„Onome ko se istinski Allaha bude bojao, Allah će mu dati izlaz i opskrbit će ga odakle se on i ne nada, a ko se osloni na Allaha, On mu je dovoljan!“

فَإِذَا بَلَغْنَ أَجَلَهُنَّ فَأَمْسِكُوهُنَّ بِمَعْرُوفٍ أَوْ فَارِقُوهُنَّ بِمَعْرُوفٍ وَأَشْهِدُوا۟ ذَوَىْ عَدْلٍ مِّنكُمْ وَأَقِيمُوا۟ ٱلشَّهَٰدَةَ لِلَّهِ ذَٰلِكُمْ يُوعَظُ بِهِۦ مَن كَانَ يُؤْمِنُ بِٱللَّهِ وَٱلْيَوْمِ ٱلْءَاخِرِ وَمَن يَتَّقِ ٱللَّهَ يَجْعَل لَّهُۥ مَخْرَجًا ٢

2 I dok traje vrijeme određeno za čekanje, vi ih ili na lijep način zadržite ili se velikodušno od njih konačno rastavite i kao svjedoke dvojicu vaših pravednih ljudi uzmite, i svjedočenje Allaha radi obavite! To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje – a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći

Et-Talak, 2

Et-tevekkul u arapskom jeziku ima značenje oslanjanja i prepuštanja, predavanja. Također, za tevekkul se kaže: iskazivanje svoje nemoći i oslanjanje na drugog.
7
U šerijatskoj terminologiji tevekkul ima značenje pouzdanja u Allaha, oslanjanja na Njega, prepuštanje svih stvari Njemu i traženje pomoći od Njega uz činjenje propisanih i dozvoljenih djela. Ibn Redžeb rahimehullah kaže:
„Tevvekul je istinski oslonac srcem na Uzvišenog Allaha prilikom postizanja koristi i odagnavanja štete, na dunjaluku ili ahiretu.“ 8

Ibn Usejmin rahimehullah kaže: „Tevekkul je istinski oslonac na Allaha  subhanehu we te'ala u pribavljanju koristi i odagnavanju štete čineći razloge koje je propisao Allah.“
9

Najvrijednija je odlika žene muslimanke njeno duboko vjerovanje u Allaha, njeno jasno ubjeđenje da sve što se događa u svemiru, da sve što se događa ljudima, dešava se po Allahovoj volji i određenju, da sve što zadesi čovjeka nije moglo da ga mimoiđe, a sve što ga mimoiđe nije moglo da ga zadesi.

Primjer budne vjernice

Buharija rahimehullahnavodi: “Pričao mi je Abdullah ibn Muhammed – tj. Ebu Bekr ibn Ebi Šejbe – da je njemu pričao Abdurrezzak, a njemu Mu’amer, prenoseći od Ejjuba Sahtijanija i Kesira ibn Kesira ibn el-Muttaliba ibn Ebi Weddaa, koji ponekad jedan od drugog prenose opširnije, a obojica prenose od Se’ida ibn Džubejra rahimehumullah, da je Ibn Abbas radijellahu 'anhumarekao:
“Prva žena koja je upotrijebila pregaču je Ismailova majka. Ona ju je uzela da bi njome od Sare prikrila trudnoću. Zatim je Ibrahim poveo nju i Ismaila, koga je još dojila, i ostavio ih kod današnje Ka’be, pod jednim velikim drvetom, iznad Zemzema, u visini današnje Ka’be. Tada Mekka nije bila nastanjena i tu nije bilo vode. On ih je tu ostavio, a pored njih je stavio torbu sa datulama i mješinu u kojoj je bila voda. Ibrahim se zatim okrenuo i pošao nazad, a Ismailova majka je pošla za njim i upitala ga: “Ibrahime, kuda ideš, i ostavljaš nas u ovoj dolini u kojoj nema žive duše, niti ičeg drugog?”
Upitala ga je to više puta, ali se on nije okretao prema njoj, pa mu je rekla: “Je li ti to Allah naredio?” “Da”, rekao je. Ona je na to rekla: “U tom slučaju, nećemo biti izgubljeni!” i vratila se nazad.
Ibrahim se udaljavao sve dok nije došao do jednog prevoja gdje ga nisu mogli vidjeti. Tu se okrenuo prema Ka’bi, podigao ruke i zamolio ovim riječima:
“Gospodaru naš, neke svoje potomke sam naselio u dolini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama da bi, Gospodaru naš, obavljali namaz. Zato daj da srca Ijudi teže njima i opskrbi ih plodovima, da bi bili zahvalni. “

رَّبَّنَآ إِنِّىٓ أَسْكَنتُ مِن ذُرِّيَّتِى بِوَادٍ غَيْرِ ذِى زَرْعٍ عِندَ بَيْتِكَ ٱلْمُحَرَّمِ رَبَّنَا لِيُقِيمُوا۟ ٱلصَّلَوٰةَ فَٱجْعَلْ أَفْـِٔدَةً مِّنَ ٱلنَّاسِ تَهْوِىٓ إِلَيْهِمْ وَٱرْزُقْهُم مِّنَ ٱلثَّمَرَٰتِ لَعَلَّهُمْ يَشْكُرُونَ ٣٧

37 Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.

Ibrahim, 37


Ismailova majka je dojila Ismaila i pila tu vodu. Kada je u mješini nestalo vode ožednjeli su i ona i njen sin. Kada je vidjela kako se on previja od žeđi – ili je rekao: “prevrće”, nije ga mogla više gledati, nego se okrenula prema Safi, najbližem brežuljku, pa se popela na njega. S njega se okrenula prema dolini ne bi li koga ugledala, ali nije vidjela nikoga.
Zatim se spustila sa Safe i, kada je stigla na sredinu doline, zadigla je rub svoje haljine i potrčala kako čovjek u nevolji trči, dok nije prešla dolinu i došla do Merve, pa se popela i na nju. I odatle je pogledala ne bi li koga vidjela, ali nije vidjela nikoga. I to je sve ponovila sedam puta.
Ibn Abbas kaže da je Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem rekao: “Zato Ijudi trče izmedu Safe i Menve (čine sa’j).”
Kad se zadnji put popela na Mervu, čula je neki glas, pa sama sebi rekla: “Šuti!” Zatim je osluhnula i ponovo čula neki glas, pa rekla: “čula sam te, pa možeš li mi pomoći?”
U tom momentu ugledala je meleka na mjestu gdje je Zemzem, kako kopa svojom nogom – ili je rekao: “krilom”, dok se nije pojavila voda. Ona je počela zagrađivati vodu, pokazavši rukom: “ovako” i grabiti vodu u mješinu. Svaki put kada bi zahvatila, voda bi šiknula.

Ovo je bila najkritičnija situacija – čovjek ostavlja svoju ženu i njeno dojenče u pustoj zemlji u kojoj nema ni bilja, ni vode, a ni ljudi, uputiviši se prema dalekim zemljama Šama, ne ostavljajući im ništa drugo do torbu datula i mješinu vode! Da nije bilo dubokog imana u duši Hadžere, da nije bilo iskrenog oslanjanja na Allaha, koje je ispunilo sva njena čula i osjetila, ne bi mogla podnijeti ovako tešku situaciju, nego bi bila shrvana od prvog trenutka i ne bi bila ona snažna žena koju spominju hadžije i oni koji obavljaju ‘umru – danju i noću – koji je spominju svaki put kada se napiju Zemzem  vode, svaki put kada obavljaju s’aj između Saffe i Merve, poput njenog s’aja – trčanja tokom kobnog dana.

Divan li je uspijeh nakon patnje.
Napisala: Ummu Humejra