje je spočitavao njima što borave pod vlašću Benu ‘Ubejda, tj. Ubejdijske države, pa su mu govorili: ‘Šuti, nemaš šejha kod kojeg si učio!’ – jer on nije u većini slučajeva sticao znanje islamskog prava kod nekog šejha. Dakle, oni su vidjeli da je njihov ostanak podrška svom narodu u islamu i sunnetu, a da su izašli iz svojih zemalja i ljudi bi skrenuli, jer je u ustrajnosti učenjaka čvrstina običnog svijeta.

U ajetu je skretanje pažnje da se na Allaha oslanja slab i potčinjen musliman, i da od Allaha traži podršku i pomoć. Ovo je razumljivo iz govora potlačenih (u prijevodu): „…i Ti nam odredi zaštitnika, i Ti nam podaj onoga ko će nam pomoći.“ (4:75) Znači, oni od Allaha traže da im podari pomagača i donosioca pobjede, a kada se sastave potpuna slabost i potpun oslonac na Allaha, doći će pomoć i pobjeda, i ostvariti se udovoljenje molbe.

Et-Tefsiru ve-l-bejan li ahkami-l-Kur'an: 2/879-881.

  1.